27
utorak
studeni
2007
Moj alter ego i g. Murphy, moj vjerni pratitelj
Skužih jutros dok sam se pokušavala izvući iz svog preudobnog, (i još malo pa otplaćenog), kreveta nakon 7. repeata odurno iritantne muzike sa službenog mobitela, da sam na najboljem putu da postanem prava pravcata Bridget Jones...Zaspala sam kasno, valjda zbog punog želuca, imam grozne podočnjake danas, jela sam oko 10 navečer široke rezance s umakom od tartufa, popila 2 gemišta iz skupe čaše za vino i ubila par čokoladnih pralina iz kutije koja je ostala na istom mjestu na krevetu, pored mačka Rocca koji je zadovoljno preo ispupčene škembice, a i on je omastio brk ostacima janjetine od vikenda, uz svoj standardni Kitekat...Pokušavajući dotjerati svoj natečeni i raščupani lik u pristojno izdanje uz pomoć kreme za oko očiju, dnevne hidratantne kreme, tekućeg pudera i pudera u prahu, skužih da mi je umrla halogenka iznad ogledala u kupaoni. Prokleta glupava žarulja i dan kad sam kupila to ogledalo..Za promijenit žarulju na tom ogledalu (spojeni su lampa i ogledalo), treba inž. strojarstva, majke mi...Totalno spetljano za promijeniti ju, ima neko satinirano staklo i čvrste inox okoviće koji drže to stakalce, a koji ti začas zeznu ionako lomljive nokte, oduzmu bar 20 minuta i ubiju volju za životom.... Iako, nadasve je oku ugodno vidjeti tu lampu..Unatoč slabijoj rasvjeti, dakle, samo one stropne svjetiljke od, aj ges, 60 W, došla sam do zaključka da sam primijetila prvu boru gestikulacije na svom, dosad besprijekornom čelu. Fuck! Starim. 
S obzirom da mi je pol firme danas službeno odsutno, odlučila sam „bit' kežual“ (pozdrav Boletusu) i obući traperice koje sam kupila prošle godine i zaključila sam da su se ili :
a) stisle u pranju
b) da sam se udebljala bar za kilu,dvije
Uvjeravajući sebe da je zaključak pod a) kriv za čudan osjećaj moje natašte prazne „tibice“ u njima, krenula sam histerično put posla i naišla na yeti izdanje mog auteka kojeg sam ostavila van natkrivenog mjesta za parkiranje gdje inače obitava tijekom noći...I nema mi druge, struži Miško ko' na normu, a minute neumitno prolaze i ja ću opet kasniti...Bolje da sam izvukla onu rakiju iz Zagorja odnekud i polila prozor. Imam ja i spray za odledit' auto stakla i brave, ali 'ko bi ga našao u onom ćumezu na zadnjem sicu i u gepeku..A ionako, čist auto je produkt bolesnog mozga, pročitah na jednoj od onih naljepnica koje ljudi lijepe po svojim metalnim ljubimcima..
Inače, nevjerojatno je kad ti stvari krenu rikavat, da rikavaju jedna za drugom, (o tom sam već pisala pred nekih godinu dana), pa sam ja tako slomila moju preklopnu nokiu 6101 u dva odvojena dijela, hrpa brojeva mi je ostala u tom potrganom mobitelu, pa se s nikim ni ne čujem ni ne vidim, auto mi je stvarno na umoru, ne mogu se više ni 80 s njim vozit jer je nešto unutra zaštopano i stišćem gas, a on ne reagira, ne radi mi firewire ulaz na PC-u za kameru, a htjela sam prebaciti brijačine po obali i vikendicama od ljetos na dvdee, i moram dat digitalac na čišćenje što se, bar zasad, ne usudim radit sama, da nešto ne zeznem jer sam ga otplaćivala na dvoznamenkasti broj rata. Sadistico, help, ako to znaš raditi...Sve u svemu, čekam još da mi klavir padne na glavu s nekog prozora, a do tada ću izbjegavati ulice otkud odvoze krupni otpad, smazat ću ostatak Milka pralina iz ljubičaste kutije i piti gemište od Kutjevačke graševine. Znam napisat Chardonnay, haha..(aludiram na onaj vic koji ste, vjerojatno kao i ja, dobili na mail). Možda i nabacim one gaće štrikuljače ko Bridget da mi najbolja frendica ne nazebe..grda je ova zima, ne volim ju nikako... trebalo bi otići na Tenerife barem..samo da dobijem na Jutarnjem one pare...a i dijete se moralo počastit glede uginuća mobitela, pa eto šta je uletilo...
komentiraj (17) * ispiši * #
20
utorak
studeni
2007
Highlight
Rekoh ja nedavno u zadnjem, da prostite, prilično sje..ovaj, down, postu da čekam neki highlight da me digne...pa eto, diže me nešto. Bez brige, nije neka opaka travuljaga ili žešća drogaportorož jer takve stvari ni ne konzumiram godinama, da ne velim cijelo desetljeće, ali sam kao prava radoznala baba morala probat. Ako je mogo Clinton, mogla sam i ja. S tim da on nije uvlačio. Ja jesam. 
I Monica je. Još se samo ne zna jel u pitanju bila Cohiba ili nešto iz čega se po defaultu ne dimi, ali isto ima različitih debljina i dužina. Nevermind. Uostalom, i pokojni Račan i Milanović su probali. Za Sanadera se ne zna. Tamo otkud je on vjerojatno nisu upoznati s time. Al zato ima Kiru koji daje izjave ko da je stalno naduvan...Al' opet ja skrećem s teme..Pa ću onda skroz zastranit, ova bakica mi je za krepat.
