SPIG
nedjelja, 29.03.2015.
NAJČUDNIJA INVESTICIJA U POVIJESTI KLADIONICE
 Postoje te stvari koje mi apsolutno nikad neće moći ući u glavu. HNL, na primjer. Ideš na gostovanje omiljenog kluba, drukaš, mrzneš, na tribini kisneš kao pizda, paraš glasnice urlajući na svoje ljubimce, brže, bolje, više, jače, zabij ga govno traljavo, trči mamu ti jebem nepismenu, ma pucaj govno kilavo .... Na put, kartu, topli sendvič, deset piva i đoint koji te uopće nije pukao potrošio si skoro tristo kuna ... po završetku tuča ispred stadiona, šupci iz suprotnog tabora tebe i tvoje zasuli kamenjem, šest sedam puta palicom po glavi, trčiš po nepoznatim ulicama, skrivaš se u nekom portunu koji smrdi na mačju pišalinu, prilazi ti neka baba i traži kunu, hvataš zrak, srce luđački lupa ... Za par dana u novinama - fešta. Ovaj donji kopi pejst iz Jutarnjeg jednostavno ne smije stajati zaboravljen u bespućima interneta. Godina je 2010., ali može ionako biti bilo koja. Croatia Sesvete - Zadar 1:2 - igrači Sesveta dobili 22 tisuće eura da puste utakmicu Slaven Belupo - Croatia Sesvete 4:0 23. kolo, 3. travnja - osumnjičeni igrači Sesveta primili oko 20 tisuća eura da izgube s više od dva razlike Rijeka - Croatia Sesvete 4:2 (poluvrijeme 2:1) 25. kolo, 14. travnja - igrači Sesveta dobili 40 tisuća eura da Rijeka vodi na poluvremenu i pobijedi na kraju Slaven Belupo - Zadar 2:1 25. kolo, 14. travnja - kapetan Zadra Surać dogovorio poraz i sam se kladio, uložio 10 tisuća kuna Varteks - Croatia Sesvete 4:1 27. kolo, 24. travnja - igrači Sesveta i Varteksa dobili 26 tisuća eura da domaći pobijede s najmanje dva razlike, obje ekipe zabiju gol, a moralo je pasti više od četiri pogotka. Sesvete - Zagreb 1:4 28. kolo, 30. travnja - Sesvećani se masovno kladili na pobjedu Zagreba s 2 ili više razlike uz barem 4 postignuta gola s tim da su obje momčadi morale zabiti Cibalia - Sesvete 5:0 29. kolo, 8. svibnja - igračima, treneru i sportskom direktoru Sesveta 40 tisuća eura za pobjedu Cibalie s 2 i više razlike uz barem 4 postignuta gola, a usput su gosti morali skriviti penal i primiti gol u ranoj fazi utakmice Hajduk - Međimurje 4:1 29. kolo, 8. svibnja - igračima Međimurja i Darmopilovom menadžeru 35 tisuća eura za pobjedu Hajduka s 3 ili više razlike uz barem 4 postignuta gola te da oba sastava daju gol Meni je ovih par redova zanimljivije nego gledanje kako dvije ekipe stoje sat i pol oko centra i napucavaju loptu 16 metara u zrak. Onih šest sedam utrčavanja u šesnaestarac tijekom tih sat i pol ionako služe da bi se ostvario unaprijed dogovoren rezultat. Baš je super kako ljudi mazohistički uživaju u trećerazrednoj izrežiranoj predstavi. Nekog strastvenog navijača, npr. magistra ekonomije, u zdrav mozak jebe desetak klupskih kokošara sa završenih osam razreda osnovne škole. Šteta, jer nogomet je inače super stvar. Huk iz nekoliko tisuća grla i refren 'Dalmacijo, moja ružo procvala' sa sjeverne tribine poljudskog stadiona spada u one trenutke koji se nikad ne zaboravljaju. Šteta što se sve toliko srozalo. Jebat' ga. