Naš novi dom!
Sjedila sam u kafiću sa Ivy i Maggie.U Londonu. Dok smo ispijale neznam ni koju čašu sokova,Ivy nas je zabavljala svojim forama.Na neki naćin slavile smo svoj ulaz u Red.Nakon pola sata počele smo se ustajati od stola,a ja sam otišla platiti.Kad sam platila okrenila sam se da se vratim svojim sestrama,ali me jedan čovjek uhvatio za ruku i stavio mi jedan papirić u đep jakne. Otišao je,a ja sam ostala zbunjeno stajati.Maggie i Ivy koje su sve to vidjele došle su do mene i upitale me tko je bio taj čovjek i što je htio.
"Ne znam tko je ono bio,ali mi je ostavio porukicu...." odgovorila sam,vadeći pisamce iz jakne....
Pisala je samo jedna adresa i to je bilo sve.....Zatim smo odlučile otići na tu adresu....čisto iz znatiželje,da vidimo u čemu je stvar.Otišle smo na mjesto gdje nas bezjaci ne mogu vidjeti i aparatirali se na tu adresu.
Našli smo se u nama nepoznatom dijelu Londonu,poprilićno opasnom,tamo gdje ja da me se pita ne bih išla.Pred nama je bila stara,mala kuća.Izgledala je kao da već dugo nitko nije bio u njoj.
"Hoćemo li ući?" upitala je Ivy
"Neznam baš...nije naša...mogli bi imati problema,ako nas uhvate...bolje ne..." počela je Maggie
"Otkad ti imaš takva razmišljanja o nećemu? Tako obićno govori Rachel!" odgovori Ivy pomalo sprdajući Maggie-to je baš tipićno za Ivy
"Hej idemo unutra,kad smo već došli" rekoh napravivši par koraka prema kući.Ivy i Maggie me čudno pogledaju,ali,ipak, nisu prozborile ni riječi. Na pragu ulaznih vrata bilo je pismo. Maggie ga je uzela.
Pismo je bilo oslovljeno na nas tri, bio je dovoljan samo pogled na rukopis i znle smo tko ga je napisao! Maggie je napravila pokret štapićem koji su znali samo smrtonoše:
od sad pa na dalje dajem vam da se služite ovom kućom.
Vidite,otkad ste razgovarale s Dumbledoreom kad vam je on rekao da će vas držati na oku, shvatio sam da moramo biti na oprezu.
Zato morate paziti na svaki vaš korak,jer ako vas otkriju snosit ćete posljedice. Od sad ćete živjeti u ovoj kući,nadam se da će vam tamo biti udobno,pokraj pisma vam je kljuć kuće!
.....Lord Voldemort!
I stvarno, tamo je bio kljuć,nedugo nakon toga razgledavale smo svoj novi dom. Kuća je bila ...khm...grozota! Imala je malu kuhinjicu, mali dnevni boravak,malu kupaonicu i jednu jedinu spavaću sobu!!!! I treba uzeti u obzir da je spavaća soba bila toliko velika da su u njoj mogle biti dvije osobe s tim da je jedna morala sjediti na krevetu, da bi jedna mogla normalno prolaziti kroz sobu.Ostatak prostora su zauzimala dva kreveta i ormar. Sve tri smo bile bjesne,blago rečeno! Po noći sam spavala s Ivy u sobi,a Maggie je spavala na trosjedu u dnevnom boravku!
"Kad je Voldy rekao da će se on potruditi da nas prebaci u sjedište Reda,što ti misliš da je on mislio pod tim?!" upitala me Ivy,iako sam bila uvjerena da ona već odavno spava.
"Nemam pojma! Već se počinjem bojati njegovih ideja!" odgovorila sam iskreno,a onda se okrenila na drugu stranu i zaspala.
A buđenja se sjećam jaaako dobro. Kad sam otvorila oći ugledala sam nepoznato lice.Zapravo bio je to čovijek za kojeg sam znala,ali ga nikad nisam upoznala! Bio je to Sirius Black !
"Probudila se!" viknio je a onda dodao,meni :"Hej jako si nas zabrinula si nas!"
"Što se dogodilo?!" upitala sam ga,bila sam sam u nepoznatoj kući s čovijekom kojeg nisam nikad upoznala,pa sam očekivala nekakav doooobar odgovor.