Čudne se stvari događaju u zadnje vrijeme, neki se sastaju, neki rastaju, neki rade na podmlatku, neki se spremaju na brod radi malo avanture, a meni su ljudi počeli sami nudit posao opet...Volim kad me se sjete onako iz čistog mira, odnosno mog nemira. Onog poslovnog. Privatno...danas sam doživjela situaciju koju sam dosad vidjela samo u filmovima...Jurim ja ko Schumacher s posla na drugi dio grada na još jedan krug (je..e, kol'ko ih ima???) spikice o tome kako podnosim stres i kako rješavam konflikte u kolektivu i da li bi naudila životinjama i smišljavam gps rutu kako za sat vremena doći u špici popodnevne špice na mjesto dogovora osim helikopterom, ali s obzirom da je promet takav kakav je, već sam na autoputu zapela i stajala 20 minuta na ruti koja se inače prođe za nepunih 5...ništa, poludim, rekoh, idem po lokalnim cesticama koje paralelno furaju uz Ljubljansku, Zagrebačku ili kak se sad već zove prema gradu..i tako to..stojimo tip i ja traka do trake, on meni kimne...pogledam ga s lagano dignutom obrvom, pogleda i on mene tak..pogledam auto, piše neka tiskara...smješka se tip svojih trideset i šest cca...reko' sama sebi, ček'..moj krš od auta nije neko prometalo koje privlači poglede, možda sam zaboravila lika odnekud kad tak zjaka..spustim prozor, spusti ga i on...rekoh: jel se mi znamo otprije? Jeste nešto radili već za nas? S obzirom da sam radila s milion i jednom tiskarom dosad, sve od vizitki do onih jumbo plakata za prekrivanje zgrada dok se obnavljaju fasade..Veli tip: ne, ne znamo se, ali mi te je lijepo gledat..a možemo i radit skupa ak treba, imaš telefon na autu...jesi li za kavu? Rekoh, ne fala, žurim jako...Smješak mi nije silazio do navečer s lica...I eto highlighta današnjeg inače sasvim običnog ponedjeljka, tako ovlaš dobačenog, ali u pravo vrijeme kad mi je trebala inekcija samopouzdanja..Očito ova Nivea visage DNAge čini čuda. I pofarban izrast. Uljepšal mi je tip dan, ko Mary J. Blige ovu stvar...
komentiraj (20) * ispiši * #
07
srijeda
studeni
2007
Within all of us there is a storm..
Obično kad mi se približava rođendan pokušavam sagledati godinu iza sebe. Neki to rade na one standardne dane, Žićbo, 1.1., a ja si zadnjih x godina pokušavam složiti Rubikovu kocku u mojoj maloj crnoj glavuši i ne uspijevam u tom naumu. Previše toga se izrojilo u mojim mislima..Nekako sam osjetila da sam dopustila okolnostima i drugim ljudima da se stvari počnu odvijati stihijski i bez razrađenog plana za budućnost, a to nisam ja..Uglavnom..neke vrlo bitne stvari su mi ovih dana odredile nekakvu putanju za dalje..Da li je ta odluka o rađenju svojevrsnog „cuta“ s dosadašnjim načinom života dobra i da li je ispravna, ne znam...U zadnjih 4 godine sam sama sebi mogla dići spomenik radi dizanja ptice Didi (znam da se zove Feniks, ali primjenjujem na sebe, oprostite na privatiziranju priče), iz pepela i sakupljanja komadića sebe iz onog što je preostalo...Uspjela sam u tome...Onda se desi da se uljuljkaš u to da si ti taj koji sve oko sebe motivira i koji potiče i radi sve za sve ljude oko sebe i pukneš nakon nekog vremena jer skužiš da ljudi to jednostavno-ne znaju cijeniti...Od obitelji, partnera, prijatelja, debele većine ljudi s kojima radimo...A meni je dojadilo biti kotač koji pokreće vodenicu i koji će si zeznut vikend samo da svi sve dobiju kada to očekuju, a zauzvrat ne dobiješ ni ono jednostavno nadasve ljudsko-hvala lijepa..Mogu to i dalje biti, ali ne želim biti servilna djevojka koja će se svima smješkati...Ne znam, ima neko prokletstvo u nama škorpijama, valjda smo u mogućnosti i sami sebe ubiti u pojam i srezati kada stvari krenu prema dolje...ja sam valjda sad u toj fazi...Čekam neki highligt da me digne, da li će to biti novi posao, shvaćanje/prihvaćanje činjenice da me život predodredio da budem ta koja rinta za druge i da ne očekujem išta zauzvrat zbog toga,ali mislim da me više ništa ne može dotući...Kažu oni stariji i mudriji od mene da ono što te ubije, da te ojača, pa tko sam ja da im proturiječim...Živi bili pa vidjeli...Na kraju ovog posta, nekako imam potrebu ispričati vam se zbog malo preosobnog doživljaja priče koju sam ovdje ispričala u kratkim crtama, a s obzirom da sam oduvijek voljela gospel, evo jedne pjesmice koja prilično koketira s istim...i isfurava totalnu pozitivu...jer ja sam pozitivac po defaultu...i ne želim biti drugačija...Eto, navrših jučer još jednu godinu bliže sredini tridesetih..najela se, napila (nemojte doslovno shvatit, onaj Motovun od pred dva-tri posta me ubio) i napričala sa svima koji su me nazvali ili smsali. Volim kada mi mobitel zazvoni bar 30 puta u danu sa lijepim željama ljudi koji su me se sjetili..Lijep je to osjećaj..Sama sam sebi poklonila cipele. Malo (da, malo, yeah right:)))) skuplje. Na tri rate. :)))) Pusek svima...
komentiraj (25) * ispiši * #
