Sjedila sam do Ivy i gledala je :"Iskreno, Ivy, ovo što je rekla Rachel, sve to poričem! Trebala si ubit onog klipana, šta on ima nas vrijeđat! Kunem ti se, kunem ti se čim god hoćeš, da ga ti nisi ubila, ja bih to učinila!! A kako su se tek Smrtonoše usrale kad si ih pogledala... Svi su pokunjili glave, kao da mole za oprost!!"
Ivy me pogledala i pitala:"Stvarno to misliš?"
"Najstvarnije!" rekla sam i zagrlila je. "Znaš da tebi ne bih lagala... Pa sestra si mi..."rekla sam i dodam tiše "I ne želim da me ubiješ." Prasnule smo u smijeh, a onda je ušo Voldy. On je poznavao ovu staru raspadnu kuću Riddleovih više od svih. "Znači, našle ste ovu prostoriju?"
"Da, Gospodaru." rekle smo uglas
"Joj, znate da mi se tako obraćate samo kad smo među Smrtonošama! Sad me zovite kako hoćete!"
"Jel može Voldy?" bez straha sam upitala
"Ako je kako hoćeš, onda može." prvi put sam na tom hladnom licu vidjela osmijeh. Čudno mi je izgledao
"Ivy, moram ti čestitati."
"Na čemu??" pitala je
"Ne igraj se lažne skromnosti jer ćeš završiti kao on!" zagrmio je svojim užasno sablasnim glasom
"Oprosti!" rekla je, a ja sam samo sjedila sa strane i slušala razgovor "I hvala na čestitkama, ali stvarno nisu potrebne, jer je klipan zaslužio što je i tražio. Usprotivio ti se, a to znači smrt, zar ne?"
"Upravo tako!" rekao je i dodao "Ali, zašto si to učinila?"
"Zašto, zato što se očekivalo i zato šta ga nitko nije htio ubit, majko mila!"
"Joj, mogu bit i Voldy i Voldek, al nemogu bit mila majka!" Prasnuli smo u smijeh,a onda se uozbiljio. "Sutra je Skup ujutro." reče
"U koliko sati?" pitam
"Kad dođete."rekao je i otišao
"U redu, kad smo mi s Voldyjem na ti?" pitala me Ivy.
"Ja neznam." rekla sam sa izrazom čuđenja na licu. Već je bila večer, a sutr ujutro rano (Smrtonoše 7h, sestre Larkins 9h) Ležale smo u krevetima kuće Riddle, a Smrtonoše su bile kod svojih kuća. Ujutro me probudila buka aparatiranja ispred kuće. Nisam se obazirala, nego sam nastavila spavati. "Maggie, zašto Smrtonoše dolaze, pa nije Skup?" pitala je zabrinuto Rachel
"Je. Rano ujutro."
"Pa sad je već 7!!"
"Da, al je Voldy reko da dođemo kad oćemo."
"Dobro, al ja sad odlazim!"
"Ako želiš čekati..." ubacila se Ivy.
Rachel je otišla, a mi smo ostale u sobi cerekajući se.
U 15 do devet smo krenule do Dvorane za sastanke i Skupove. Ušle smo a Voldyja je sjedio pokraj. Evo, kad smo svi na okupu, možemo krenuti. "Gospodaru, gospodaru, to treba kazniti mučiti..." Prepoznala sam Crvorepov glas. U meni je počeo ključati bijes...željela sam mu smrt. Pogled pun gnjeva sam uputila Voldyju, a on je kimnuo. "Curcio!!!!!!" Crvorep se previjao na podu, a ja sam se smijala. Zlobnim, visokim smijehom. Svi u dvorani osim Voldyja su zadrhtali, a ja sam se smijala. Sve više, i više. Taman sam se spremala da bacim na njega posljednju kletvu, Avada Kedavru na njega a onda sam osjetila nečiju hladnu ruhu na svojoj podlaktici. Taman sam tog debila ubiti, kad sam shvatila da je to Voldy."Dosta bi bilo." rekao je ozbiljno
"ali....."
"Ne želim čuti. On mi je pomogao da dobijem tijelo, ne zaslužuje smrt." rekao je
"U redu. Oprosti..."Kad sam shvatila što sam rekla brzo sam dodala "...te"
"U redu, nastavimo" rekao je "Moje špijunke će pripomoći tako što će se učlaniti u Red Feniksa. Imali smo Snapea, ali on je, na žalost u Azkabanu. Zato imamo Maggie, Ivy i Rachel. One će nešto ispresti Dumbledoreu, pa će ih pustiti u Red. One će nam prenositi sve informacije koje tamo saznaju, pravit će se da pomažu, ali su zapravo Špijuni. To je sve za danas. BRIŠITE!!!!!" Sve Smrtonoše su se smjesta dezaparatirali, pa smo ostali Voldy, Ivy, Rachel i ja. "U redu. Iako se ponovilo gotovo sve isto što i jučer, vrijedilo je da se za vrijeme aparatiranja malo guše." Svi smo se smijali, iako Rachel malo usiljeno i nesigurno.

By:Maggie

17.07.2007. | 09:36 | Komentari (35) | Print | # |

Voldy i ekipa.....

U proteklih par godina dogodilo se puno toga.... Ja više nemam 17 godina nego dvadeset jednu. Ali od svih stvari koje su se dogodile najviše je promjena bilo u mom odnosu s Ivy i Maggie... Hmmm... Od najvećih neprijateljica mi smo postale nerazdvojne. I saznale smo jednu jaaako bitnu činjenicu: mi smo sestre blizanke, zapravo prikladniji naziv bio bi trojke. Ipak u nekim stvarima nije došlo do promjena:
Ivy je postala (zapravo ostala) zla i jedino do čega joj je stalo je njena obitelj
Maggie ni sama ne zna jel' na strani dobra ili zla,samo zna da nitko ne smije ni taknuti njene sestre

Dakle kao što možete primjetiti obitelj nam je najvažnija jer to je jedino što imamo
U posljenjih par godina Voldemort nas je pripremao za posao koji ćemo obavljati za njega, biti ćemo njegovi špijuni u Red Feniksu.....

U Voldemortovom dvorcu....

Bila sam u velikoj dvorani u kojoj su se obićno odvijala sva veća okupljanja koja bi sazvao Voldemort.Svi su prićali pa nisam mogla čuti ni vlastite misli.Voldemort je podigao ruku što je svima bio znak da je prići došao kraj.

"Došao je ćas za ono što sam čekao već godinama....Moja tri špijuna pokazao je na Ivy,Maggie i mene)
su spremana za ubacivanje na suprotnu stranu,na stranu neprijatelja! Budu li obavile sve kako treba omogućit će mi da se dignem moćniji nego ikad i nitko me neće moći spriječiti!" -objašnjavao je Voldemort okupljenim smrtonošama
"Gospodaru,nisam baš siguran da su one dobar izbor za nešto tako važno.Hoću reći trebat će vam netko tko je spreman na sve bez obzira na sve.One nikad nisu koristili Avadu Kedavru što po mom mišljenju dokazuje da one ipak nisu spremne na sve samo za vas!" - javio se jedan smrtonoša
Voldemortovo lice poprimilo je izraz kao da bi ga mogao ubiti,ipak nije to napravio, bar ne on...
"Avada Kedavra!!!" zaderala se Ivy,a zatim streljajući ostale smrtonoše pogledom upitala :" Ima li netko u ovoj prostoriji tko još uvijek misli da nisam sposobna ubiti?!"
No nitko nije progovorio,jer nitko se nije htio pridružiti smrtonoši koja je ležala na podu-mrtav....
"Dobro sad kad smo riješili ovaj problemčić možemo nastaviti..." -rekao je Voldemort glasom koji je odavao da mu je svejedno što se događa ljudima oko njega.

Kad je sastanak bio gotov, mogli smo se razići,a ja i moje sestre smo otišle na mjesto gdje nas nitko nije mogao pronaći da bi nastavile razgovarati.
"Ivy jesi li baš morala ubiti onog čovjeka?" -upitah
"Da, morala sam.Jer to su svi oćekivali!"
"Kako misliš oćekivali?! Ubiti nekoga nije šala! kako možeš biti tako bezosjećajna?
"Kako ne shvaćaš? U svijetu gdje živimo vlada pravilo ubij ili budi ubijen!Da ga ja nisam ubila,misliš da Voldemortu to ne bi bilo sumnjivo?Misliš da onda on ne bi ubio mene ili jednu od vas?!"
Shvačajući toćnot njenih rijeći nanervirano sam izletila iz sobe... Jednostavno, ubijanje nije bilo nešto što bi ja ućinila...

by:Rachel

13.07.2007. | 23:15 | Komentari (16) | Print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.