15.12.2004., srijeda

Umrijeti mlad Utorak je,... svježe decembarsko jutro. Spremam se za školu, druga sam smjena pa to radim bez pretjerane žurbe. Torba mi je spremna, ja sam odjevena. Mama me zove u kuhinju da ručam. Juha od gljiva, moja omiljena... vrela, tako topla da se puši iz tanjura. Mljac! Nakon juhe, piletina sa krompirom. Sve po mom ćeifu. Oblačim čizmice, stavljam ruksak na leđa, a mama se približava da provjeri jesam li obukla potkošulju. Kako je sve bilo po propisu, namiješta obraz za obavezni poljubac prije no što zatvorim vrata za sobom. Izlazim na oštri zimski zrak. Mama mi kroz prozor baca šal koji sam zaboravila. Omotavam si ga oko vrata i krećem put škole. Približavajući joj se vidim da se nešto čudno dešava. Prva stvar je ta da su svi neuobičajno mirni, ne mirni, koliko se taj mir i zbunjenost vidi na licima učenika. Druga stvar, meni neobična, nikog iz mog razreda nema ispred škole, a uvijek smo se čekali pa zajedno ulazili u učionicu. Nisam kasnila, ne znam što se dešavalo... Penjem se na drugi sprat i vidim Teu kako uplakana izlazi iz toaleta. Ne razumijem što se dešava...hodnik je prazan, iz razreda do mene dopire mukla tišina i Teini jecaji. Prilazi mi, plače još jače. Crvena je u licu, oči su joj zakrvavljene. Grli me jako,... «Sandra,... ja ne znam,... ne znam kako i ne znam zašto», prekida priču grcanjima od plača, «Maja se ubila, nema je više,... ja ne znam,... zašto...» Pretrnula sam. Bez ikakve proizvodnje zvukova, suza mi je kliznula preko lijevog obraza. Da me laže, ne bi plakala, ne bi sve ovako sumorno mirno bilo. Pogled mi je bio izgubljen, pretpostavljam, jer je u tom momentu kada su mi suze nekontrolirano krenule kliziti niz lice a noge klecati, iz razreda izašla moja, tj naša razrednica, ubrzanim korakom nam prišla. Utom se Tea odvojila od mene, a razrednica me jako zagrlila. Mogla sam osjetiti miris njenog starinskog parfema koji je u odjeći pomješan sa mirisom duhana. Uhvatila je i Teu. Znala je koliko nam je Maja značila i koliko smo bile bliske. Osjećala sam se tako izgubljeno. Uvela nas je u razred. Sjela sam na svoje uobičajeno mjesto. Cijelo vrijeme sam buljila u klupu u koju su bila urezana naša imena. Quatro fantasticus, Tea, Maja, Aida i Sandra. Sve smo živjele u istoj ulici i čitav život provele zajedno. Maja je preselila u susjedni kvart godinu dana od tadašnjeg dana. Nastavnici su nešto pričali, razrednica nas pokušavala utješiti. Bezuspješno. U tih nekoliko sati koliko sam uspjela ostati u razredu, ne sjećam se više ni koliko sam se puta okrenula iza sebe, traživši i ne mogavši vjerovati da je mjesto iza mene prazno i da više nikada Maja tu neće sjesti, da je nikada više neću vidjeti, da nikada više nećemo nas sve četiri izaći. Da nećemo piti kafe kad porastemo, da nećemo biti ekipa, da nećemo... milijun stvari koje smo mogle, koje smo htjele... Njeno mjesto u našem razredu ostalo je prazno sve dok naša generacija nije izašla iz škole. To je bilo njeno mjesto u našem razredu i niko nije imao pravo na njega. Željeli smo svi da ona sjedi na toj stolici, na tom mjestu, u toj klupi,... staroj ruskoj drvenoj. Imala sam 10 godina, imale smo 10 godina, imala je 10 godina. Ajla i Sanja su mi bile najbliže prijateljice tokom gimnazije. Nas tri smo bile trio našeg razreda. Lufterke, koje su se uvijek izvlačile sa dosadnih časova i kojima je uvijek polazilo za rukom izvući se kod razrednice bez kazne. Prvi dan škole u gimnaziji smo se skompale i ostale zajedno dok nas različiti fakulteti nisu razdvojili, što je pokazalo da ipak nismo bile fantasticus kada nas je to razdvojilo i naša viđanja svelo na minimum. Raja iz osnovnjaka, rasklimana Majinom smrću više nikada nije bila ista. Mi smo bile četvorka, bez Maje to nije bilo to,... pozdravljale smo se i pozdravljamo se kada se sretnemo... Bile smo raja sa svima. Kako smo išle u školu u kojoj su svi u jednoj smjeni, kompletna škola, tako smo imale mogućnost koju smo iskoristile, poznavati sve i svakoga ko je iole vrijedio u toj školi. Poznavale smo i «sve što valja» i iz drugih škola. Kada bi izašle u bilo koji kafić, klub, gdje god, imale bi poznanika. Kako u Sarajevu status najboljih drže 4 