| ožujak, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Mediokriteti. Što ih čini osrednjima? Jesu li oni prosječno inteligentni ili su prosječno sposobni, imaju li prosječne interese ili prosječno znanje. Sociolog nisam, al' promatram ljude i nalazim obrazac ponašanja u ljudima koji predstavljaju veliku većinu stanovništva zemljice. Redovito se javljaju slijedeće karakteristike kod većine ljudi (imati na umu da nalazi istraživanja nisu filtrirani od tipično balkanskih obrazaca, dakle, oslobođeni karakteristika vezanih uz mentalitet): - Cijepljeni od čitanja s razumijevanjem, o pisanju ni da se ne govori Neovisno koliki je tekst koji moraju pročitati (dopis od tri pasusa ili knjigu) i koliko je značajan tekst koji moraju pročitati, za njih osobno (članak u novinama ili ugovor o kupoprodaji stana ili o doživotnom uzdržavanju), ogromna većina, naprosto, neće pročitati barem 40% teksta, ali ih to neće spriječiti da djeluju na temelju dobivenih informacija. - Za 80% posla koji obavljaju potpuno nezainteresirani, ne samo za posao koji valja odraditi, već i za rezultate koji oni moraju postići Niti ih interesira što moraju napraviti, niti znaju zašto nešto moraju nešto napraviti pa tako ne znaju niti kako se nešto radi; savršeno su zadovoljni svojim napametnim ponavljanjem radnji koje im je netko pokazao pred x godina, bez ikakve želje da tu bilo što poboljšaju. Tak'i pos'o je tim slađi jer je to najčešće osnovni posao od kojeg žive, ne neki usputni zadatak. Rezultat je traljav, ofrljan i potpuno nedovršen posao, kao i oni sami. - Ovisno o razini iskompleksiranosti odrastaju u potpuno inertne osobe (zdravi pojedinci) ili fascinantno ambiciozne penjače na bilo kakvim ljestvicama (natprosječno iskompleksirani) Veći je udio ovih prvih no posebno je za istaknuti one bolesno ambiciozne, uobičajeno povezane s nerješivim problemima iz djetinjstva (vrlo niski muškarci, primjerice) čiji se život, i unatoč praktičnoj nesposobnosti i neznanju, vrti oko nevjerojatno jake volje za moći. Takav je motiv uobičajeno dostatan da se oni, i bez ikakvih rezultata, uspijevaju domoći relativno jakih pozicija (ovisno o konkretnom slučaju). To im je lakše ostvarivo s obzirom na prve dvije karakteristike većine ljudi zbog čega, zapravo, skoro nitko nije u stanju primijetiti da ovisti nemaju rezultata, a zbog treće karakteristike ih, k tome, uopće boli klinac. S obzirom na naš mentalitet, a i društvene promjene od rata i privatizacije na ovamo, osrednjizacija je najuočljivija kroz izbacivanje znanja iz… ha… društva znanja… tako imamo nepismene i novinare koji plasiraju potpuno irelevantne priče o potpuno irelevantnim ljudima, poslovne škole u kojima se završavaju programi kao što su Voditelj Evenata, Leadership Akademija, Akademija Prezentacijske Izvrsnosti i Marketing Comunication Akademija ili premijera koji je u stanju pozvati poduzetnike i banke da se odreknu profita, e ne bi li se kako smanjila opća razina cijena, i ostati, ne samo živ, nego i na poziciji premijera?! Uzgred budi rečeno, jedino što me tješi kad padnem u najteži bed jest činjenica da šljam koji je u RH na vlasti jest, osim po poštenju, i po svemu ostalom osrednji. Jer u kakav bi mi krasan klinac otišli još i da su izvrsni u tome što rade. Hopla, sunce je izašlo, o pojmovima odgovornosti i prava u 'rvata neki drugi put...valja se malo sportom baviti, a ne tu drvca šiljiti… a i da ne propadne GO…a |
|
