SPIG
srijeda, 15.04.2015.
RAZVALJENI PRIZIDAK - 16th ANNIVERSARY
|
KOLOVOZ, 2006. TRI SATA UJUTRO PUČINA NA POLA PUTA IZMEĐU OPATA I OTOKA MURTERA U gliseru veličine stojadina nalaze se četiri muške osobe. Moćna penta od 200 - tinjak konja radi u leru. Vozač glisera omamljen svakojakim opijatima ležerno konstatira da mu se čini da neće imati dovoljno goriva. Minut prije toga obznanio je da nema ni signalne rakete. Reakcije ostale trojice putnika su podijeljene. Ovo im je bio prvi put u životu da odjeveni u dalmatinske narodne nošnje u mrklom mraku izgubljeno plutaju na pučini, dok ih uz to ljuljuška i lagani meštralić. Jedan od članova ansambla za tri sata mora biti na radnom mjestu vozača kamiona smeća. Dvoumi se da li bi kapetanu slomio ruke i noge ili ga jednostavno bacio u more. Ah da, zaboravio sam napomenuti da je hidraulika na penti također otkazala pa su nesretni putnici morali svojim rukama držati grdosiju od dvjestotinjak konja i u mrklom mraku gađati svjetlo svjetionika te upravljati istom. Ova preostala dvojica putnika koja sjede na krmi što od tuge, što od muke, što od beznađa doslovno rigaju od smijeha. Ovaj s naočalama i bradicom je upravo provalio da ako ih u ove sitne ure pronađe pomorska policija kad im vidi narodne nošnje mislit će da ovaj omamljeni u Italiju prebacuje albanske izbjeglice. Šou! DAME I GOSPODO, DOBRO DOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' - a! Ako u intenetske tražilice ukucate pojam 'razvaljeni prizidak' moćni Googleovi serveri ostat će bez odgovora. Lokalni cure i momci znat će možda na koga se traženi pojam odnosi, ali više od toga Vam neće znati reći. Normalno, jer 'Razvaljeni prizidak' ispisuje stranice povijesti u vrijeme kad sav normalan svijet spava. I tako već 16 godina. Avanture, događaji i konstantan urnebes koji netko neće doživjeti za tri života. Što je to uopće 'Razvaljeni prizidak'? Davne 1999. jedan je introvertirani mladić u konstantnoj svađi sa samim sobom vrućinu riječkog asfalta odlučio zamijeniti hladovinom maslina i borova u prekrasnim Jezerima na otoku Murteru. Iako već 16 godina razmišlja o ispravnosti svoje odluke kad ide u malo dublju analizu shvaća da se nije zajebao. Definitivno. Njegov šest godina stariji kolega Damir kao jedna od rijetkih osoba s kojom dijeli smisao za humor onako iz zajebancije, inspiriran živom glazbom u američkim roadhouse barovima predložio mu je da se oprobaju u nečem sličnom. Znaš ono, bend svira, zgodne plavuše igraju biljar, piva se toči u potocima ... nije loše. Za one koji ga nisu imlai čast upoznati Damir je živa jezerska legenda, umjetnik u gradnji s kamenom i što je najvažnije, ljudina.  Prelazim u prvo lice kako i spada. Nakon nekoliko solidnih nastupa na akustičnoj i električnoj gitari shvatili smo da tuzemnu publiku zaboli pimpek za nas i naš umjetnički izričaj. Bilo je tu, da se razumijemo, fantastičnih momenata kao kad se u ondašnjem jezerskom elitnom restoranu 'California' situacija izmakla kontroli i kad je oko ponoći razvaljena ekipa popila cjelokupnu ponudu kratkih pića, navalila na frižider s kolačima (koji su bili zgodno zamišljeni da se ljudima naplaćuju i tako donose zaradu) i zaštopala oba dva zahoda stvarajući poplavu. Poplavu zbog koje je tadašnja gazdarica ujutro