"Vaša kuća, to jest ti i tvoje sestre bili ste napadnute,cijela kuća je izgorila,a ti si se onesvjestila zbog dima"rekao mi također nepoznat čovijek-"stoga ćete zbog vlastite sigurnosi živjeti u sjedištu Reda,ja sam Remus Lupin tek toliko da znate!"
Počela sam razmišljati tko bi nas mogao napasti i onda mi je palo na pamet:Voldemort?! Jel' toliko pokvaren da ugrozi živote mene,Ivy i Maggie?!
by: Rachel
Nobody can't attack my sisters!
Bila je noć. Mjesec su pokrili tamni oblaci iz kojih je svaki čas mogla pasti kiša. Pokoja munja nakratko bi znala obasjati crno nebo. To nam je donekle pomagalo. Rachel, Maggie i ja koračale smo kroz gustu šumu, već izmučene od puta. Morale smo proći šumu da bismo došle do Hogwartsa. Do te gnjusne škole koju nikad nisam voljela. U kojoj su svi tako sretni, i nitko ne voli tamu. Čak ni Slytherini, oni kojima bi to trebao biti posao, oni koje to čini Slytherinima. Otkako je Severus otišao, Slytherini više nisu tako mračni i postali su dobri s Gryffindorima. Hvata me jeza od same pomisli na to. Kako su samo mogli iznevjeriti svoj dom, dom Salazara Slytherina. Ja sam zadnji potomak tog plemenitog čovjeka. Moram očuvati njegovu čast. Nikad ga neću iznevjeriti. Riješit ću se svih mutnjaka i bezjaka kao što je on htio. Ta pomisao izvukla je zlobni osmjeh na moje lice.
„Ivy. Ivy! IVY!” Maggie me prenula iz razmišljanja. Ona i Rachel nekako su uplašeno gledale u mene. Znale su da razmišljam o mutnjacima. Predobro su me poznavale i znale su što znači moj zlobni osmjeh.
Stajale smo u ravnateljevu kabinetu. U kabinetu tog odurnog čovjeka kojeg sam oduvijek mrzila. Ni on mene nikad nije volio. Gledala sam ga očima punih prijezira, želeći mu što mučniju i bolniju smrt. On mene nije htio pogledati. Bojao me se. Znao je da sam poput Voldemorta, ali isto tako, znao je da ga ja bolje poznajem. Puno bolje. I znam koje su mu slabe točke. Danas ću to upotrijebiti.
Pošto sam znala da meni neće vjerovati, pustila sam cure da govore. Napričale su mu svakojake gluposti, i on im je povjerovao. Samo je mene sumnjičavo motrio. Pogledi su nam se sreli. Ispunio me stravičan bijes, želja za ubijanjem. Uzvratila sam mu pogledom punim mržnje, pogledom koji je govorio: Umri.
Vjerovao je Rachel i Maggie, povjerovao je da nismo smrtonoše. Primio nas je, dajući nam do znanja da će na nas posebno motriti. Jer ipak, ja sam bivši Slytherin. Izašle smo iz kabineta, sretne što smo uspjele. Ja sam bila sretna koliko je to moguće za tako bezosjećajno stvorenje. Pogledala sam kroz prozor, vidjevši kako sitne kapi kiše sve brže udaraju i klize niz staklo. Kiša je bila sve jača, a to je u meni pobuđivalo mračno zadovoljstvo. Voljela sam kišu, iz nekog posebnog razloga. Ona je sve ljude činila jadnima i pokunjenima, što je mene veselilo. Bar koliko je moglo. Promatrala sam hodnike. Sve je bilo tako mirno, svi su spavali. Svi su postali dobra dječica. Moje veselje naglo je splasnulo.
„Čestitam cure, savršeno ste obavile svoj posao.” Voldemort je nazdravljao za večerom. Pogledi su nam se sreli i ja sam osjetila zadovoljstvo u njegovom pogledu. Možda je tu bio i koji komadić sreće, ali najveće je bilo zadovoljstvo. Nakon večere, svi su pričali do dugo u noć. Osim mene, ja sam otišla u sobu. Nisam bila umorna. Jednostavno, trebala sam malo mira. Htjela sam malo biti sama. Ležala sam na krevetu slušajući kišne kapi kako udaraju u prozor. Zamišljala sam sebe kako stojim na kiši u mrkloj noći. Ali ne samu. Zamišljala sam kao se ljubim s dečkom, a kapljice hladne kiše klize nam po obrazima. Nikada nisam imala sreće u ljubavi. Nikad se nisam poljubila. Nikad nisam imala dečka. Kada bi se to barem promijenilo. Ne tražim puno, samo malo ljubavi.
