U traganju za izgubljenom inspiracijom......

utorak, 18.09.2007.

Nastavak 10

Ne sasvim zadovoljne ovakvim objašnjenjem, krenule su prema selu. Dok su hodali kroz oranice mogli su primjetiti da je veličina usjeva ustvari kupus. Ali nisu pridavale previše važnosti tome. Kao da to nisu ni registrirale.

Na ulazu u grad stajao je maleni natpis:



Seoske kućice bile su malene i podosta zelene. Kad bi se netko malo zagledao uvidio bi da su zelene zato što su obložene kupusovim lišćem. Malo budnije oko primjetilo bi da je sve u tom selu nekako kupusasto. Ali cure su bile previše izmorene i izgladnjele da bi to primjetile.

Kad su konačno ušli malo dublje u selo imali su osječaj kao da su ušli u selo duhova. Na ulicama nije bilo nikoga, nigdje se nije čuo ni najmanji šum. Cure su već bile iscrpljene. Nisu više imale volje nizašto. Odjednom se iz daljine začuo neki žamor. Isprava nisu bile sigurne da li se ta buka stvarno čuje ili im se samo pričinjava. Ali približavajući se jednoj velikoj zgradi u centru sela, šum je postajao sve jasniji i glasniji. Sada su već mogle biti sigurne da im se to ne pričinjava. Ta buka kao da im je dala neku novu snagu. Brzo su pojurile prema izvoru tog zvuka u nadi da će naići na ugodna lica seljana koji će im ponuditi ugodni odmor i topli obrok, puniji od samo šumskih bobica.

Kako su se samo iznenadile kad su ušle u zgradu. Unutra ih nije dočekala ni jedna osoba. Prizor koji su vidjele bio je podosta zbunjujuć. Na izvoru sve te galame, nije blo nikoga osim jednog prostranog zelenog tepiha. Ili im se barem tako pričinilo u prvom trenu. U drugom trenu im se pričinilo da su vidjele nekakov kretanje po tom zelenom tepihu, a onda je Alma (djevojka sa zelenom haljinom) iznenađeno uzviknula:
- Pa to su skakavci!!!! Ajme meni, pa vidite li koliko ih ima? To nije zeleni tepih, to je samo malo kupusovog lišća na podu, a sve ostalo su zeleni skakavci! Jooj, baš su slatki, tako mali, ali moram priznati i da su podosta glasni. -
Ovo zadnje je nadodala zato što su se u tom trenu skakavci (jer uistinu, to su bile te malene životinjice), prestrašeni nenadanim usklikom, počeli skakati okolo po prostoriji i vikati na sav glas. Što su vikali, to cure nikad nisu uspijele shvatiti. Razlog tome je bio djelomično to što su svi skakavci istodobno vikali razne stvari, a djelomično zato što su izletjele iz zgrade na trg pred naletom velikog broja skakavaca.
- 19:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.09.2007.

*

Meni se neeeeeeeeda učiti. cry
Ja bi sada plakala. crycry
Baš nevolim učiti.
grrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr







OK, sada mogu dalje.
- 10:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Nastavak 9

Letjeti na leđima tih divnih stvorenja bilo je najljepše i najčarobnije iskustvo koje su cure da sada doživjele. Bilo je ugodan osječaj vjetra koji struji kroz kosu, pogled na ptice kako lete pored njih, kako se sudaraju s oblacima i prolaze ispod žica. To jednostavno klizanje bilo je vrlo opuštajuće. Jedino na što su se teže navikle bio je pogled prema dolje. Pogled na Zemlju koja se doimala tako daleko i tako neprivlačno oštro kada su prolazili iznad stjena, a opet, tako privlačno mekano kada su lebdjeli iznad jezera.

Prvi dani putovanja protekli su u idiličnoj atmosferi. Dobro su se zabavljali, bili su lijepi i topli sunčani dani. Kupali su se u jezerima, spavali na livadama, hranili se raznim bobicama koje su našli u šumi....................... Ali nakon par dana, već im je bila muka od jagoda, borovnica, malina, jabuka, kruški, lješnjaka i ostalih šumskih plodova. Zaželjele su se nečeg punijeg, ali nisu si to htijele priznati. Samo im je laknulo kad su ugledale prve znakove civilizacije. U jednom trenutku, ispod njih su se našla polja raznih usjeva, a u daljini su se nazirali i krovovi kuća. Mora da je to bilo neko selo.

Konji su skreuli u šumu i tamo se prizemljili.

