| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
neka moja djela:
|
Sinoć sam sanjao nešto jako neobično (malo za promjenu, jel :p)... Dakle, nalazio sam se u jednoj od onih kuća na plaži koje se mogu vidjeti u američkim serijama i filmovima, potpuno sam. Tada su odjednom počeli dolaziti ljudi. Puno različitih ljudi, počevši od moje rodbine, preko ljudi iz mog kraja, pa sve do dragih mi ljudi iz Zagreba. Ono, scena kao u Smogovcima -> svi nešto slave. Uglavnom, ljudi su ulazili, a ja sam ih samo slušao i buljio u TV. A onda se u jednom trenutku na TV-u pojavilo nešto za što nisam ni siguran da postoji: spot za pjesmu "Nothing's gonna change my world" u izvedbi Fione May za koji stvarno ne znam da li postoji, ali za kojeg sam posve siguran da ga nikad nisam vidio. I tako, gledam ja spot i pjevam si pjesmu. Tada se prvo pojavila... pa, u najmanju ruku, jedna... amo reći markantna, da budemo pristojni, ženska osoba. Žena iz noćnih mora. Stane ona ispred mene i počne buljiti u mene, ja buljim kroz nju, pjevušim pjesmu čiji se spot još uvijek vrti na TV-u. I bulji ona u mene nekih minutu-dvije te jednostavno nestane nakon toga. Spot se i dalje vrti na TV-u. Ja i dalje pjevam pjesmu. I tada se odnekud pojavljuje... anđeo (ne anđeo kao anđeo, nego... znam da zvuči kao klišej, ali stvarno je izgledala nebeski). Prilazi ona meni, grli me, počinje plakati, a sa toplih i nježnih usana je samo izašlo najnježnije i najiskrenije "Hvala ti" koje sam ikada čuo u svom životu. Bilo je tako stvarno da sam skoro zaplakao (s tim da se cijelo vrijeme u pozadini vrti ona ista pjesma)... |
|
Danas sam shvatio da se odmah pokraj mog nebodera održava nekakav aeromiting. Svake godine ista stvar, pa mi i nije nešto napeto. Uostalom, morao sam i učiti cijeli dan, pa mi čak ni zvukovi helikoptera i jedrilica koji su prolaziri pokraj mog balkona nisu smetali. Koncentracija je bila na djelu... Negdje oko 18h sam uzeo pauzu da pogledam makar drugo poluvrijeme utakmice Njemačka-Švedska. I dok sam nedužno sjedio u dnevnom boravku i čekao da utakmica završi, odjednom se čuo krš i lom. Pogledah kroz balkon, kad ono, jedrilica (ili zmaj ili kako se već zove, s tim terminima nisam baš načisto) pada prema tlu. Kao pravo znatiželjno ljudsko stvorenje, izašao sam na balkon da vidim šta se dogodilo. Dolje su se skupili ljudi da pomognu nesretniku koji je upravljao letjelicom, ali njega nije bilo. Čini se da je ostao na balkonu u koji se zakucao, tako da postoji šansa da preživi jer da je pao s te visine (negdje oko 10.kata, ja sam na 7.), nekako sumnjam da bi uspio preživjeti. Hitna je brzo došla, ali ne znam za policiju (možda je njih 500 još čuvalo onih 250 na paradi), no isto tako ne znam ni šta je bilo s nesretnikom. Nadam se da će biti sve u redu s njim. Ovo je bilo prvo kakvo-takvo uzbuđenje u mom životu koji se ovih dana uglavnom svodi na učenje po cijele dane... |
|
Uspio sam... Već devet mjeseci pokušavam skupiti svu svoju ekipu na istom mjestu, tj. svoju staru ekipu (iz škole) i ekipu s faksa. Konačno sam uspio. Kako? Jučer sam slavio punih... ![]() Osjećam li se starije zbog toga? Nisam siguran. Al znam da već imam više od 10 sijedih dlaka na glavi, koje se, doduše, zbog poveće količine kose ne vide. No, ne mogu vam opisati količinu sreće kad su se svi ljudi sinoć pojavili. To mi je zasigurno bio najsretniji trenutak ove godine. Najbolje od svega, svaka osoba koju sam pozvao me pitala: "Šta treba donijeti od cuge?" Moj odgovor je bio jednostavan: "Ništa. Samo se pojavi." Takav je valjda trend ovih dana što se rođendana tiče. Slavljenik osigura prostor, a ekipa nek si sama kupuje cugu ili nek da pare, pa će slavljenik kupovati. Al to onda nije pravo slavlje. "Kad slaviš, onda častiš." Tako su mene moji stari učili. I ja ću se uvijek držati toga... |
|
Utorak je bio jedan od onih dana koji će se pamtiti cijeli život. Čim sam se probudio i krenuo na faks, osjetio sam atmosferu u zraku: navečer se igralo s Brazilom. U tom trenutku još nisam znao gdje ću gledati utakmicu jer su me zvali sa svih strana. Na kraju sam se odlučio za odlazak na Šaru, što se pokazalo kao pun pogodak jer u utorak je također bio i Sveti Ante, a kako je on zaštitnik doma, ujedno je to bio i Dan doma, što je značilo da dernek traje cijeli dan i cijelu noć. Divota... No, prije utakmice je trebalo otići do škole na promociju ljetopisa, ponovno vidjeti ljude koje nisam vidio skoro godinu dana, podsjetiti se kako nam je bilo dobro u školi... Šta ćeš, život ide dalje. Na Šari je bilo puno ljudi, a najviše me iznenadilo koliko sam poznatih ljudi tamo sreo. Vrhunsku atmosferu je možda samo malo pokvario problem s projektorom koji je vrlo brzo bio uklonjen. Bez obzira na rezultat, oduševljenje igrom naše reprezentacije je bilo preveliko. Pjevalo se, plesalo se, zabavljalo se, sve do zore skoro. ![]() Predavanja su gotova, slijede završni ispiti, a svjetsko prvenstvo je samo još jedan dodatan motiv da se fino ustanem ujutro i učim do utakmica. A srce vatreno će biti uz Vatrene... |
|
Bojim se. Bojim se da ću postati emocionalna praznina. Ne znam kako bih trebao odreagirati. Normalna reakcija bi valjda bila tuga i plač. Ali stvarno ne znam šta će se dogoditi sa mnom. Čini se da se neminovni trenutak bliži. Trenutak za koji je bilo samo pitanje vremena. Trenutak na koji se spremam već 2 godine. Život nam je svima mogao biti puno ljepši i bolji samo da si postavio drukčije prioritete. Da ti je obitelj bila na prvom mjestu. Pitao si me zamjeram li ti išta u životu? Žao mi je jedino što nismo mogli živjeti kao obitelj. Nikad ti to nisam rekao, ali cijeli život to mislim. Volim te, bez obzira na sve... ![]() |