U traganju za izgubljenom inspiracijom......

ponedjeljak, 23.07.2007.

Nastavak 6

Get my banner code or make your own flash banner

Bio je to još jedan lijepi i sunčan dan kada su u šetnji kroz šumu njih četiri započele razgovor o životinjama i čudnim ponašanjima nekih od njih. Tako se ispostavilo da se osim Lilianinog mede i još neke druge životinje čudno ponašaju. U toj grupi bio je i jedan zlatno - žuti lav, zeleni kreketavi žabac i bijeli brzi zeko.

Tako zadubljene u pričanje i prepričavanje raznih doživljaja nisu ni primjetile da su zašle u potpuno novi i nepoznati dio šume. Tu je lišće bilo zelenije, putić kojim su išle se lagano počeo gubiti, pjev ptica postajao je jasniji i glasniji. U tom dijelu šume, čarolija prirode kao da se više i jače osječala nego u drugim djelovima šume.

Njihov put zaustavio se na jednom malom proplanku nasred kojeg se nalazila bara. Iznenadio ih je pogled na društvo koje se nalazilo oko te bare. Imale su osjećaj da su upravo prekinule neki čudni sastanak.

Na proplanku su se nalazile četiri starije gospođe (među njima je bila, kako se pričinilo Lilian, i ona koju je ona zamjenila), četiri isto tako starija gospodina ponosnog držanja, ali i par životinja. Na lopočevom listu sjedio je zeleni žabac, a do ljudi su se smjestili lav, zec i Lilianin medo. Pored tog društvanca pasli su travu predivni konji, ali čini se da oni nisu sudjelovali na tom skupu, nego da su se jednostavno slučajno našli tamo.

- 01:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.07.2007.

Nastavak 5

Saznala je da su to princeze proljeća, osobe koje paze da proljeće bude lijepo, veselo i cvijetno. Starija gospođa koja je sjedila na tronu, tražila je svoju zamjenu. Nekoga tko će ju zamjeniti jer ona je već bila jako stara i nije više mogla paziti na proljeće, a i ostale njene tri kolegice već su si bile našle zamjenu i sada su se odmarale i uživale.

Lilian nije bila sasvim sigurna o čemu ta starija gospođa priča. Ali ako i ne razmišlja na to kako sva ta priča čudno zvuči, nije nikako mogla shvatiti kakve veze to ima s njom.

I kao da je znala o čemu Lilian misli, ta starija gospođa, nastavila je svoje objašnjavanje baš u tom smjeru. Rekla joj je da su baš nju izabrali zato što je dobra i blaga duša, zato što se vidi na njoj da voli životinje i bilje i zato što poštuje prirodu. Takvi ljudi nalazili su se u kućicama na tom trgu. I sada je i ona trebala postati jedna od njih. Nije znala što da misli, samo je znala da je to nešto što ne može odbiti. Bila je sasvim sigurna da gospođa odbijanje nebi ni prihvatila.

Nije se ni snašla, a već su joj donosili jednu predivnu lepršavu hanjinu, plavu poput potoka i zelenu poput šume. Boje su se naprosto preljevale jedna iz druge, tako da joj je bilo teško odrediti koja je to točno boja, ali znala je da je jedna predivna boja i predivna haljina.

******************************************************

Nakon par dana, više nije razmišljala o onom svijetu koji je napustila onog dana kada se je našla na tom trgu. Nije se više sjećala ni ispita, ni lopova, ni detektivke, ni Damjana. To su joj bile samo sjenke u snovima.
Ovdje je našla jedan novi život. Bila je okružena dobrim ljudima, svi su ju poštivali, po cijele dane se družila sa svojim kolegicama u proljeću, obilazile su prirodu, cvijeće, potoke, šume i životinje. Sprijateljila se s tim životinjicama. Znala je provoditi sate uz prugastog tigra i mucastog medu. Jedino joj je bilo nešto malo čudno u svemu tome. Imala je osjećaj kao da ju medo stalno prati, kao da joj nešto hoće reći svojim dubokim pogledom. Ponekad se čak nije ni ponašao kao sve ostale životinje. Ali nije znala da li se to medo stvarno tako ponaša ili je to samo plod njene mašte. Trenutno nije ni razmišljala o tome. Znala je samo da joj je jako ugodno u medinom društvu.

- 13:57 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 07.07.2007.

Nastavak 4

Tih par dana provedenih kod detektivke uz prisustvo smeđookog Damjana prošla su kao u bajci. No, kad se konačno prestala bojati sjena koje je okružuju, zahvalila se na gostoprimstvu i otišla u svoj stan. Kad je odlazila, Damjan joj je obećao da se još čuju i vide, te je tako sretna otišla.

Sljedećih par dana nestrpljivo je očekivala poziv, ali telefon nije zvonio. Već je odustala od svega i utjehu našla u knjizi i učenju, kad joj je konačno zazvonio telefon.

