Kad se vratiš
Napokon će doći i to proljeće
u mirisu jorgovana i zelenih prostirki,
po krajevima naših brijegova rujnih njedara.
Ti vratit ćeš se kao sunce u zlatnom sjaju
obasjan ljepotom
iz mojih dugih,tužnih pjesama.
Žurit ćeš preko poljskog cvijeća i raslinja
da vidiš sjaj u mojim očima
i nositi mi u rukama buket zagrljaja
da odmoriš srce i tijelo od dugog čekanja.
Nepomična,
učinit ću ti se sretno nasmiješena
dok sjedim kraj otvorenog prozora
sa klonulim rukama u hladnom krilu.
Ti mahnut ćeš mi rukom
između probeharanih krošanja,
sretan što napokon vidiš osmijeh
na mom kamenom licu.
Od proljetnog sunca vidjeti nećeš moći,
tugo moja,
dane i godine poslagane u hartije
na doksat velikoga okna
nit vidjet ćeš rijeke mojih suza,kojih više nema
a što pospremile su me već daleko od tebe
u nepovrat,
sa tako lijepo nasmiješenog
a nepomičnog lica moga.
|
