| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Prvi put nakon godinu dana. I to lahkih. A to moram zapisat. Išla sam si provjeriti u „evidenciju“ kadli tamo zadnja četrdesetica 18. svibnja prošle godine, od kad me ganjaju, što koljeno, što kičma. Ugodnu pedalanciju okrunih dinstanim kupusom, lešo krumpirom i kumbasicom. Sad čaša vina, a onda malo maslinarstva. Jel' (mi) za sreću dovoljno tako malo ili je život stvarno lijep? |
|
Evo, obavilo se MRI. Nalaz najbolji što može bit. Bulging disk L3/L4 i L4/L5, s lezijom fibroznog prstena dorzocentralno- annular tear. Štogod. Bilo kako bilo, uz pametno baratanje leđima, možda čak i uspijem spriječiti da mi se ponovi ovo sranje iz prosinca. Iskreno se nadam. Svakako, nema riječi o operaciji. Kaže ja, stručnjak. Sukladno navedenom, ostaje se kod plana za nastupajuću sezonu: - Mtb s podizanjem kilometraže do svibnja ili lipnja - pokušaj da se zajaše cestovnjak, držim da bi to moja leđica mogla podnijeti (možda malo spustiti sic pa opterećenje s kičme prebaciti na koljeno – šifra govno za govno) i ljeto puno kilometara - plivanje čim se zamožne - trčkanje od jeseni ključna riječ: postupno. Evo, tu si zabilježih, pa budem vidjela što će ostati do realizacije. |
|
Evo, sjedi se za stolom i, s obzirom na današnju poslijepodnevnu trku, ne bu se više išlo nigdje. Ondak baš i morem pisat. Što god. Sekundu razmišljam da se osvrnem na svenazočnu Susan Boyle, ali ima toga više nego dovoljno na internetu. Pa neću. O čemu onda? Mogla bin se malo zadržati na internetskoj komunikaciji. Naime, ta je problematika nešto što mi čest pada na pamet. A tiče se, zapravo, nevjerojatno čestih sukoba u koje se ljudi, komunicirajući na forumima i njuzama, upuštaju, bez ikakve namjere da tome bude tako. Meni osobno, svakodnevno se događaju glupa prepucavanja s likovima koji površno čitaju moje površno pisanje. Dok kažeš keks, krenu sranja. Zašto? Probam navesti razloge, kako mi padnu na pamet, bez obzira na to da ne mogu sačiniti kompletnu klasifikaciju. 1. Komunicirajući s nekim, na moje osobne stavove, krajnje površno, reagiraju ne ciljani „sugovornici“. Koji se, dakako, ne slažu s onim što su oni shvatili kao moj stav. A znamo da su ljudi cijepljeni od čitanja. Primjer? Redovito, kad nekom napišem mejl i, primjerice, postavim tri pitanja. U većini slučajeva dobit ću odgovor na prvo pitanje. Tu i tamo na drugo, skoro nikad na sva tri. Zaboga, pa ljudi ne čitaju ugovore koje potpisuju, ne da će pročitati (i, nedajbože, razumjeti cijeli upis od pet rečenica, prosto-proširenih) 2. Samim time, ulazim u komunikaciju s ljudima s kojima, ama baš nikad, ne bih ušla u konverzaciju „irl“. 3. Ni meni, ni „suprotstavljenoj“ strani ne da se pisati onoliko prošireno, koliko zahtjeva činjenica da se često objašnjavaju razmjerno kompleksni stavovi, ili jednostavni stavovi koji proizlaze iz nas, osobica sa složenim životnim pričama. 4. Anonimna internetska komunikacija često rezultira značajno radikalnijim, ali često potpuno iskrenim stavovima (slično onome „što trijezan misli, to pijan govori“), a sukladno izostanku suočenja s mogućnošću odgovornosti, tako omraženim zahtjevom koji se postavlja pred prosječnog 'rvata. 5. Ljudi su, naprosto, nadrkati; nemaju moći kojom mogu „kazniti“ one koji im život čine mizernim pa su ovakve „komunikacije“ idealni mediji za izbacivanje negativnih emocija. 6. Dalje ću neki drugi put, idem gledat tigriće na teveju. |
|