Ali to nije bio onaj poziv kojem se nadala. Nije ju zvao smeđooki Damjan već ju je detektivka zvala da dođe u postaju i pokuša prepoznat svog napadača.

- Da, to je bio on. - S tim riječima izašla je iz policijske postaje. Odlučila je da cijelu ovu epizodu događaja ostavi iza sebe. I pljačkaša, i policiju, i ...... i Damjana.

- Mogu ja i bez njega. - govorila si je dok je hodala gradom.

- Sad se samo treba skoncentrirati na ispite.

****************************************************

Dani su prolazili, a ona je učila sve dok nije došao i taj dan. Dan kad je bio ispit za koji se je pripremala. Cijeli dan je bila na ispitu, ali to joj nije smetalo, jer na kraju je prošla.

Tu svoju sreću odlučila je podjeliti s društvom te večeri.

No, nije ni slutila što ju je vani čekalo.

Prošavši kroz vrata stana, nije izašla na onaj poznati hladni hodnik zgrade. Našla se na jednom potpuno novom i nepoznatom mjestu.

Ispred nje prostirao se veliki okrugli trg. Trg je bio vrlo zanimljiv. Na prvi pogled je bio sasvim običan, s kućama oko njega i bunarom u sredini. Ono što je bilo neobično bila je činjenica da je na tom trgu bila jako čudna klima. Izgledalo je kao da su sva četiri godišnja doba istodobno prisutna, svako doba u svojoj četvrtini kruga. Sam prizor bio je u stvari vrlo šaren. Naprosto je oduzimao dah, jer zanimljivo je vidjeti kako u isto vrijeme sunce ne obasjava sve djelove trga istodobno, ili barem onako kako bi se očekivalo na jednom trgu, već je sunčeve svijetlosti bilo na svakoj četvritni točno onoliko koliko bi trebalo biti u tom godišnjem dobu u tom trenutku, tako da je na jednoj strani, onoj zimskoj, još uvijek bio mrak, a na suprotnoj strani, onoj ljetnoj, već je sunce odavno sijalo i ptičice su cvrkutale.

Lilian nije znala što da misli. Još je lagano bila pod šokom nagle i neočekivane promjene krajolika kad su prema njoj počeli prilaziti neki ljudi.

Kad su joj se približili vidjela je da su to ustvari odrasli patuljci obučeni u šarene uniformice. Uzeli su je za ruke i poveli prema onom djelu trga gdje su stabla pupala, a ptičice pjevale. Tamo kao da je bilo proljeće.

Otpeljali su je u jednu zgradu koja je, čini se, bila glavna zgrada u toj četvrtini kruga. Uveli su je u jednu veeliku prostoriju na kraju koje je stajalo jedno prijestolje u kojem je sjedila jedna starija žena u preljepoj i svijetloj haljini, a oko njenog prijestolja stajale su tri djevojke, ne puno starije do Lilian, u lepršavim haljinicama. Te haljine potsječale su na cvijeće. Jedna je potsječala na bijelu visibabu, jedna na žuti jaglac i treća na zeleno lišće lopoča.

Lilian je bila jaako iznenađena tim prizorom.

-Ne boj se, Lilian. Samo priđi.-

To je rekao jedan nježan, majčinski, glas, ali opet, osječao se u tom glasu i ponos starih kraljevskih obitelji.

Prišla je polako. Koliko god to pokušavala sakriti, vidjelo joj se u očima da se boji. Nije znala gdje je, ni kako je tu došla. A činilo se da ju ovdje svi znaju. To ju je plašilo. Pitala se nije li negdje pala, lupila glavom i sad sve ovo zamišlja. Ali nije znala odgovor, nije ga ni mogla pronaći dok su svi gledali u nju. Oblilo ju je crvenilo, pa je oborila pogled i prišla prijestolju.

Imala je osječaj da bi sada mogla dobiti neki odgovor, neko objašnjenje. I bila je u pravu, samo................ to objašnjenje koje je dobila.... pa nije baš bila sigurna da vjeruje tom objašnjenju. Toliko je nevjerovatno zvučalo. Kao neko objašnjenje iz bajke.

29.06.2006.

- 11:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nastavak 3

Probudilo ju je glasno lupanje s vratima. Kad je otvorila oči, ostala je iznenađena prizorom koji je vidjela. U nju su gledala dva velika oka i jedna slatka crna njuškica. Ubrzo je primjetila da drugi kraj povodca, na kojem su bile zavezane ove oke i njuškica, drži još jedan par predivnih smeđih očiju koje su jednako zbunjeno gledale u nju kao što je i ona gledala u njih.

Nakon par sekundi uzajamnog gledanja te smeđe oči konačno progovoriše:

- Damjan. A ti si....?

- Lilian. Drago mi je. - odgovorila mu je tihim i sramežljivim glasom.

17.06.2006.