- Zašto smo ovdje stali? Zašto ne idemo do onog sela? - iznenađeno upitaše cure.
- Prije nego dođemo do tog sela, moramo vam nešto reći. Ovdje ste u potrazi za svojom pravom ljubavi. Nju možete naći jedino ako putujete kao vi, a ne kao vjesnice proljeća. A u ovim krajevima svi znaju da proljeće putuje na letećem bijelom konju koji govori. A ovdje nema puno letećih konja koji pričaju. Takvi su na dobroj cijeni na crnom tržištu. Zato je za sve nas puno bolje da nitko nezna da mi možemo letjeti i da govorimo. Vi ćete ostati inkognito, a mi nećemo biti u opasnosti da nas netko ukrade. - odgovoriše im konji.
- A što da im kažemo ako nas netko pita tko smo i odakle smo došle? -
- Kažite im istinu: kažite kako se zovete i da ste došle iz dalekih zemalja i da ste putnice koje ne poznaju ove krajeve. Tu ste slučajne putnice. Nitko vas neće više ispitivati. Nikad nije. -
- 21:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 08.09.2007.

Nastavak 8

Djevojke su mislile da su se nagledale i naživjele raznovrsnih čuda i da ih više ništa nemože iznenaditi. Ali sad su shvatile da su se prevarile. Let na blještavo bijelim konjima bilo je nešto neopisivo. Bilo je to lijepše od najlijepšeg sna.

Kad su prvi put sijele tim predivnim životinjama na leđa, to im je bio prvi takav doživljaj. Nijedna nije znala jahati, ali konji kao da su osjetili njihov nježni strah od nečeg nepoznatog, ali rado očekivanog. U prvom trenu samo su stajali mirno na livadi. Poslije onog krika proljeću nisu krenuli nigdje. Čekali su da svi odu natrag do jezerca, a cure su svo to vrijeme nijemo sjedile tim veličanstvenim životinjama na leđima i čekale. A ni same nisu znale što čekaju. Samo su imale osječaj da svi ostali (uključujući i konje) točno znaju što ih očekuje. Jedna drugoj je u očima mogla primjetiti isti strah i istu nervozu i to ih je međusobno tješilo. Nisu se usudile prve progovoriti. Samo su čekale da vide što će se dalje dešavati. Imale su osječaj da je prošlo cijelo stoljeće dok su tako tiho i nepomično sjedile i čekale nešto. Konačno je jedan konj progovorio.

- Dakle, djevojke. Sad ćemo krenuti na vaše sudbonosno putovanje. Biti će lijepih trenutaka, biti će strašnih trenutaka. U nekim situacijama ćete sve znati, a u nekim ćete učiti. To što naučite, nemojte zaboraviti. Trebat će vam to znanje od onog trena kad ste ga stekle, pa do kraja života. Neka znanja ćete zajedno steći, a neka ćete steći svaka za sebe. Na kraju puta imat ćete neke različite dogodovštine. Neke ćete si moći ispričat, a neke ne. I zapamtite, možda zajedno krećete na put, možda se na kraju morate sve opet naći tu najkasnije na pravi dan proljeća, ali ovo putovanje vam ipak nije zajedničko. To je osobno putovanje svake od vas. Ali na tom putu ipak niste same. Imate nas da vam pomognemo savjetom. Jeste li spremne? Ma naravno da niste, nikad nećete biti spremne, ali svejedno, počnimo.

Prva lekcija: JAHANJE! Samo se opustite, sigurno sjedite nama na leđima, obuhvatite nas nogama i ako niste dovoljno sigurne u sebe, možete staviti ruke oko našeg vrata (samo nemojte stiskati, molim!)................... -

Narednih sat vremena konji su se sa curama lagano šetali po proplanku, kako bi se ove malo opustile i privikle na jahanje. U prvom trenutku imale su osjećaj da će pasti, ali nakon nekog vremena su se navikle kako da se drže na leđima i počele su se dobro zabavljati.
Ali u jednom trenutku, javi se jedan od konja:

- No, ako krenemo hodajući na ovaj put, nikad nećemo nigdje stići. Zato ćemo mi uglavnom letjeti. Puno je sigurnije i zabavnije. Za prvo vrijeme, ipak, nećemo ići previše visoko. -

I tako oni krenuše na svoj put.
- 17:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Siječanj 2008 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (8)
Lipanj 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • - kad u rijetkim trenucima dođe do prezasićenosti sistema, onda nastaju čudne i nevjerovatne stvari. : )

Linkovi

  • O, what a noble mind is here o'erthrown!
    The courtier's, scholar's, soldier's, eye, tongue, sword;
    The expectancy and rose of the fair state,
    The glass of fashion and the mould of form,
    The observ'd fo all observers, quite, quite down!
    And I, of ladies most deject and wretched,
    That suck'd the honey of his music vows,
    Now see that noble nad most sovereign reason,
    Like sweet bells jangled, out of tune and harsh;
    That unmatch'd form and feature of blown youth
    Blasted with ecstasy. O, woe is me,
    To have seen what I have seen, see what I see!

  • slike su skinute sa stranica national geographic magazina i provučene kroz malo Photoshopa