Evo, nakon skoro dvije godine tijekom kojih ova preslatka spravica boravi na mojoj ruci i volanu, danas sam prvi put testirala funkciju „virtualni partner“ (dalje VP). Imajući na umu da sam tek startala (i to s laganim) bicikliranjem nakon tromjesečnog izbivanja uzrokovanog išijasom, ritam je vrlo lagan i stalno pratim što kažu kviža i što kaže koljeno. Drugim riječima, pojam „testiranje“ ovdje treba uzeti uvjetno; vozi se mtb po cesti (još se ne ćutim parićana za cestića), kilometraže su male, pauze su velike… Što je VP? VP je jedan dobar fićr F305 koji omogućava da, tijekom trčanja ili pedalanja, vidiš kako ti se kreće prosječna brzina u odnosu na tebe samog u nekom prošlom vremenu ili prema nekom tvom drugaru koji se je kretao istom stazom (rutom). Na samom ekranu, pored čitavog niza podataka koje i inače pratiš (i koje si postavio za pojedine sportove kao željene), uključenjem VP-a i određivanjem/startanjem rute koja će biti tvoj VP, pojavljuju se dva nova pregleda: grafički prikaz trčatelja/pedalatelja uz podatak o udaljenosti između prvog i drugog te drugi, s visinskim profilom i oba partnera u obliku točaka koje gmižu po liniji profila.  Daklem, prvi dojam koji mi VP ostavlja jest da ga neću jopet koristiti neko vrijeme aš me, po definiciji, trka, pa makar i sa sobom samom, vuče na jače pedalanje negoli to moja kičma i koljeno mogu podnijeti, poglavito u ovoj fazi. A vuče. Čim vidiš da si malo ispred, odmah te tjera da povećaš prednost, pa zajašeš. A puls skače. Istovremeno prestanem vodit računa o tome da ne baštam pedalu i kako držim leđa. Nije preporučljivo. Pride, na uzbrdicama imaš što raditi. Prebacuješ s pregleda na pregled i računaš svekolike prosjeke koje ti, istinabog, ionako prati i sam Garmin. Svatko kod koga ima OKP-a, makar i u tragovima, zna kako je dobro računati svekolike prosjeke dok te nadrkati vozači obilaze (jer što će bajk na cesti, jel'te, čak i u vukorazmnožavateljskoj okolini), bjeloglavi supovi visoko, visoko, obavljaju svoju higijeničarsku dužnost, a pogledom te, iz šume, prate odbačeni štednjaci i frižideri… Naj me se dojmio prikaz s točkicama i visinskim profilom. Dok oviste peglaju duž linije, jasno se može pratiti povećanje/smanjenje udaljenosti, sukladno tome kako koja od točkica šiba nizbrdo i/ili uzbrdo. To mi je bilo baš super, ali sam svejedno nastojala što više povećati udaljenost i time pumpala puls u visine koje mi nisu bile cilj. U najmanju ruku. Sveukupna ocjena: zgodna funkcija, kad se malo oporavim i vratim mišiće, a poglavito kad vidim rezultate danas obavljene magnetske rezonancije, biti će vrlo često u điru. I nakon skoro dvije godine uporabe, ova me napravica sve više veseli. Baš mi je super. Od svih gađeta, baš mi je najdraža. Idem jest bakalara. |
|
Evo, Uskršnje poslijepodne. Ručak se dovršio, svi su se razbježali, uglavnom u horizontalu (što na terasu, što po krevetima i kaučima), vrijeme je najljepše što može bit, a poslijepodnevna fjaka pohvatala je i kućne i okolokućne ljubimce. Kako sam ja već odćorila prije ručka, poslijeručkovna čaša dobrog vina nije me potjerala na spavanjac. Slušam radio i uživam. Mrvu sam se prejela, ali ništa strašno. U takvom stanju dobrosti, nema govora o tome da se bilo što radi. Čera sam, nakon intenzivnih poljoprivrednih radova opako osjetila oba koljena pa se danas ne vozi. Sutra ćemo na dulju vožnju. Razmišljajući o kojem problemu razglabati, shvatih da na ovako dobar i lahki dan niti jedan problem ne izgleda značajnim pa, samim time, nema potrebe na njega trošiti riječi. Drugim riječima, blagostanje, a blagostanje danas jest, nije i ne može biti temelj za postizanje novih ciljeva, za poboljšice ili revolucije. U stanju