Štafeta ukomponirana u nedavno doživljeno u RL-u

Pola je pet ujutro, već je nedjelja, 22.4. Ispred mene je papir kojim potpisujem tvoj odlazak s ovog svijeta. Nekakvim čudnim, nervoznim pokretom gotovo neprepoznatljivog rukopisa ga potpisujem, kao da to nisam ja i kao da nisam svjesna toga da se radi o tebi. Tvoje me oko gleda nekako sažaljivo, pogled ti je već lagano zamućen od bola koji osjećaš dok ležiš na boku na hladnom limenom stolu dežurne ambulante u Heinzelovoj. Prolazim ti rukom preko tijela zadnji put od glave do repa. Tvoja crna dlaka je i dalje podatna i sjajna. Teško mi je odvojiti ruku od tvog tijela. Gledam te dok toneš u san iz kojeg se nikada više nećeš probuditi. Kad je sve gotovo, vozim te kući nazad zatvorenog u kartonskoj kutiji u kojoj ćeš dočekati jutro. Vjeruj mi, lakše bi mi bilo da te zgazio vlak, nego da sam gledala kako mi umireš na rukama. Voljela bih da me netko pikne iglom, pa da se probudim i shvatim da je sve ovo bio san i da ću te ugledati kako mi trčiš u susret kad ugledaš moj auto da se parkira pred kućom. Sutra, kada te premjestim iz te kutije u tvoje zemljano počivalište, popit ću pivo, možda i dva, ali znam da te još dugo neću moći izbaciti iz glave.

Evo, prijatelju, obavila sam štafetu, neću je forwardirati nikome dalje..i dalje sam tužna i nedostaje mi moj Azriel.