(nastavak priče - vidi prethodne postove)
Gledajući je na prostranoj terasi načinjenoj od pruća i lišća, kroz misao mi nejasno prostrujaše neki fragmenti možda najljepše pjesme ikad napisane o ženi (ženo gola, ženo crna … savano sa čistim obzorima, savano što drhtiš pod žarkim milovanjima istočnog vjetra, tam-tame isklesani, tam-tame zategnuti …) senegalskog pjesnika Leopolda Sedara Senghora i na tren mi postade jasno da se takvo nadahnuće može gnijezditi samo na mjestu kojeg se čovječanstvo s nostalgijom sjeća, a to je raj zemaljski. Međutim, zatečen na mjestu za koje bi se moglo reći da mu nevjerojano sliči, nikako se nisam mogao saživjeti s osjećajem pripadnosti. Pripadao sam svijetu gdje, kako kaže Knjiga Postanka, u znoju lica svoga kruh jedemo, dakle, vizu za raj nisam dobio, a stjecajem okolnosti našao sam se ovdje i tu sam privremeno sa statusom ilegalca koji se pod pritiskom savjesti mora vratiti kući, a ne zna kako. Situacija zapetljana kao lijane u najgušćoj džungli. Analizirajući otpočeka svoju situaciju, došao sam do zaključka da sam dospio u raj zahvaljujući tome što nisam jeo plod sa stabla spoznaje dobra i zla, a i kako bih to mogao kad u podneblju iz kojeg sam došao takvo stablo ne raste. Ima bukve, ima hrasta, vite jele i borova k’o u priči … samo pravog stabla nema tamo gdje bi ga trebalo biti. Zato je naivnost moj usud, a moji ideali tek slatkasti plodovi što ih još dječački kradem s trešnje lakovjernosti i samoobmane.
I što ću sada s ovom ženom? Desio se neočekivani izraz gostoprimstva o kojem nisam imao jasan stav. Sa sobom sam nosio svu muku jednog svijeta iz kojeg sam došao, svijeta posjedovanja, gdje se čovjek vrednuje po onome što piše na njegovom gruntovnom izvatku i bankovnom računu, svijetu u kojem se gostoprimstvo izražava izvježbanim osmjesima, a ljubaznost je tek vještina što se uči i primjenjuje samo tamo gdje se očekuje korist.
Koristoljublje nas odvlači od našeg izvornog jastva i odvodi u usamljenost, izolaciju, depresiju …
Ovaj zaboravljeni svijet sadržavao je nešto puno vrijednije, čuvao je pradavni mir u sebi, nešto što možda svatko od nas dobije rođenjem kao prvotni dar prirode, ali to u pravilu ne uspijemo sačuvati i olako mijenjamo za drugačiji odraz našeg bića, dizajn za koji očekujemo da će se dopasti drugima.
U ozračju tih misli, nakon što mi je poglavica predstavio svaku ženu ponaosob, učinilo mi se da jedna od njih zrači jednom nijansom mira više nego druge.
Njen je glas odražavao taj mir, bio je topao, melodičan, uklapao se savršeno u akustiku ekosustava. Netko se pouzdaje u izraz lica, držanje tijela, ili neku drugu vanjsku manifestaciju kad se nađe u situaciju da procjeni kome se među nepoznatima valja obratiti, ali osobno se više oslanjam na osobine glasa. Preferiram ležernu melodičnost s dobro odmjerenim legatom. Ježim se na naglašeni staccato, a kad mi se pored toga učini netko kao hodajući megafon, šesto (ili čak sedmo?) čulo mi signalizira da se u prvi mah klonim društva takve osobe sve dok i drugi parametri ne budu obrađeni.
Kad me poglavica pitao što je presudilo u odabiru, rekao sam da je kriterij bio glas.
Prasnuo je u smijeh. Rekao je svim prisutnima što sam rekao i svi su se počeli smijati kao ludi na brašno. Doduše, možda je to bilo i od iscijeđenog soka nekog voća u početnom stadiju fermentacije.
- Pogledaj – reče – za ovakvu ženu reći da je njen glas najveći ukras … ma daj, opusti se, slobodno izreci svoje impresije.
- Nažalost, ne mogu – rekoh mu – ja dolazim iz svijeta briga u koji se moram vratiti. Svjestan sam da ne mogu računati na ekspresni izgon, a bojim se da svojim boravkom nečime ne poremetim ovaj sklad …
- Koji sklad?
- Pa ovo mjesto, vi živite slobodno, u skladu s prirodom, a to je rijetka privilegija …
- Khm, možda nije sve kako ti se čini ...
- Možeš li biti određeniji?
- Polako, ima vremena … uživaj dok možeš u, kako ti kažeš, otkrivenom raju, sad je kasno, vrijeme je za počinak.
Počeli su se razilaziti, a moja mi “odabranica” dala znak da je slijedim …
(nastavit će se)
Post je objavljen 24.03.2010. u 13:32 sati.