gimnazije, od kojih su «Prva» i «Druga» najljući rivali, one koje se bore za prvu poziciju. Nas tri smo išle u jednu od tih. Ekipa s kojom smo u to vrijeme izlazili su bila raja iz jedne od tih top4 gimnazije. Svaki vikend smo provodili u jednom rock klubu jer su se održavale svirke uživo. Posebno smo bile bliske sa ekipicom frajera iz 'suparničke' škole. Izlazili smo zajedno, dernečili, zajebavali se, ma ludnica. Opet je bila zima, ne sjećam se koji mjesec, tamo negdje jedanaesti ili dvanaesti, nisam sigurna. Hodamo zagrnuti bundicama koje bijahu trendi te zime. Hunterice... makar nešto prigodno temperaturama. Nikada nisam bila rob mode,... minicu ni za živu glavu ne bih obukla kada bi minusi upekli, ali ok detalji i jesu ono što čini pomodarstvo. Izašli smo, naša ženska ekipa, prvo popiti kafu a onda se naći sa ostatkom ekipe. Ulazimo u jednu od omiljenih nam kafanica, naručujemo u jedan glas, isto. Čavrljanje ili bolje reći tračanje, svega, svačega i svakoga. Nakon nekih sat vremena nalazimo se sa muškom ekipom. Bili su nam kao braća, super prijatelji. Zadnji stiže Edo, kao i uvijek zadnji. To nam je bila zajednička karakteristika, uvijek smo kasnili. Taman je svirka i počela. Dobri stari YU rock. Svima nam je bio pun qurac tadašnjih i sadašnjih instant proizvoda i instant hitova MTV-a. Popili smo, mašala što bi se reklo. Nako malo teturali, smijali se glupostima i gušili se u dimu cigareta. Kao i svi mladi, željeli smo mnogo od života. Svi smo imali snove, željeli biti uspješni, sretni i zadovoljni, u svojoj domovini, u svome gradu. Više od svega smo voljeli Sarajevo. Mnogo puta smo pokušavali sjetiti se svih pjesama posvećenih Sarajevu. Nikada nismo uspjeli sjetiti se svih. Super je bio filing pripadanja i bivanja dijelom tog društva. Rastali smo se oko ponoći jer smo imali obaveze prema školi a malo smo je zapostavili, svi đuture. Nas tri smo bile prva smjena, sve četiri godine gimnazije smo bile prva i sve tri smo sve te godine izbivale sa prvih časova koje bi obavezno prespavale. Nakon treće godine nas nisu ni zapisivali. Tog jutra za divno čudo sam stigla na prvi, ali Sanja i Ajla nisu. Negdje nakon dvadesetak minuta kako je čas počeo, stigla mi je SMSica od Sanje. Izletila sam kao furija iz razreda, nakon nekoliko sekundi se vratila po stvari i otrčala do Sanje koja je živjela u neposrednoj blizini škole. Edo je umro. Imao je srčanu manu za koju niko nije znao i srce mu je tokom noći u snu otkazalo. Edo, tako mi je značio. Bio je posljednji dečko u kog sam bila zaljubljena. Iako malo feminiziran, meni je bio oličenje savršenstva. Imao je 19 godina. Nisam mogla shvatiti zašto svi ljudi do kojih mi je stalo nestaju iz mog života na tako tragičan način. Prvo Maja, zatim Edo. Nekad mi se učini da sam loše društvo, da donosim nesreću. Ali, znam da to nije do mene... Sahrana je bila dva dana nakon njegove smrti. Velika skupina ljudi kretala se kao crna gusjenica prema groblju. Bilo je preko pet stotina ljudi. Kiša je padala, kao da i samo nebo oplakuje gubitak mladog života. Tišina je obavijala kao oblak tu povorku. Hodali smo ujednačenim ritmom. Crni kišobrani, mnoštvo crnih kišobrana, crnih cipela i kaputa. Kišne kapi su se razlijevale o kišobrane ujednačenim ritmom proizvodeći tupi kišni ritam 'kap, kap, kap' u nedogled. Gledala sam u kišnu kapljicu koja mi se razlijepila o crnu cipelu dok smo stajali i čekali da Edu za sva vremena zemlja prekrije. Otišao je i on. Kao što slagalica bez jednog svog dijela više nije slagalica (ok je slagalica ali nepotpuna i samim tim nepostojana), tako se i ovo društvo raspalo. Fakulteti su nas još više udaljili jedne od drugih. Viđamo se tek povremeno, a kada se to desi, uvijek se priča o Edi i uvijek se svi ucrnjačimo i ne budemo ni za što. Više se ne zbližavam pretjerano s ljudima. Ne želim gubiti prijatelje, jednog po jednog tako što ih smrt odvede pod zemlju. Ne vjerujem u raj ni u pakao, tako da oni nisu završili na nekom boljem mjestu. Voljela bih da jesu. Prošlo je vremena od toga svega... vrijeme liječi rane kažu,... ne liječi, samo ih zaliječi. One su uvjek tu, kao tragovi na duši, kao ožiljci na koži.

- 15:06 - Komentari (2) - Isprintaj - #