Djevojke su mislile da su se nagledale i naživjele raznovrsnih čuda i da ih više ništa nemože iznenaditi. Ali sad su shvatile da su se prevarile. Let na blještavo bijelim konjima bilo je nešto neopisivo. Bilo je to lijepše od najlijepšeg sna.
Kad su prvi put sijele tim predivnim životinjama na leđa, to im je bio prvi takav doživljaj. Nijedna nije znala jahati, ali konji kao da su osjetili njihov nježni strah od nečeg nepoznatog, ali rado očekivanog. U prvom trenu samo su stajali mirno na livadi. Poslije onog krika proljeću nisu krenuli nigdje. Čekali su da svi odu natrag do jezerca, a cure su svo to vrijeme nijemo sjedile tim veličanstvenim životinjama na leđima i čekale. A ni same nisu znale što čekaju. Samo su imale osječaj da svi ostali (uključujući i konje) točno znaju što ih očekuje. Jedna drugoj je u očima mogla primjetiti isti strah i istu nervozu i to ih je međusobno tješilo. Nisu se usudile prve progovoriti. Samo su čekale da vide što će se dalje dešavati. Imale su osječaj da je prošlo cijelo stoljeće dok su tako tiho i nepomično sjedile i čekale nešto. Konačno je jedan konj progovorio.
- Dakle, djevojke. Sad ćemo krenuti na vaše sudbonosno putovanje. Biti će lijepih trenutaka, biti će strašnih trenutaka. U nekim situacijama ćete sve znati, a u nekim ćete učiti. To što naučite, nemojte zaboraviti. Trebat će vam to znanje od onog trena kad ste ga stekle, pa do kraja života. Neka znanja ćete zajedno steći, a neka ćete steći svaka za sebe. Na kraju puta imat ćete neke različite dogodovštine. Neke ćete si moći ispričat, a neke ne. I zapamtite, možda zajedno krećete na put, možda se na kraju morate sve opet naći tu najkasnije na pravi dan proljeća, ali ovo putovanje vam ipak nije zajedničko. To je osobno putovanje svake od vas. Ali na tom putu ipak niste same. Imate nas da vam pomognemo savjetom. Jeste li spremne? Ma naravno da niste, nikad nećete biti spremne, ali svejedno, počnimo.
Prva lekcija: JAHANJE! Samo se opustite, sigurno sjedite nama na leđima, obuhvatite nas nogama i ako niste dovoljno sigurne u sebe, možete staviti ruke oko našeg vrata (samo nemojte stiskati, molim!)................... -
Narednih sat vremena konji su se sa curama lagano šetali po proplanku, kako bi se ove malo opustile i privikle na jahanje. U prvom trenutku imale su osjećaj da će pasti, ali nakon nekog vremena su se navikle kako da se drže na leđima i počele su se dobro zabavljati.
Ali u jednom trenutku, javi se jedan od konja:
- No, ako krenemo hodajući na ovaj put, nikad nećemo nigdje stići. Zato ćemo mi uglavnom letjeti. Puno je sigurnije i zabavnije. Za prvo vrijeme, ipak, nećemo ići previše visoko. -
I tako oni krenuše na svoj put.
Post je objavljen 08.09.2007. u 17:40 sati.