užitka može se samo to – uživati. I, inercijom, težiti ka zadržavanju takovog ugodnog čuvstva. Nije da me to čini posebno nezadovoljnom, iz naprijed navedenog se vidi da ja mogu pisati ni o čemu, i to stranice i stranice, ali ništa te ne tjera da mijenjaš kad si tamo gdje želiš biti, na način na koji želiš biti. Tim više kad je jučerašnji dan bio bremenit teškim poslovima, a i sutra očekujem biti korisna. Urban brčka po radiju, sjene na terasi se produžuju ma da, ovako s lišćem loze u samom začetku, veći dio je još uvijek na suncu. Živim, preko tjedna, u gradu aš tamo i delam, ali da me sad netko potjera da na njemu budem i vikendom i praznikom, usahnula bih sam' tak'. Ne može se to mjeriti ni sa čim. Nakon što sam promijenila stolariju, vrata su mi cijelom duljinom staklena. Vidim susjede kad prolaze, niže, cestom, ali vidim i krošnje maslina, palmu i lozu na terasi, šternu. Baš ništa drugo se ne mora pojaviti, ali je potpuno neusporedivo s gradom, portunima, katovima i zgradama preko ceste. Inače, teren nije naročito uređen (poglavito ove godine, nekako se nismo poklopili s vremenom), ali je ta naša džungla, malo po malo, prerasla u perivoj i okice se odmaraju u svako doba godine (pa čak i u sparušeno ljeto). Sada, kad je sve krenulo rasti, kad je sve zeleno i svakim danom sve više i veselije, uspjeli smo, i bez fengšuija, ma što bez fengšuija, bez ikakvog plana, postići okoliš koji na svakog djeluje kao melem i kao instantni prebačaj u modus godišnjeg odmora. Sukladno svemu navedenom, idem se prebaciti na modus godišnjeg odmora i popit cugu u obližnjem kafiću, 9 kilometara dalje… |
|
Evo, subota. Velika. Ja lahko komiram za stolom. Čitam sranjca na međumrežju i čekam da mi se tijelo probudi ne bih li ga kako odvela na jedno malo pedalanje od 40-50 minuta. Jučer sam uživala jedan sat, sutra planiram sat i pol, u ponedjeljak opet kao danas. Valjda Jim neće biti previše. Čera su me malo bolila kviža. Istinabog, od čišćenja u sagnutom položaju sat vremena, ne od bicikle. Istini za volju, osjećam ih i nakon pol sata na brdskom. Više kao umor, manje kao bol. Dosta me nervira to što moram krajnje pažljivo i umjereno podizati kilometražu, sad kad su najugodniji dani i kada sam biciklić odbija okrenuti prema kući. Što, taman kad budem mogla dulje pendalati, biti će previše toplo i morat' će se dihat' na škrge. A sezona je već počela. Evo, već jučer dvije zmije – jedan mali poskok na cesti, dosta mrtav, jedna nepoznata zmijica, činila se neotrovnom, iza obiteljske grobnice (kamenovana)... S druge strane, za točno tjedan dana odradit ću magnetsku pa ćemo objektivno utvrditi stanje stvari, odnosno, hernije, i vidjeti krećem li se u smjeru operacije, trčanja ili nečeg između. Moj plan, ovako napamet, uključuje podizanje kilometraže (na mtb, na cesti) do lipnja pa pokušaj da se zajaše cestovnjačić, ukoliko to kičma dopusti. Potom opako plivanje tijekom ljeta pa, uz puno sreće i pametnih poteza, trčanje na jesen. To jest, ukoliko leđa to dopuste. Ostatak dana bi valjalo brljat po vrtu, ma da ne znam baš kako se to može, a da ne silujem leđa. Ideja je da možda odem do polja 7 maslina i 7. maslinu, koju još nismo oslobodili trnja, raščistim te poslikam i vidim što bi se moglo činiti da se uskrsnu. Ipak je Uskrs, jel'te. Uz glazbu na uvce, to mi se čini najboljom idejom. A šuma neka sluša kako tulim. Moram još i u butigu, to ću sada. Biti će to jedna lijepa subota. Navečer dolazi druga trećina familije pa si valja nešto pojest i popit, ne nužno tim redoslijedom. Uf, samo da ova kriza potraje… |
