Ne osjećam ništa više
Odavno,odavno već spavam.
Tiišina i muk vremena
kao stijena na mojim rukama.
Ne govorim.
Ne dišem.
U kišama i magli ostali su
isprani tragovi
mene bez mene.
I kameno težak pokušaj srca
ruši traljav stih
što me se srami, mrzi i odriče .
Odavno,odavno već spavam.
Slovo sam iz svoje riječi
ukopane na stablo
neke zaboravljene breze
što osim bezglavih misli o ljepoti
ne govori ništa više.
Gasim se
i sve zaboravljam,
udove svoje ne osjećam.
I ne znam dal živa ili mrtva sam
jer kao da me
ništa i ne boli više.
Zamrlom strasti pribijam sjećanja
na vješala pod nebom
teretnim snovima.
I rane u koje sam položila
sve nade i istine,
uzimanja i davanja,
zvijer, moga tijela gladna
što me ne napušta
neumorno liže.
Ali ja više ne osjećam
daha njena paklena
u svoj truleži
raspadnutih laži i obmana.
Nit čujem urlik njena bola
jer je kida nemoć buđenja
i jer ne osjećam ništa više.
Ne gledam.
Ne dišem.
Odbjegla od svijeta i zemlje.
Nasukana na krhotine
polomljene sebe,
na mom licu još samo
kao znak bivanja
lomi se u nestajanju
list neke izmaštane,
davno zaboravljene breze.
I ne znam
dal' ima me il' nema me
jer ne osjećam ništa više
u ovom ubijenom snu
o meni bez mene.
|
