- nastavak priče (vidi prethodni post)
(Dozvolite još par napomena uz nastavak ove NF priče (ovo NF sam stavio da ne bude SF, odnosno, priča ima fantastičnih detalja, ali nema dovoljno elementa da bi se mogla proglasiti i znanstveno-fantastičnom, tj. nisam se imao namjeru sporiti sa znanošću, zato predlažem da je svrstamo u žanr naivno-fantastičnih priča. S naivnošću stečenom tijekom odrastanja u zaštićenim nekapitalitičkim uvjetima, uz priče o Tarzanu što su se idealno sljubile s politikom miroljubive aktivne koegzistencije jednog vremena, nije se činilo tako strašno spustiti padobranom u neki od rajskih vrtova trećeg svijeta. Da je bilo drugačije, odabir bi svakako pao na trosjed u dnevnoj sobi.)
To je bio slobodni pad. Zašto slobodni? Zato jer sam iskočio slobodnom voljom, i slobodno sam se prepustio sili gravitacije koja se može izraziti formulom G = m×g, gdje je m masa mog tijela, a g akceleracija koja iznosi 9,81 metar u sekundi na kvadrat. Iz odnosa a=v/t i v=s/t, koje ubacimo u formulu F=m×a, tj. F=m×v/t, odnosno, F= m×(s/t)/t, lako se može izračunati t, tj. da ću s 10000 metara visine padati negdje oko 32 sekunde. Sigurno se pitate da li je moguće preživjeti takav pad. Teoretski je moguće ako se ne smrznete pri iskakanju, te ako zadržite dah 25 sekundi i ako se na vrijeme otvori padobran.
Kad sam sve izračunao, već sam visio na konopcima 5 metara iznad zemlje, jer kao što obično biva, padobran je zapeo u krošnjama prašume nepoznatog otoka. Da se ne bih osjećao usamljenim u visećoj pat poziciji, pobrinuo se čopor malih majmuna koji su kreštali i skakutali veselo po drveću. Nema evolucijske solidarnosti među primatima, druže Darwine, to ste zaboravili navesti u svojoj teoriji. Zabava, tj. majmunarenje je odjednom prestalo. Sve se stišalo kad su se majmuni povukli na najviše krošnje, kao da su se preplašili nečeg.
Haha – grohotom sam im se nasmijao, međutim i ja sam se brzo ouzbiljio jer sam primjetio leoparda ispod sebe kako se sprema na skok. Oblio me hladan znoj, ali totalni krah samopouzdanja spriječila je misao da je Tarzan golim rukama svladao leoparda. Kad je leopard skočio, opalio sam ga iz voleja po njušci i dreknuo „šiiiic, mačketino jedna“ (molim vas, nemojte me tužiti društvu za zaštitu životinja). Iznenađen ovim potezom, leopard se povukao u gusto šipražje.
Aaaaaaaaaaa – proderah se kao Tarzan i udarih se rukama par puta u prsa. Kad sam prestao, skupina domorodaca koja se odnekud stvorila već je nekim dugim kukama povlačila konopce padobrana na kojima sam visio.
Razveselih se prisustvu pripadnika svoje vrste. Konačno ću biti izbavljen.
Hello brothers, haug! – pozdravih ih razdragano.
Međutim, nisu baš bili nešto raspoloženi, jedan od njih mi je laganim pritiskom koplja u leđa objasnio u kojem se pravcu moram kretati.
Ma dobro, pomislih, možemo preskočiti dobrodošlice, bitno da me nahrane. Sigurno dobro pripremaju ribu na roštilju, a obzirom da je tropskog voća u izobilju, potajno sam se nadao i kakvom voćnom kupu. Može i bez zastavice i kišobrančića.
Na moju žalost, od gozbe ništa. Kad smo stigli u njihovo naselje, ubaciše me u kotao pun vode i zapališe vatru. Eto čime se hrane, pomislih razočarano, dok je vatrica lagano pucketala ispod kotla.
Razočarenje je lagano prelazilo u inat. Dok je skupina ratnika u transu igrala neki ples oko kotla, osovio sam se na noge, podigao desnicu ruku, stisnuo šaku i poviknuo:
- Bolje da me pojedu kanibali, nego da me menađeri učine gladnim!
Ovaj povik imao je neočekivan učinak. Svi su se panično razbježali, uzvikujući riječi „mene žder, mene žder“.
Jedino je jedan domorodac ostao. Pretpostavljao sam da se radi o poglavici, jer je izašao iz najveće nastambe. Prišao mi je i upitao na hrvatskom:
- Odakle si?
- Iz Zagreba. Vi poznajte moj jezik?
- Da, ja sam studirao u Zagrebu – reče vidno oduševljen. Zagrlio me kao da sam mu objavio otkriće da sam mu rođeni brat.
Kasnije smo uz rakove, skakavce, školjke i ribe nastavili razgovor. Objasnio mi je da me nisu imali namjeru skuhati. Na taj način plaše strance koji dolaze s namjerom da ih uvjere kako je za njih bolje ako prodaju otok. Mene-žder je zao duh s kožnom aktovkom i zato su se pripadnici plemena prepali kad sam izrekao riječ „menađer“.
Haha, impresioniran sam nazivom „mene-žder“ – rekoh – ma genijalno, jer terminološki bolje pogađa bit.
Ispričao sam mu što mi se desilo u avionu. Gledao me suosjećajno, a zatim iznenada upitao:
- Izlazi li još Polet?
- Ne, već odavno ne izlazi.
- A piše li još tamo pored Studentskog centra parola “Hoćemo radnike na Sveučilište”
- Ne, ni toga više nema.
Briznuo je u plač.
(nastavit će se)
Post je objavljen 02.03.2010. u 07:49 sati.