Eto, konačno, prilike da napišem pokušaj broj 2. Lenja sam buba, ali eto. Kiša je na prozorčiću i piše se. Kad i ako kiša prestane, trčat' će se. Nekoliko fakata, barem dva: - ovo pišem s lokacije na kojoj nema vodovoda (hidrofori i to) i to je oke. Nema vode, nema apartmana. Nema ruku, nema čokolade. Ma da, kad zrelije razmislim, čakovčane iz susjednog sela to nije zaustavilo… izgradiše poduzetnici dvije apartmanske zgrade. Čovjek se fascinira kad vidi da se sa samo dvije zgrade može unakaziti čitavo jedno selo… - ovo pišem s lokacije, i to jest problem, na kojoj nema brzog interneta. I neće ga bit. Tehnologija narodu, ali samo ako tog naroda ima dovoljno da se previsoke cijene mogu umnožiti s dovoljnim brojem korisnika. Doima se važnijim da se ne mo'š pokenjat' kad nema struje (hidrofor, rimembr?) nego li to da se ne isplati podizati niti jedan site na kojem ima više od tri slike no, stvarno, Internet mi više fali. I proizvodi više frustracija (kad se zadnji put surfali na ispod 50K?). Čini li se to normalnim? Mislim, budimo realni, odavno smo se naviknuli da se na boduliji ne sade biljke koje tamo nisu bile prije nas. Opizdiš brdo maslina i voila! Lijepe, korisne, zdrave i nigdje im se ne žuri. Nema vode, ali nema ni nekog redovitog zalijevanja jerbo kad sunce grune, nema tog vodovoda koji biljke može spasiti od spržotine. S druge strane, za Internet gliding imam vremena samo vikendom, kad sam ovdje. Preko tjedna, kad sam u gradu i na poslu, surfam smisleno. Poslijepodnevno (više večernje) slobodno vrijeme rezervirano je za pun klinac pametnijih stvari nego li je to ubijanje kičme daljim sjedenjem za računalom. Ovdje, uz jutarnju kavu ili uz bilokadnu kišu, međutim, silno mi treba brza veza. Još i kad/ako mi treba za bizmis-pos'o… Sve HaTeu alternativne kombinacije nemaju nekog smisla kad nema tehnoloških predispozicija, isdn se ne čini dovoljnim pomakom jednom kad se privikneš na slobodu brzog kretanja… a HaTe… ha, HaTe nema interesa. Iz ove perspektive HaTeove adsl reklame izgledaju kao teško podjebavanje. I to je to. Nema povratka na otoke. Jerbo nisu komercijalni. A jednom kad dođe voda, doći će prekoviše 'rvackog turizma – kičaste zgrade s gipsanim ogradama i roletama, s plastičnim magarcima i labudovima, s kričavo plavim fasadama u blijedo sivo-zelenom okolišu, s paljenjem vatre u vjetrovite dane na prostorima koji su zapaljiviji od benzina. I zato sam vrlo nervozna kad je riječ o internetskim vezama; neće me bit' kao stanovnika otoka dok ne postane moguće da posao, a bogme i zabavu, obavljam na zadovoljavajući način: ŽELIM BRZI INTERNET! I zato sam vrlo nervozna kad je riječ o vodovodu; neće me bit' kao stanovnika otoka jer je jako teško gledati kako prekrasna stara sela postaju 'rvacki folk-kič: NE ŽELIM VODOVOD! Mir i dobro. |
|
Pišem par uvodnih riječi. Prošlo je, naime, par dana da sam se registrirala, a nikako da pronađem kombinaciju u kojoj sam a) u budnom stanju i b) s dovoljno vremena. Sad nisam u budnom stanju, a i radije bih se uspavljivala uz CSI no moram krenit', a poslije vidimo… Razmišljam i o tome imam li u ovom trenutku zapravo išta za reći, nedajbože pametno. Inače imam, al' ne znam što mi je danas…i svaki put kad se približim tipkovnici, pfuuu! Pamet ispari. Isto se događa i na poslu pa to valjda mora bit' da je ok. Malo sam glupkasta, a kažu da je to jedan od popratnih pojava anemije. Vratiti će se intelektualna ja kad za to dođe vrijeme. Za malo tješidbe - i bolje je tako – da se odmah ne zabljesnem svim svojim literarnim sjajem i pregorim… sad ću utrošiti koje slovo, ispuniti komad bloga, kad je već otvoren… Da ne bi bilo potpuno uvodno, nabacimo pregled dana: - dan je od hladnog napredovao ka hladnijem; proljeće je u potpunosti nestalo, a s njim i prekrasan ćutež koji sam zadržavala od subote kad sam šiškala masline i držala se za škare da ne padnem žnjih… - na poslu je bilo otužno kao i inače; nervozu, gubitak odmaka od tog segmenta stvarnosti i dnevnu ofenzivu gluposti uspjela je odagnati samo količina obavljenog posla. - za pulitiku sam se danas iskopčala; ne može se to slušat' svaki dan. - umjetnosti malo, sporta otužno; puls je nepovratno tonuo štogod činila…sad par ovih riječi pa se ide nanati. Savladah bacakanje slovaca, još da im i udahnem žića…. |
