nedjelja, 06.09.2015.

Saturday night fever

Nađemo se na parkingu autobusnog kolodvora. 6.40.
Mela vuče ruksak težine tone i pol plus ručne torbe petsto kila.
Ja sam malo skromnija. Namjerno uzeh maaaaalu pismo torbu da u nju mogu ugurati samo novčanik, mobitel, ključeve od auta i bombone. I papirnate maramice, da.
Uz to, nosim torbu cca dvjestotinjak kila.

Popnemo se u bus i pospremimo prtljagu svuda naokolo. Gore, u policu iznad sjedala, na sjedalo preko puta nas i pod noge. Raširile se ko zaraza.
Al nema veze.

I krenusmo. Napokon.
I samo što smo krenule, kaže Mela:
- Joj, daj dodaj ruksak, da izvadim vodu !
Dodam ruksak, ona gurne ruku u njega i rovari ...
- Ne mogu je naći !
Pa krene vaditi: sandale jedne, haljinu zapakiranu u plastičnu posudu,



pa jednu kutiju od cipela, pa drugu kutiju od cipela ( od straha ne pitam što je u njima ), pet pari kratkih čarapica, potkošulju, tri kutije cigareta, kutiju kokos keksića, šest sendviča, grickalice, dvije lizaljke, čestitke za Randoma i napokon ... dvije litre vode.
Sva sreća da ju je uzela, jer smo u centru Sahare, pa vode ni za lijek.
Onda sve to, istim redom vrati natrag, ja bacim ruksak na sjedalo preko puta, sjednem.
U Puli nekakvo svježnjikavo jutro, al nedamo se mi, obje u sandalama, a ja i u haljini.
Tko mi što može kad ljeto još nije završilo !

U Pazinu prva stanica.
Navlačim najlonke do koljena ( ono, zadnji trend, haljina kraća od njih, a na nogama sandale ), al zima ne pita.
Mela gura ruku u ruksak i vadi sendvič. Kalorije pomažu pri zagrijavanju.
Ispijam moju kokosovu kavicu i sad je mir neko vrijeme.
Stižemo i na tunel Učku, uslikam Melinu novu frizuricu.
Obratite pažnju na netom izvučene savršene pramenove !



Pa nas eto i u Rijeci !
Mela mi pjeva ...



a ja oblačim maju dugih rukava.
Onda je putem sto puta skinem i sto puta stavim jer hiperventiliram, pa mi malo vruće, malo hladno, al nikako da se odlučim što mi treba biti.
Stigosmo u Ravnu Goru.
Ledeno za pop***it !
Mela opet vadi sendvič ( kalorije griju, jel ), a ja navlačim u zahodu hlače i jaknu.
Zlu ne trebalo.
I napokon, nekako, stigosmo u Zagreb.
Dočeka nas Hawkeye. Popijemo si prvu zagrebačku kavicu, pa nas vozi u dućan s cipelama.
Ja ličim na beskućnika sa svom onom robom na sebi.
U dućanu nađem krasne šljokičaste cipke, al su mi preneudobne, pa odustajem.
Zato Melica kupi krasne cipele.
Nekako ih zgura u ruksak.
Usput kupimo i poklon za Melino ćerce.
Hawk nas iskipa na Trgu bana Jelačića, al kako sipi neka kišica, mi se lijepo sjednemo u birc.
Provincijalke u velegradu. Za susjednim stolom sjede tri komada +70, kad čuješ Melu:
- Ma otkud ste vi ? Kao da ste Dalmatinci ?
- Nismo neg Hercegovci, veli stari, a s desne strane, za drugim stolom čuješ dvojicu -30: Ae, u Zagrebu više nima Zagrepčana ...
Ja si mislim, bolje mi je da šutim, dok Mela viče:
- Pa i ja sam Dalmatinka, to vam je sve isto !
Vremena imamo, tek je jedan sat poslije podne, pa gledamo muving po trgu.