Maggie i Rachel su igrale metloboj, a ja sam ih promatrala. Nije mi se dalo igrati, bila sam pre umorna. Bio je lijep dan, sunce je sjalo.
„Hej ti, ti u zelenoj majici!” Par metara od mene stajao je nepoznati čovjek. Obraćao se Maggie. „Što je?” Doviknula mu je iz zraka. „Siđi! Moram razgovarati s tobom!” Doletjela je do nas i sišla s metle. „Ti si napala moju kćer?” O čemu on to govori? „Da, jesam, imate što protiv?” Opet će upasti u nevolju. „Maggie! Ne razgovaraj tako!” Rachel je doletjela do nas. Nije sišla, i dalje je letjela. Na licu joj se ocrtavala zabrinutost. „Ti napadaš moju kćer? Kako se samo usuđuješ! Znaš li ti tko sam ja???” Sad je i on nepristojan. Počet ću se uplitati. „Ne, ne znam tko ste vi. Ali me zanima kakav to otac dolazi braniti 25 godišnju kćer? Ona je čak starija od mene, zašto ne dođe sama?” A ja sam mislila da je napala nekakvu klinku. Odahnula sam s olakšanjem. „Tako ti razgovaraš sa mnom? Vidjet ćeš ti, vidjeti…” Sad sam zbilja ljuta. Rachel me gledala s dozom opreznosti. Znala je da ću uskoro planuti. Polako sam ustala, što nitko nije primijetio. „Što ću vidjeti? Vas kako bježite od mene?” Okrenuo se prema njoj i izvukao štapić. Ja sam stala ispred Maggie, držeći štapić u ruci. Rukav lijeve ruke bio mi je razrezan, toliko da je mogao vidjeti Tamni znamen. Ugledala sam strah u njegovim očima. A on je u mojim očima mogao vidjeti bijes. „Recite meni tko ste! Ajde, da vas sad čujem! Tko ste vi da napadate moju sestru?” Kad je vidio da se ne šalim, okrenuo se i počeo bježati. „A ne, meni nitko ne bježi sve dok mi ne odgovori na pitanje! Crucio!” Izviknula sam puna bijesa, a sljedećeg trenutka previjao se na podu. Njegov vrisak parao je bubnjiće, ali mene je to usrećivalo. Moj zlobni smijeh nadjačavao je njegovo vrištanje. Uživala sam stojeći nad njegovim tijelom koje se previjalo od užasne boli. Nisam ga namjeravala ubiti, iako je tako izgledalo. Pustila sam ga, usput mu dovikujući: „Evo, pustila sam te, tako da sljedeći put dvaput promisliš prije nego napadneš moje sestre!” Za mnom su dotrčale Rachel i Maggie. „Ivy! Baš si morala to učiniti?” Rachel nikad nije voljela da ja mučim ljude iz puke zabave. „Da, jesam! Nitko neće napadati ijednu od vas dok sam ja u blizini!” Okrenuvši se prema njima spremila sam štapić i bijes u meni se malko smanjio. „Bravo, bravo! Čestitam Ivy, lijepo si to učinila!” Niz stube se spustio Gospodar tame. „Gospodaru! Vidjeli ste što se dogodilo?” Bila sam iznenađena, ali istovremeno i zadovoljna što me pohvalio. „Da vidio! Čuo sam tvoj smijeh i njegovo vrištanje. Pa me privuklo.” Nasmiješio se. Koliko je to moguće kod njega. „Zbilja si ga lijepo sredila. Zaslužio je to. To je prava Ridd… Ovaj, Slytherinka!” Potapšao me po ramenu i otišao. Mi smo otišle natrag van, samo što sam sad i ja igrala.
By: Ivy
Meni se jako sviđa ovaj post, ovo mi je jedan od boljih. Kad sam ga pisala bila sam užasno ljuta pa je zato tako mračan i pun mržnje. Barem se meni tako čini.
