- Pa....... sada kad su već došetale ovdje.............. možda i možemo. - odgovori mu lav.
Cure sjedoše na travu pored njih, iznenađeno gledajući kako životinje pričaju i raspravljaju o njima.
- Vrijeme je da saznate svoju sudbinu. - započne medo s pričom.
- Kakvu sudbinu? - upita Snježana, djevojka blještavo bijele haljine.
- Vaša sudbina u ovom svijetu, cjenjena vladarice proljeća. - odgovori joj žabac, - Ali pustite da kolega medo nastavi sa svojom pripovjesti. -
- Dakle, ovo je priča o vašim sudbinama. U vašem svijetu sve četiri ste bile mirne, povučene i neprimjetne djevojke pune ljubavi. Svoju ljubav usmjeravale ste prema prirodi jer niste imale puno povjerenja prema dečkima. Bilo vas je strah da ne ostanete slomljenog srca, barem ne ponovno. Mislile ste da je jedanput sasvim dosta da vam se slomi srce, a priroda vas nikad nije iznevjerila.
Ovo je sada trenutak za sretnu vijet. Ovdje ćete naći pravu ljubav koja ves neće iznevjeriti. Za svaku od vas postoji po jedan princ u dalekim zemljama iza granica našeg malog carstva. Vaš je zadatak da pođete prema tim zemljama i dopeljete si ovdje vašu pravu ljubav.
No, nije sve tako jednostavno. Vaš put je opasan, nalazit ćete na različite prepreke. Neke ćete moći zajedno priječi, a neke će vas razdvojiti. Ali, zapamtite ovo: Na prvi dan proljeća MORATE sve četiri biti ovdje kako biste preuzele tron od zime, inaće zima nikad neće proči i osobno ćete biti krive za vječnu zimu. -
- A u vječnoj zimi nema sreće, ni kupanja, ni bobica, ni kupusa, ni mrkvice, ni scvega lijepog što donose ostala godišnja doba! Isto tako, ............. joj, strašno,.................. nema................ nema....................... pooklonaaaaaaaaaaa...................... - zurla mali zeko odjednom.
- Jooooj, zekane dugouhi, daj prestani i ne cvili. Nije sve tako strašno. Cure su dosta odgovorne da znaju da se moraju vratiti. - zareži lav.
- Dosta ves dvoje! - podvikne starija gospođa. - Vrijeme je da otpratimo cure na njihov put. - Rekavši to, povede djevojke prema konjima.
Tu je bilo i više konjića nego što bi se to moglo pretpostaviti na prvi pogled. bilo je crnih konjića, smeđih konjića, bijelih konjića, šarenih konjića...... Prošle su pored tih konjiać ne obračajući pažjnu na njih. Išli su prema kraju proplanka, tamo kamo su se zvijezde počela spuštati na travu (ili je barem samo tako izgledalo). Došavši bliže, uočile su da to nisu zvijezde nego predivni blještavo bijeli konji ponosno podignutih glava.
- Prijatelji moji, - obrati se gospođa konjima - došao je trenutak kada ponovno trebate krenuti na put, prema novoj potrazi. Budite pametni i dobri vodiči našim nasljednicama. Pomognite im u ovoj plemenitoj potrazi isto kao što ste i nama pomogli. -
- Naravno, vaša plemenitosti. To je naša sudbina zapisana visoko gore u zvijezdama. - odgovori joj jedan od tih konja. - Izvolite, mlade dame. Budite toliko dobre da nam se popnete na leđa i samo se čvrsto ulovite. Nemamo vremena sada za upoznavanje. Upoznat ćemo se putem. -
- DOVIĐENJA CIJENJENO PROLJEĆE!!!!!! - povikaše sva četvorica.
O, what a noble mind is here o'erthrown!
The courtier's, scholar's, soldier's, eye, tongue, sword;
The expectancy and rose of the fair state,
The glass of fashion and the mould of form,
The observ'd fo all observers, quite, quite down!
And I, of ladies most deject and wretched,
That suck'd the honey of his music vows,
Now see that noble nad most sovereign reason,
Like sweet bells jangled, out of tune and harsh;
That unmatch'd form and feature of blown youth
Blasted with ecstasy. O, woe is me,
To have seen what I have seen, see what I see!
slike su skinute sa stranica national geographic magazina i provučene kroz malo Photoshopa