zamalo dobila infarkt. Vrijedilo bi spomenuti i trenutak kad je za vrijeme svirke s gornjeg plakata uletila pijana ekipa 60+ i jedna (nažalost pokojna) legenda stala za mikrofon i otpjevala desetminutnu verziju 'I can't get no satisfaction'. Kao drugu pjesmu htio je za ekipu iz koje se alkohol doslovno isparavao baciti nešto od Charlesa Aznavoura, ali tu smo nažalost bili tanki pa smi bacili 'La bambu'. Inače, kod postarije gospođe kod koje ovdašnja ekipa 60+ i dan danas pije rastu najveće pomidore u cijelim Jezerima. Možda zato jer se svako od gostiju u toku večeri i po nekoliko puta popiša u njezin vrt. Bez obzira na tu hrpu nezaboravnih trenutaka ubrzo nam je postalo jasno da tuzemnu publiku ipak zaboli pimpek za nas i naš umjetnički izričaj tako da je pothitno trebalo izmisliti nešto novo. Damir je ubrzo kupio mandolinu. To je to. ------------------------------------------------------------------------------- Prije nego krenemo s daljim tekstom podijelit ću s čitateljstvom vijest koja me doslovno oborila s nogu. Prenesena je s portala 'Novosti 24. net' i ... ne mo'š vjerovat'!  -------------------------------------------------------------------------------- GOSPA OD TARCA, SRPANJ 1999. Za sve one kojima je večeras trebalo 25 minuta dok su napokon našli parking oko nebodera rekao bih par riječi o proslavi Gospe od Tarca. To su ipak neki drugi svjetovi. Svake prve nedjelje u 7. mjesecu u crkvici Gospe od Tarca u Kornatima odvija se zasigurno jedan od najoriginalnijih vjerskih (i ne samo vjerskih) događaja u cijeloj Hrvatskoj. Mala kamena crkvica u prošlosti je bila utočište mornarima koji bi se po okolnim uvalama sklanjali od nevremena čekajući neke povoljnije vjetrove. Stotine usidrenih brodova i rijeke ljudi stvaraju doslovno jedan nadrealni ugođaj koji se nikad ne zaboravlja.  Te daleke 1999. iz Jezera je put Tarca krenula ekspedicija koje se i dan danas rado sjetim. Sjećam se da sam tad prvi put čuo najbolju Torcidinu navijačku pjesmu svih vremena čiji tekst prenosim u cijelosti. Volim bob, volim kromač, a u Zagrebu čuje se plač.  Nakon overdoziranja alkoholom, janjetinom i tko zna čime sve ne drugi dan kraj našeg je broda stala neka luksuzna talijanska jahta. Debeli preplanuli Talijani dlakavih prsa i duge crne kose u društvu atraktivnih pič ... djevojaka. Doslovno preslikani likovi iz neke meksičke sapunice. Gledali su u čudu lokalne hillybillye suženih zjenica. Možda i zbog toga što je baš u tom trenutku kružila odeblja frula veličine palačinke i netko je dobacio: ''Ponudi Talijana!'' Netko drugi je odgovorio:'' Ma šta oni znaju što je to!'' Onda je ovaj treći dodao:'' On da ne zna? Više je njemu koke kroz nos prošlo, nego je mater tebi VIMA u životu potrošila.'' GRIŠPA NA GRIŠPI, SIJEČANJ 2000. Zanimljivo, ali iako se sjećam gotovo svega u tih zadnjih 16 godina od ljeta 1999. do jeseni 2000. kao da imam malu rupu. Dobro ajde, možda bi vrijedilo spomenuti da smo s folklorom svirali u HNK - Zagreb, a početkom godine u tamo nekom Društvu hrvatskih književnika pjevači i pjevačice jezerskog KUD - a 'Koledišće' predstavljali zbirku pjesama našeg legendarnog ribara Luzaria Zare Klarina. Na hodniku je bio glavom i bradom Ivo Brešan i čovjeku sam od gušta stisnuo ruku te ga pitao što misli