- 11:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Nastavak 2

Kad je došla u policijsku postaju, imala je osječaj da ju nitko ne primjećuje. Napokon je došla do jedne slobodne detektivke koja joj je uzela izjavu. Na kraju razgovora detektivka ju je pitala ima li koga kome bi mogla otići pa da nije sama u stanu. Mora da je izgledala jako preplašeno, kad ju je to pitala. Dobivši negativan odgovor, a i uz činjenicu da je detektivki završavala smjena, dolučila ju je otpeljati sa sobom kući dok se malo psihički ne odmori od pretrpljenih šokova.

Kuća je imala veliki vrt i okućnicu punu ruža, a bijelu fasadu sakrivale su razne biljke penjačice. Sam pogled na to zelenilo smirivalo je dušu.

Ušavši u kuću, detektivka je pripremila fini topli čaj i poslije popijenog čaja poslala ju je da se malo odmori u gostinjskoj sobi.

10.06.2006.

- 11:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.07.2007.

Nastavak

12:00 --> Konačno završilo i to dosadno predavanje. Samo što nije zaspala, a i profesor je nešto teško stajao na nogama. Valjda se ni njemu nije dalo danas raditi. Samo kiša i dalje neumorno pada. Hladno joj je, vjetar puše, auti špricaju okolo ..... Sva je mokra od kiše, vjetar joj je okrenuo kišobran. Stvarno više nije znala što joj još gore može poći za rukom, tijelom i dušom taj dan.

Naravno, od gorega uvijek može biti nešto gore. Dok se žurila doma, napao ju je jedan krupan frajer i okrao. Jedno vrijeme, stajala je sva u šoku dok je kiša padala po njoj.

Kad ju je popustio taj prvi šok, odlučila je da ode na policiju jednostavno prijaviti krađu.

31.05.2006.

- 14:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 03.07.2007.

Ovako je sve počelo

06.00 --> Alarm na mobitelu je glasno zasvirao i prenuo je iz mirnog i dubokog sna. Sneno je otvorila oči. U tom prvom trenutku nije znala gdje se nalazi, zašto se je probudila .... ali .... sve joj se polako vrača. U svojoj sobi je, sama. Onaj frajer koji joj se motao po mislima bio je samo plod njenog sna. I sad više nema snova, jer svanuo je još jedan dan.

Polako se ustala i prišla prozoru. Dižući rolete nadala se sunčevim zrakama, ali dočekaše je samo kišne kapi na prozoru i jedno sivo hladno jutro.

O kako nije voljela takva jutra. Ona nisu ništa novog donosila u ostatku dana (jer: "po jutru se dan poznaje" pa ako je jutro loše i cijeli dan je loš). Nije imala volje za ništa. Polako se oblačila i spremala pa je skoro zakasnila na autobus.

Oko nje i u gradu bijahu sve sama namrgođena lica. Fax je postao hladna i tužna kamena zgrada. Jedva je čekala da završe ta današnja predavanja.

30.05.2006

- 10:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.07.2007.

Razmišljanja

Ona ide. Ja ju gledam. Kako mirno prolazi svojim putem. Ništa što se dešava okolo nju ne smeta. Ona jednostavno ide svojim tempom, polako, ne sluteći što njena šetnja pretstavlja. Možda se ona šeće polako, ali njena je šetnja brza. Brza i beskonaćna. Jer dokle god ide, potsjeća me da vrijeme samo prolazi mimo mene. I gotovo. Dan tek što je počeo, a već završava.

Sjedim. Sjedim i razmišljam o ovom proteklom danu. Prošao je, a ništa nisam stigla napraviti. I sada ostajem sama u ovoj polutami. Samo mi mrak društvo pravi.

Oduvjek me zanimalo zašto roditelji, bake i djedovi, odgajajući svoju malu djevojčicu, nju pretvaraju u princezu? Slušamo o Trnoružici, Pepeljugi, Snjeguljici........ One uvijek dočekaju svog princa na bjelom konju. Uz te priče pomisliš da i tebe čeka jedan takav. Ali oni ne postoje. Sve je to jedna velika BAJKA.

Srećom, nikad se nisam previše uživjela u te priče. Možda zato i podnosim lakše činjenicu da moj princ na bijelom konju ne postoji. Zato ga ni ne čekam.

Ali, sad sam shvatila da ja u stvari čekam svog Romea (kako god da ga se zvalo, jer, zar ne bi ruža jednako slatko mirisala i kad bi ju drugim imenom zvali?).

Ipak, ovako sama, u ovoj polutami, znam da je jako mala vjerovatnost da i on postoji.

Možda bi imala više sreće pri traženju svoje Zvjeri? Ali, je li ta Zvijer naučila voljeti? Primjetila sam da još nije. Postoji li uopće ta Zvijer koja je voljna naučit voljeti bez obzira na sve prepreke? Neznam, ali ako je, onda ta Zvijer odjednom postaje Romeo.

Eh moj Romeo, gdje si? Ajde se javi da ti čujem glas.

rolleyes

16.05.2006.

- 02:10 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>