Desila se dvomjesečna pauza u pisanju. I sada mi nedostaje dobar ulet na vlastiti blog.
Nakon dužeg izbivanja otključavam vrata svoje virtualne kolibe i mučim se smišljajući riječi dobrodošlice pred zavjesama paučine nad stvarima što su ostale u nepromijenjenom neredu.
Ah, da, možda netko odmah naiđe i treba biti spreman.
Nekad bih to riješio s malo patetike pomiješane s nešto neodređenog optimizma.
hladan kišni dan
donosi jesen u obilnim količinama
hladni pogledi s jutarnjeg grada
zamagljuju moje prozore prema sutra
neke misli u meni
proturaju defetizam
nezajažljivost današnjice
ostavlja naizgled dobru ponudu
na burzi životnih stilova
no premalo je to prostora
za sve moje potrebe
i ovaj put ću sve odbiti
i opet potražiti proljeće
Danas to gledam ovako. Zima je i sve je prožeto snježnom bjelinom. Bijela je boja uvijek simbolizirala čistoću, nevinost … Ali i predaju.
No, to sada nije bitno.
Pokušavam zamisliti grudu snijega. Oblikujem je stiskajući dlanovima. Stojim na nekome brdu i promatram u podnožju pustu dolinu. Ako niz padinu ispustim grudu snijega, hoće li se spuštajući rapidno povećavati i na kraju postati ogromna bijela kugla? Ili će samo skliznuti dolje nepromijenjenih dimenzija?
Sve ovisi o trenutnom svojstvu snijega.
No, ni to me osobito ne zanima, jer nije bilo predviđeno da se pojavim sa skijaškom opremom.
Bitno je da sam probio led i nešto napisao.
Ah, da, usput dobro dođe i malo Vivaldijeve Zime, pogotovo stavak Largo.
http://www.youtube.com/watch?v=0gtPwoptKKw