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG - a' Ništa me ne nervira kao ljudi koji non stop njurgaju protiv ove zemlje. To su oni tipovi koji u svemu gledaju crno i negativno. Eto, npr. zar nije fascinantno kako je u proteklom desetljeću efikasno riješen problem prosjaka i narkomana. Da ne bi prosjačili kao neki jadnici svim tim nesretnicima pružena je prilika da skupljaju plastične boce. Nema radnog vremena, čovjek sam određuje koliko će taj dan zaraditi. Znam jednog gospodina koji je od podne do osam navečer skupio čak 44 kune. Nego, nemojmo se sprdati sa sirotinjom i posvetimo se problemu narkomana. Kad sam bio mulac bila je ta neka kultna knjiga 'Mi djeca s kolodvora Zoo'. Znam da se o njoj pričalo sa strahopoštovanjem kao kad bi se u mrkloj noći oko upaljene vatre pričale priče o duhovima. Narkomani su od tog dana u mojoj percepciji bili i ostali nešto jezivo. Valjaju se po asfaltu, pišaju poda se, buncaju, haluciniraju, prde, rigaju, nerazgovjetno govore ... ono društveni talog. No u slobodnoj, suverenoj i demokratskoj Hrvatskoj narkomani su dobili zanimaciju kakve nema nigdje. Njeno ime je - sportska kladionica. Nema više izgubljenog bauljanja, halucinacija, depresije. Mami ili nagluhoj babi se ujutro ukrade 5 kuna (koliko je država obzirna vidi se po tome što je najmanji ulog samo dvije kune - tko u toku dana ne može nažicati 2 kune taj nek se stvarno ubije), ode se do kladionice, pogledom se pojede mirisna teta iza pulta, uzme se olovka i - udri. Kako uzbuđenje ne bi brzo splasnulo biraju se utakmice koje se odigravaju malo popodne, malo navečer i to je to. Čitav dan fino prikovan za teletekst naš vrijedni narkoman križa, kombinira, kalkulira ... nema majci praznog hoda. ZAGORCI NE POZNAJU TARABICE Davne 2008. u moju je nikad prežaljenu trgovinu došao kontigent televizijskih prijemnika u boji. Poslao ih je nekadašnji trgovački gigant 'Elektromaterijal' koji je, prateći aktualni hrvatski gospodarski trend, u međuvremenu propao. Televizori u boji bili su marke 'BIRA'. Jedno vrijeme sam bio uvjeren da je 'BIRA' skraćenica za 'bosanska industrija radio aparata' kako je to već netko bio bacio patku, ali radilo se o firmi koja je bila dio Gorenje grupacije, a svoje pogone ima u Srbiji. Mi smo se svi uglavnom s tom 'BIROM' sprdali jer je bila jako jeftina, bezvezna i ljudi su redovito kupovali po par komada za opremanje apartmana. I tako je jedne jesenske večeri u trgovinu ušla omanja grupa zagorskih bauštelaca prekrivenih sasušenim komadićima žbuke i svi do jednog su imali crvene noseve. Vani nije bilo hladno. Jedan od njih mi je prišao i rekao ''Dobravečrmortkupitontamtelevizorkajtidelaimošmidatpopusta?'' Normalno da može! Par minuta kasnije zadovoljno su izašli. 'BIRE' su se stvarno prodavale kao blesave. Iduće jutro dolaze mi opet sva trojica i ovaj koji ju je kupio ljut kao pas ''Padobrovragtezemikajsimionoprodal?''. Meni ispočetka nije bilo jasno o čemu je riječ, a kad sam shvatio što priča tome se smijem i dan danas. Čovjek si je kupio TV prijemnik samo, isključivo i jedino da može pratiti rezultate kladionice. Ne zanima ga ni ciklus 'Smrtonosno oružje', ni 'Story super nova talent', ni 'Uzurpadora' ... oće teletekst i ništa više pizda mu materina. Jel' puno traži? Problem je nastao zbog toga što 'BIRA' jedan dio svojih proizvoda šalje na istočno tržište, a drugi amo. Ove naše je neki Delboy uvalio Elektromaterijalu, a bile su namijenjene Rusima. Ne možeš vjerovat' ali teletekst je bio na ćirilici bez ikakve šanse da se prebaci