srijeda, 24.08.2016.

dan trinaesti ( 13. )

Eto, stigao je i dan povratka.
Imamo pred sobom nešto više od 500 kilometara.
Ne znam što bih o tome mislila, a bolje mi je da ne mislim ništa.
Do sada sam zaista u vožnji uživala i nisam se umarala.
Ovo smatram izazovom.

Auto je poprilično rasterećen. Hrane više nemamo, sve što smo nosile da podijelimo, podijelile smo.
Zadnje sjedalo je gotovo prazno, pa se veselim što ćemo, napokon, normalno putovati.
Mislim, barem sam se tome nadala ...

- Jel bi mogle ponijeti sintisajzer ? - pita Mela.
- A što ne bi mogle, kažem ja, i odmah skužim da sam nešto krivo rekla.
Al opet, pomislim si, ne može biti tako grozno ... dok nisam ugledala Melu i Seku kako nose to čudo od metra i pol, teškog ko sam vrag, skupa sa pripadajućim nogarima i još nekakvom daskom !



Pored stvari u autu, nema šanse da stane ...
Jedino ako ...
Ok, dobro, iskrcam sve van, spustim siceve, pokrcamo stvari natrag i uguramo to čudo poprijeko unutra.
Mela ga zamota u plahtu, fiksiramo to sve nekako ... al nju gura jedan ćošak u leđa i nema baš mjesta za sjedenje kao prije.
- Da se ne bi slučajno žalila ! - zaprijetim joj
Jedva vidim vam kroz zadnju šajbu.



i jedva zatvaram gepek.



Krećemo prema Šibeniku gdje ulazimo na autocestu, ali nam nedugo za tim pažnju odvuče odmorište s pogledom na Skradin. To ne možemo propustiti, kao zadnji touch na cijelo putovanje.



Odmaramo od, sad već, ne znam čega,



pa krećemo dalje ... Zadar, pogled na Tulove grede,



tunel Sveti Rok, pa kroz Liku, pogled na Zir,



do Bosiljeva.
Vrijeme je sve lošije. Pred Rijekom počne takva kišurina da sam jedva vidjela kud idem.



Odustale smo od planirane posjete Fužinama i ručku od žabljih krakova.
Prođemo tunel Učku i sunce zasije.
Sad smo već doma.



Bilo je ovo nezaboravno iskustvo.
Zahvaljujemo svima koji su nam olakšali putovanje, razveselili nas susretom i pomogli u snalaženju.
White Lilith, nisan el Diablu, kako ti kupusu,
malo ti malo ja, B-612 i Nisi.

Za Vas ...