o anagramu koji sam baš u to vrijeme bio složio od njegova imena. Kako je to bilo doba onih legendarnih 'novo, novo, novo vrijeme' (mo'š mislit) izbora anagram je glasio OVE BRANIŠ i čovjeku je bilo fora. Pred auditorijem od samih bardova hrvatskog pjesništva (...) tom smo prilikom izveli pjesmu 'Grišpa na grišpi' koja je za mene jedna od najljepših dalmatinskih pjesama ikad ('Evo vapor ča je zaplovija' meets 'Konobo moja' meets 'Zapivajmo noćas u konobi'') Zanimljivo, nikad nije snimljena, ne postoji ni jedan tonski zapis (mislim da znam što mi je činiti), a refren je toliko jak i znam da je jedan od bardova koji je sjedio u prvom redu zatvorio oči, zamahnuo stisnutom rukom i poluglasno rekao:''To!'' Kad se sjetim kako su cure izvele refren ne krene nikakva suza već se samo naježim od gušta. Grišpa na grišpi, puno je lice brada je sida, slana je koža, idra su puna levanta i soli, a duša moja vaik te voli, vaik te voli ... Za razliku od onih koji su sjedili u publici čovjek koji je ove stihove napisao živi ih cijeli svoj život. Zbog toga i jesu toliko moćni. OSIJEK, STUDENI, 2000. E, ovo je bio šou! Ista ona ekipa koja na početku današnje priče pluta u gliseru samo pojačana s našim prijateljem Hrvojem iz klape 'Vapor party', fenomenalnim baritonom i jednim velikim pozitivcem.  Ovo je bilo stvarno super. Tri dana lokačine, ubijačine od hrane i zajebancije kakva se ne zaboravlja. Upoznao sam čuvene slavonske juhe sačinjene od 90% papra i 10% ostalih namirnica. Ljudi jedu ljuto, ljuće, najljuće da to nije istina. Nama koji smo navikli na život u leru to je bio svojevrsni šok koji smo morali kompenzirati gemištom u neograničenim količinama. Vrijedi spomenuti i to da je u sklopu restorana u kojem se održavala manifestacija bio i jedan krasan narodnjački klub. Ne znam što nam je bilo, ali po završetku svirke sišli smo u mračni i zadimljeni prostor i na pozornici ugledali Ljilju s bendom. Stali smo sa strane, u bunilu promatrali mlade studente u transu, a Ljilja je svojim glasovnim performansama neodoljivo podsjećala na svinju kad je se kolje. Znam da je naš kolega prišao jednoj mladoj curi na šanku io pitao je onako očinski:''Draga moja, a oklen si ti?''. Ova ga je pogledala u čudu i rekla:''Iz Splita!''. Uživali smo u Ljilji još dvije minute i izašli pomalo razočarani zatp što među publikom nitko nikog nije ubio (valjda za to ipak treba češće posjećivati narodnjačke klubove) i završili na, baš čudno, dalmatinskoj večeri, a na pozornici glavom i bradom, u bijelom odijelu i s bijelom gitarom Mladen Grdović. Budući da smo sva četvorica bili u u tradicionalnim nošnjama i istovremeno pijani kao sipe nije nam bio problem prihvatiti Grdovićev poziv i popeti se na pozornicu. Jedna pjesma, ali baš super. Nakon svirke sam se ponadao da će nas čovjek povesti u Ferrariju i da ćemo gaziti prolaznike, ali ništa od toga .... Sutradan smo napravili đir do Vukovara i dvije najfrekventnije točke bile su kafić u centru i pijaca sa falšim Levisicama koje su koštale sto kuna. Sjećam se da sam uzeo tri para i uopće nisu bile loše. Ljubazni konobar nam je kasnije objasnio:''Koooooood naaaaaas uuuu Vuuuuuukoooovaaaaruuuuuu Vaaaaaam jeeee sveeeee poooolaaaaakooooo!'' Jes, brate mili, polakše ne može! (NASTAVLJA SE) |