na latinicu. Čačkaš po daljinskom, ali nema šanse. Tarabice, rekao bi Pexa. Meni je to bilo toliko smiješno da sam čovjeka probao udobrovoljiti u 'SPIG' - ovskoj maniri tipa: - Pa to Vam uopće nije problem - C Vam je S, X Vam je H, svi samoglasnici su isti osim I i U ... Ova dvojica koji su bili s njim su plakali od smijeha, a ovaj me zamalo stjerao u kurac. Na kraju više i ne znam da li je kupio šta drugo ili sam mu vratio novce. PREKO ŽENSKOG NOGOMETA DO OSTVARENJA SVIH SVOJIH SNOVA Par godina prije toga moj radni kolega Krešo redovito je uplaćivao kladionicu. Jednog dana, po završetku radnog vremena, rekao je da idem s njim. To bi moglo biti uzbudljivo jer se u sportsko klađenje razumijem kao Mara u krivi kurac, ali idemo, pa šta bude. 'beš pet kuna. Prvo što sam uočio bila je mirisna teta za pultom, zidovi prekriveni isprintanim A4 papirima i neka budala koju više nikad nisam sreo. Krešo je marljivo gledao u parove tumačeći mi osnove kladioničarske koeficijenistike, a meni je to bilo dosadno i s jednog papira na kojem se nudilo mali milijun parova, iskrižao nekih 7 - 8 i odnio ga kod mirisne tete. Ona je odmah skužila da sam tele jer sam se kladio na svjetsko nogometno prvenstvo za žene. Sutradan ujutro, pregledavajući listić - sreća! Nekih tristotinjak kuna! 'Super je ova kladionica', pomislio sam, 'prava stvar, kad ostaneš bez novaca fino daš pet kuna i kapne tristo - četiristo. Stvarno odlično zamišljeno.' Idućih par dana nisam dobio ništa, a četiri godine kasnije uletio je antologijski zgoditak kojem je posvećen kraj ove priče. Normalno, nakon nekog vremena počeo sam proučavati kladionički tjednik i kad sam dobro naučio tko je prvi, tko zadnji, tko je favorit, a tko ne, iz koje zemlje je hokejaški klub Jokerit, koji je to klub Mlada Boleslav VIŠE NIKAD NISAM DOBIO NI LIPE. Uglavnom to kladioničarsko iskustvo trajalo je nekih mjesec dana i bilo je stvarno zabavno. U međuvremenu bih kao i većina uplatio neki loto, a kladionicu uplatim tu i tamo. Porez na budale. ANTOLOGIJA Dakle, mislim da je to bilo 1999. Pljus - opet dobitak od nekih tristotinjak kuna. Odlično! Inače, za mene je kladionica skupa s onim kioscima za otkup zlata pravo dno dna ljudske civilizacije. Profit na ljudskom očaju. Jednom prilikom je u nekom talk showu u prime timeu gostovao nasmijani mladić u lijepoj košulji, trapericama i mokasinama koji, eto, živi od kladionice. Dobiva redovito puste stotine tisuća kuna, publika u studiju mu plješće, a djeca pred televizorom dobila su novog idola. Ne znam za Vas, ali ja mislim da kad mulac od 13 godina na kladionici dobije tri tisuće kuna on nije sretni dobitnik već osoba sjebana za cijeli život. Točno znam o čemu misli. Moji glupi mama i tata rade za neku siću, a vidi kako je život jednostavan. Par godina kasnije obično krene amaterski alkoholizam. No vratimo se mi mom legendarnom dobitku. Ne znam na što se troše novci osvojeni na kladionici, ali, ako ćemo u postocima, mislim da se na knjige troše nekih 0,18%. Potpisnik ovih redova svoj je zadnji dobitak na kladionici prije niti 16 godina potrošio upravo na to. I to ne bilo kakvu knjigu. Knjigu koja je bila i ostala ponos moje kolekcije. Najbolje publicističko djelo ikad napisano na ovim prostorima. Djelo vrlo, vrlo znakovitog naslova. Laku noć!  |
