Sam
Nosile me
lude djetinje nade
a u srcu ostarjelom od tuge.
Za jedan dan kroz sva proljeća,
u kom čekati neću
da vrate se ptice zaboravne
domu svome,
da zalije me sunce radosti
kojeg niko pomračiti neće.
Kao vječiti sanjar
što dobrotu od besmisla smišlja,
dobrotu sanja
i glas neki iskren, bez laži da čuje.
Ljubav na ruke da mi padne.
Mijući se njom
lice da mi ozari,
pun vjere, njoj vjerujući
slijep i gluh za sve budem.
Ja ostajem da ležim sam,
nebom nedosegnutim prignječen.
Mrtav,
od svojih vlastitih snova pogubljen.
Na poljani opustošenoj, okrutnoj
i javom i zimom.
bez zelenog raslinja i sjaja.
Tog mirisa i cvata
kog sam nadom i čežnjom
sam sebi smislio.
|