Napokon izvadim i ja svoj sendvič, žvačem, kad konobar pita:
- Jel vam treba salvetica ? Da vam donesem ?
- Ne treba, hvala, vrlo ste ljubazni, kažem ja i u čudu gledam Melu.
Ovako ljubaznog konobara još nisam srela.
Sve nešto oblijeće oko nas, smješka se, prazni pepeljare ... kad meni zvoni mob.
Random, zapuhan pita gdje smo.
A eto, velim ja, tu i tu, a veli on, evo me k vama ...
Aj dobro.
Meni opet postalo hladno, vani sjedimo da Mela može pušiti, pa je molim da odemo unutra dok Srčani stigne.
E, al ajd sada sve one torbe vuci unutra ako si faca !
Al nema frke, konobar ( onaj ljubazni ) hvata sve što treba, i vodi nas unutra.
Smjesti nas i kaže svom kolegi:
- Ovaj stol je moj. Ne približavaj se, to ću ja riješiti.
Hm, mislim si ja, nije loš, riješile bi mi njega prije neg bi se i snaša, al nećemo jer smo pristojne, pa se samo ljubazno smješkamo.
Kad, eto Radnoma u pet do četiri, smije se od uha do uha, al više nema vremena, pa mu Mela predaje čestitke koje je napravila za njega.
On iz razgleda, pa se njih dvoje, onako preko stola, od dragosti grle, a ja si mislim, pa neće se valjda sad i rasplakati koje od njih ?!
Aj dobro, krenemo prema Gornjem gradu.





Strmo u pm ...



Ne znaš koja od nas dvije više puše, pa Srčani preuzme sav naš teret od cca dvije i pol tone ( možda nešto manje jer smo pojele nešto sendviča ), i sve odtegli pri Žnidrašiću.
Na ulazu u birc, uzimamo svaka svoju prtljagu da ljudi ne kažu koje smo kučke i kako smo opteretile jadnog Srčanog. Mali ostaje bez zaslužene zasluge !

E, sad mi, od silnog uspinjanja, vruće za poludit, pa velim Meli da se idem presvući.
Al nemam di, wc je toliko mali da se u njemu jedva okrećem oko svoje osi, pa šmugnemo u dvorište iza nekakvih vrata.
Ako tko naiđe ... a ko mu kriv !
I tako se mi zbigecale u haljinice, da ne ispadne da smo džaba nosile svu tu silnu prtljagu ...
Vadim kutije s kolačima iz torbe, vadim krekeriće od zrnja, dodam Meline kekse i baš sve to nekako super izgleda.



Promocija može započeti !
Sad vam neću pričati o tome kako je bilo jer ste to vidjeli na drugim blogovima.
Želim se samo zahvaliti svima koji su pridonijeli toploj atmosferi i veselju, pa poimence nabrojati: Sjedokosog, Pablona, samo nebo zna, dnevnik jedne razvedenice, polupane lončiće, i tu i tamo, duplu ljutu, hawkeye, Random Hearta, Melu, ribafiša, Demetru, Toca i Duricu ( hvala ti mišica na poklonu ) !



Posebna zahvala ide i B-612 koji je pazio Melu, Duricu i mene da sretno i suho stignemo, Durica svojoj kući, a Mela i ja na bus.

00.20.
na busnoj gotovo da nema žive duše.
Tek nekoliko sumnjivih likova na našem peronu.
Nas dvije se cerimo ko da smo na bijelom. Zima nam je za poluditi, pa Mela traži čarape, ali ih nikako ne pronalazi. U ruksaku je dar - mar. Ništa više nije uredno posloženo, pa mora sve vaditi da pronađe čarapice ... vadi haljinu, pa je istresa kao da će je objesiti na sušenje. Čarape ne ispadaju, a oni likovi samo snimaju. Vadi sandale, vadi cipele, napunjene boce vode, ostatke sendviča, ostatke grickalice, dvije lizaljke, potkošulju, maju i napokon, na dnu, pronađe čarapice.
Obje ih navučemo na noge, uletimo u sandale i zaključimo kako je to po svim zakonima zadnji modni urlik i kako je pravi potez iz metropole vratiti se u svoj grad i prenijeti zadnje modne izričaje.



Eto i busa.
Smjestimo se udobno i krenemo.
Mela spava, a ja zvjeram ko šišmiš. Do Pule.

Oznake: blogoknjiga