31.10.2004., nedjelja

Nada U danima samoće Kad ni bog ne zna što hoće Ja želim tebe Želim tebe pored sebe. Zato i jeste samoća Jer jedino što imam su kilometri koji nas dijele. Kilometri koje želim izbrisati kilometre koje želim uništiti Tebe koju želim si približiti Želim Ali ne mogu I zato patim Dok sjedim na stanici I čekam bus koji ne dolazi Moje tijelo Moja duša Želi tebe Kad stignem tamo gdje trebam stići Nisam stigla jer tebe nema tu Idući svuda kuda me noge I busovi svi vode Mene nema Ja sam s tobom Kad tebe nema, ipak sam s tobom u svojim mislima Kad sam s tobom koje nema Kad sam s ljubavi koje nema Kad želim tebe koju nemam Ostaje mi nada da ćeš ipak doći Jer nada je ono Što uvijek imam.

- 13:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.10.2004., ponedjeljak

Na prozoru moje sobe Sjedim na prozoru svoje sobe. Citav dan sam van sebe, ne samo danas, vec i nekoliko predhodnih, ma sve to traje vec oko sedam dana. Kazem da ne znam sta mi je, ali znam. Na meni se vec primjecuju tragovi iscrpljenosti i bola, neke vrste bola. Strasno sam razdrazljiva, mislila sam da je tomu uzrok zenski neugodni pratioc pms, ali sto vrijeme odmice, cini mi se da nije. Ne znam,... i ukucani su to primjetili na meni, da nisam raspolozena, da nisam neraspolozena, da sam jednostavno bez raspolozenja,... u onom stanju gdje je tesko definisati da li je to neraspolozenje ili je samo trenutacni manjak zainteresovanosti za ono sto se oko mene desava. Prije neki dan je bilo glasanje za opcinsku vlast,... kao robot sam to obavila, a jedva sam se uopce i natjerala izaci iz stana i odvuci se do svoje osnovne skole gdje sam provela 8 godina, u skoli gdje sam prvi put pustila svoju jezicinu... Da sam ulazak u skolu i miris koji sam osjetila najedanput mi je vratio bujicu sjecanja,... kako na skolu i sve te godine koje sam provela u njoj, tako i na ljude s kojima sam to vrijeme provodila... za mnoge od njih sada ne znam ni gdje su, mnogih se ne sjecam, niti imena niti likova, za neke ne znam da li su zivi uopce, da li su u Sarajevu, mozda nekom drugom gradu u BiH ili negdje «vani», mozda pod zemljom? Ipak je iza nas jeben rat,... Udjem u ucionicu u kojoj sam nekada slusala casove «Srpsko-Hrvatskog jezika»,... Na vratima ucionice su ispisana imena ulica iz kojih su ljudi cije je to mjesto biralista,... «Sutjeska, Kralja Tomislava, Skerliceva, Njegoseva, Jug Bogdanova,... po predratnim imenima ili onako kako je pisalo sada Hadzi-Idrizova, Kosevo, Josipa Vancasa, Alekse Santica i Rizaha Stetica». Ko su ovi novi likovi po kojima su ulice nazvane, tj nisu novi, to su imena ulica od prije Drugog Svjetskog rata, ne znam, minus mojoj opcoj naobrazbi, ok znam Santica i Vancasa. Santic jedan od mojih omljenih pjesnika, hercegovac (inace hercegovce ne mogu smisliti, ali njegovoj Emini, nema ravne.) i Vancas, poznati arhitekta koji je izmedju ostalih projektovao i ovaj moj kvart u periodu austrugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Ulazim kao programirani robot, potpisujem se na listu, uzimam glasacke papire i iza kartonskog separea zaokruzujem nenacionalisticku stranku (jer mi je ovih puna kapa uvijek bila, i njih i njihovih prepucavanja i naseravanja na nacionalnoj osnovi i sa iste prozivanje i vrbovanje tupavih mi sunarodnjaka koji im budale slijepo vjeruju, dok ih ovi vec godina prave sve vecim i vecim budaletinama). Izlazim iz skole i za sobom ostavljam sjecanja. Vracam se kuci i u ulici koja je bila navedena na onom listu na vratima ucionice