16.02.2005., srijeda

Palacinka part Three Mrak,... crnilo, mukla tišina,... Budim se u svojoj sobi. Upalila televizor. Španske sapunice, na svakom kanalu. Otišla sam do kuhinje po voćni jogurt, moj svakodnevni doručak, a s njim nazad u krevet. Subota, nisam radila. Dosadno mi kući, ne znam šta da radim. Vrtim kanale na televizoru, ništa zanimljivo. Subota, 2 sata popodne, lijepo vrijeme a nikako mi se ne da napolje, nemam s kim. A i kafe mi je više dosta. Mislila sam da to nikada pomisliti neću. Obožavam piti kafu u ljetnim baštama pod suncem. Danas mi se nije dalo. Pomislim na Tanyu. Razmišljam o tome da je konačno vrijeme da joj kažem da ne želim da mi bude više samo prijateljica. Istina, imala je nekolicinu propalih veza ove godine, ali solira već više od dva mjeseca, nije pravila ni izlete. Ali i u tim vezama se ponašala kao da ih i nije željela. Uvijek mi je bila draga. Od dana kada smo se upoznale, lebdjela sam svaki put kada bi izašle zajedno, ali joj to naravno nisam imala hrabrosti reći, a ona to izgleda nije primjećivala. Odlučih se izaći, ali samo do kioska, da kupim novine. Naravno, do kioska u blizini Tanyine zgrade, ne bil je kojim slučajem vidjela. Stajala sam nekih desetak minuta pred kioskom birajući novine, ni sama ne znajući koje mi uopće trebaju. Politiku nisam čitala jer me nervira, nervira me čitava stvar vezana za politiku moje zemlje. Otvorim novine, a naslovi su iz dana u dan isti, korupcija, kašnjenje penzija, plata, štrajkovi, ovi nezadovoljni ovim, oni onim, i tako u nedogled. Muzičke novine nisu dolazile u obzir, jer su tako kvalitetne i vrijene čitanja da je to užas jedan, ma i na kvadrat. Sport? Uopće me ne interesuje. Magazini o uređivanju doma i oko doma, pa nisam još u penziji, ni to nije za mene. Film, dovoljno sam upućena, ne trebam još samo čitati o ono što već sve znam, jer sve informacije koje ću naći u takvim novinama redovno kasne, pa mi to samo još dodatno kida živce. Oglasi? Ne, hvala, imam sve što mi treba, sem naravno nje, a nju neću naći u oglasima. Kuhar? Još mi samo to treba, kuhinju da zapalim, jer jedino što znam napraviti su palačinke. Izbor je pao na modu. Ali koju? Cosmopolitan? Isuviše isfucan,... kako ga zavesti, kako ga odvući u krevet, kako ovo, kako ono,.... ali kako nju dobiti, bilo je pravo pitanje na koje odgovor nisam znala. Do sada nisam kupovala Elle, pa da vidimo šta tu pišu. Uzimajući Elle vidjela sam plavooku djevojku koja mi se sviđala neko vrijeme, djevojku kojoj ni ime nisam znala. «Nina!» Prostrujalo mi je kroz glavu, ukočila sam se. Tanya, telefonski razgovor, njen monolog, moja depresija, Nina, Austrija, avionska nesreća,... slike, događaji, sati, dani, mjeseci,... prolazilo mi je kroz misli. Djevojka se približavala. Ruka mi je bila pružena prema ženi u kiosku koja mi je vraćala kusur. Okliznula sam se i udarila o djevojku. Sitniš se razletio svuda uokolo. Mobitel je počeo da zvoni. Djevojka, Nina, izvinjavala se i počela da kupi novac sa poda. Ja sam stajala još uvijek ukočena od šoka. Posegnuh za mobitelom. Na diplayu je velikim slovima pisalo Tanya. Povukla sam je za rukav, Ninu,... «Izvini,... ali moram ti nešto reći. Znam da će zvučati nevjerovatno, ali nisam luda,...» Djevojka je bila zbunjena. Odvukla sam je do Tanyinog ulaza. Ispričala sam joj sve što sam znala o njoj, sve što sam o njoj doznala u svom snu, jer očigledno je bio san, deja voo. «Znaš li gdje ti je djevojka? Važno je!» «Ma koji je tebi qurac?!!!» Čvrsto sam je držala za ruke i nisam joj dopustila dapobjegne. «Nazovi svoju djevojku, evo ti mobitel. Ne nemoj nju nazvati, nazovi njenu najbolju prijateljicu, pretpostavljam da imaš broj. I traži nju!» «Maja je na putu, a njena najbolja prijateljica je na poslu, neki rade i subotom! Uostalom, ko si ti da mi što govoriš!» Shvatila sam da,... ko sam ja da njoj šta govori. Kako mi može vjerovati, kad sama sebi ne vjerujem u potpunosti. «Molim te uzmi moj broj telefona. Sačuvaj ga. Nazvat ćeš me za nekoliko mjeseci. Molim te budi spremna. Maji,... nemoj joj previše vjerovati i ne spominji joj ovaj razgovor. Budi spremna na veliko i bolno razočarenje.» «Ma o čemu ti?!» «Vidjet ćeš,...» Gurnula sam joj karticu s mojim brojem u ruku. Strpala ju je u džep i otrčala, par puta se osvrnuvši. Mobitel mi je opet zazvonio. Tanya. ...nastavit ce se...

- 11:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #