SPIG
utorak, 29.03.2016.
KATJA
|
Katju volim ... volim ... ma, otkad znam za sebe. Toliko sam joj puta to htio reći, toliko je puta želio izvesti na piće, toliko joj puta dati do znanja što sve nosim na srcu. Jebi ga, nisam ja taj. Što bi jedna poznata odvjetnica radila sa običnim strojobravarom? I to još nezaposlenim. Znam ja da se kaže da u ljubavi to nije bitno, ali stvarnost je drukčija. Gdje bih je odveo? U svoju garsonijeru koju dijelim sa starom materom i ocem? Mogu joj zamisliti facu kad bih je posjeo u svoju Škodu 'trula višnja - truli pragovi'. Ipak, neki mi vrag ne da mira. Sjedim na zidiću kraj robne kuće, pušim i promatram ljude. Vruć je ljetni dan. Terasa obližnjeg kafića puna kao čep. Cure u kratkim rukavima i minicama zrače vedrinom, a meni je baš nekako fino. Kad malo bolje razmislim ne pamtim kad sam se zadnji put ovako lijepo osjećao. Mlado, veselo, ispunjeno nekim entuzijazmom ... čekaj, ne mogu vjerovati ... Katja! Sjela je za stol, odložila torbu i zapalila cigaretu. Matere ti Isusove, kako je zgodna. Kraljica! Hvatam se za džep, vadim novčanik i od muke se samom sebi nasmijem u brk. Nula, empti, ništa! Doduše da kojim slučajem naručimo kavu ili nešto slično mislim da bi se u kovanicama i skupilo nešto, ali brate mili, zamisli kad bi naručila nešto skuplje. Ma o čemu ja pričam? Ionako joj ne bih prišao ... ups, jebate ... što je ovo? Listić! Koliko je ovo staro? Mjesec dana. Znači igra! Koji luzer. Ali zašto ne? Pa i ona što je napisala Harry Pottera jedva je krpala kraj s krajem, a koliko li sam puta znao čuti priče o ljudima koji su se htjeli ubiti pa bi osvojili basnoslovni jackpot. Idem, ništa me ne košta. Dan je ionako prekrasan i ništa mi ga ne može pokvariti. STO PEDESET KORAKA KASNIJE ... U poslovnici lutrije klasična slika. Par bijednika kao ja zaudaraju po cigaretama i križaju listiće kao da im život ovisi o tome. Prilazim pultu, cura mi se ljubazno nasmijala. - Zdravo, izvolite! - Zdravo, imam tu neki listić pa ako možete provjeriti ima li išta. Uzima ga i provlači kroz skener. Ne nadam se ničemu jer znam da će se ekran zacrvenjeti kao i svih ovih godina uz onu usranu poruku - listić nije dobitan. Prošlo je dvije sekunde i na monitoru je zabljesnuo neki plavo - bijeli pravokutnik. - Opa - nasmije se cura - bravo! - Molim? - 4000! - Koliko? - 4000! To je skoro 250 eura. Ne mogu vjerovat'! Čovjek koji je stajao sa strane samo me ljubomorno pogledao, a ja sam osjetio kako pucam od sreće. Pružio sam ruku, a ženskoj se izraz lica promijenio. - Nažalost, gospodin Boris, taj Vam novac neću dati. - Zašto? Otkud mi ova glupača zna ime? Što se ovo događa? Umjesto odgovora počela se smijati, ali tako grleno i zlobno da sam osjetio kako mi klecaju koljena. Gledam oko sebe. Smiju se svi oko mene. Uvijek taj neki prokleti podsmijeh. Osjećam da mi počinje lupati srce. Nebo je prekrio neki crni oblak. Kao da je nestalo svjetla. Ulaze neki ljudi u tamnim odorama, grabe me i izvlače van. Urlam. Vani je sve razrušeno. Umjesto kafića u kojem je sjedila Katja nalazi se neka šuma, raspadnute kolibe i blatno groblje. Neke babetine zamotane u crno mole i nariču iz sveg glasa i u tom trenu začuje se prodorni zvuk sirene. Ravno, zavijajuće ... što je ovo? Otvaram oči. Ležim u krevetu lica oblivenog hladnim znojem. Zvuk sirene ne prestaje. San. Usrani san. Oko mene frka i panika. Na krevetu do mog sjedi stari profesor Ivan, grli plišanog medu i plače. Ovaj jedan pacijent kojem nikako da zapamtim ime grabi rešetke na prozoru, reži poput zvijeri i imam osjećaj da bi ih želi iščupati. Zvuk sirene ne jenjava. Mali Anatolij vezan kaiševima za krevet beživotno bulji u strop, a dečki u bijelim odijelima nas dižu iz kreveta i smirenim glasom govore da je uzbuna. Stajemo u red i izlazimo na hodnik. Čujem kako sestra Tatiana spominje Obamu, Putina, Porošenka, neke akcije, neke poginule ... a sirena ispresijecana plotunima ne jenjava. NEKOLIKO MINUTA POSLIJE ... Stisnuti smo u hladnom i vlažnom skloništu. Bolničari dijele deke, čuje se plač i zapomaganje. Sjedim na hladnoj drvenoj klupi glave naslonjene na zid. Srce mi lupa i lupa i lupa ... Sumnjam da ću uspjeti zaspati. Šteta, možda bi mi ona glupača isplatila novce i napokon bi mi se ostvarila životna želja. Dobra je Katja, siguran sam da me ne bi odbila. |