u kojoj se glasalo srecem srednjovjecnu zenu. Zaustavlja me i pita gdje se glasa. Odgovaram bezlicnim glasom, «U osnovnoj skoli», a ona me blijedo gleda, «U Osnovnoj skoli 'Miljenko Cvitkovic' (sada, O.s. «Musa Cazim Catic»)»,... a iznad njene konfuzne face mogu uociti desetine upitnika koji se rotiraju oko njene glave... objasnim joj kako doci do izbornog mjesta,... Doseljenica,... nema ih odakle nisu dosli... nas starosjedioca je sve manje i manje... nekada me uhvati osjecaj izgubljenosti u samoj mojoj ulici u kojoj sam od dana rodjenja,... shvatim da ne poznajem ljude koji me okruzuju, da to nisu oni isti ljudi s kojima sam provodila dane ranog djetinjstva, one face koje sam vidjala u tom periodu,... Da, znam da migracija, pogotov unutrasnja jeste ucnila svoje, ali, zar toliko da na prste mogu nabrojati ljude koji su zivjeli ovdje prije 14-15 godina? Otvaram vrata haustora, koja je kao organizacija koja odrzava stambeni prostor popravila, zamijenila bravu... nakon manje od dva mjeseca koliko je proslo od te «popravke» vrata i brava su bili u gorem stanju no sto su bili prije «popravke»,... a sve je to staro koliko i sama zgrada, od 1880 i neke... I da ocekujemo nesto od izbora, da ocekujemo promjene? Mene ti izbori podsjecaju na situaciju,... kada biras,... imas hrpu lopova, kriminalaca, dzeparosa i svakakvog sljama,... i izmedju njih biras onog, ili grupu njih udruzenih koji ti se cine nekak najpostenijim, kojima ces otvoriti vrata svog stana i pustiti ih unutra da te orobe. Mislis da ce onaj koji ti obecava da ce uzeti samo ono sto mu stane u desnu saku biti najposteniji pa se poneses lazima i izabares njega,... a kad mu otvoris vrata i pustis ga unutra, on sa sobom nosi ruksake i kofere da moze sto vise odnijeti, a sa sobom je poveo i citavu si familiju koja ce mu u tome pomoci... E tako kod nas funkcionira vlast,... sami lopovluk. Zgadi mi se pri pomisli u kako uredjenoj zemlji zivim. Od one osobe koju volim, udaljena sam oko 500km. Svaki centimetar, ma i svaki milimetar koji nas dijeli me pece. 500km me dijeli od moje srece, 500km me cini bezraspolozenom, 500km me unistava, 500km me izjeda. Obaveze koje imam, obaveze koje cu imati u naredne minimalno 4 godine ce i dalje ciniti tu razdaljinu realnom preprekom, koja nadam se da ce nestati nakon tog perioda. I kao sto sam pocela, bas sam sjedjela na prozoru i ispijala kafu koju sam si spremila. Noc je, proslo je 11 sati. Volim piti kafu navecer, kao sto volim budna provoditi noci slusajuci tisinu i posmatrajuci mrklinu noci. Trznu me prolaznik,... invalid, muskarac sredine pedesetih godina, mozda je i mladji ali ga je onda teska socijalno-ekonomska situacija razorila i nacinila ga starijim no sto jeste, a takvih je mnogo... na stakama nabada uz ulicu, hlace, desna nogavica koja je nepopunjena je presavijena i zasivena iznad koljena,... jer mu je uradjena visoka amputacija noge. Pogledao me je,... a citav dan imam nekakav s*eban izraz lica, kazem bas sam nikakva,... i produzio dalje. Duboko sam uvukla dim Ronhill lightsa, srknula gutljaj kafe i ispuhala otrov iz pluca. Pomislila sam,... njegova noga, moja ljubav... nisam mogla postaviti ekvivalenciju izmedju to dvoje, ali koliko je njemu nedostajala njegova noga toliko je meni nedostajala moja ljubav. Ali koliko se on pomirio s cinjenicom da vise nikada nece imati ono sto je imao, ja cu se toliko i jos vise boriti da budes s onom osobom koju volim, bez obzira na sve.

- 13:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #