smotani

ponedjeljak, 24.09.2012.

i...ispočetka :)

Promjene su uvijek dobrodošle.... čak i onda kada više ne vidimo neki smisao... zapravo... čini mi se da su baš tada najpotrebnije. Izgleda da mi je nedavna bura ipak malo razbistrila misli .... kao da mi je otjerala maglu, dileme, sumnje.... i, možda budućnost pokaže krivo...ali, zakoračio sam hrabro u nešto novo. Naravno, još uvijek imam neke repove, ali, s velikim žarom, voljom i nekom čudnom energijom krenuo sam u nove izazove... upoznavanje novog posla..a, uskoro, bacam se na njega svom snagom... nekako, čini mi se da sam tu „najsigurniji“, najopušteniji, kao da tu imam sigurnost i sve „otvorene karte“ za razliku od života... kao da tu vidim neke rezultate za razliku od svih ostalih koraka u kojima sam, u odnosu na čini mi se „izverzirane“ i „sigurne“ korake drugih (ma kako oni utjecali na okolinu, na ljude koji ih okružuju, do kojih im je navodno stalo..) gotovo doslovno, „mala beba“. Nisam navikao na neke maglene situacije, nisam neki rutiner... i, možda ponekad i previše, želim sve „unaprijed“ znati, shvatiti, vidjeti...i, kada uvidim da su neke stvari besmislene, da nisu iskrene, nisu željene..već su, usudio bih se reći, onako..... „pod mus“ izrečene, napravljene, a stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo, tada, pokušavam, podvući crtu i ostajem plivati u vodama koje znam, u kojima se dobro osjećam, koje, kako je vrijeme i pokazalo, uvijek su pitome, bez i jednoga vira, skrivenog rukavca – koje su otvorene, čiste i bistre... ne volim, kao vjerujem i svi, takve situacije, ne volim kad moram paziti baš na svaku riječ, kada ne mogu biti opušten, svoj...kada uvidim da je nepovjerenje toliko očito da se može lopatom grabiti.... nisam od onih koji će se bacati pod vlak ili avion kako bi se dokazivao... ne, to mi doista ne treba.... previše se toga odvrtilo u mom životu da bi sada, kada u njemu treba uživati, morao poseći za tim „oružjem“... glavom kroz zid... neću... ali neću ni dopustiti da mi to kvari moje sutra, iako, dosta ga je pokvarilo – što meni, što meni dragima... zato, kako u privatnom životu, tako i u onom koji je još uvijek bitan - jer, bez njega neće biti ni privatnoga za koju godinu (da godinu ) kad stvorim neke uvjete za mirovinu - u poslovnom... krećem „iznova“ sa svim iskustvima, zamkama, zavojima koje ono nosi ali i koje ja, godinama skupljanog, raznoraznog iskustva, nosim u sebi..... Neplanirano smo se morali, sa mora, vratiti nešto ranije, ali, nije mi to pokvarilo onu ugodu koje je stvorilo ovo vrijeme na predivnom Jadranu - kao naručeno za skupljanje pozitivne energije, snage za svaki novi dan i korake koji mi predstoje.. a bura kao da je, kako sam i rekao, pomogla razbistriti.. barem neke misli... one koje su i dalje u magli, prepustit ću vremenu. Pri povratku sam spomenuo da imam još, pod mus, u kratkom vremenu, završiti neke radove u viksi a koji ne smiju ostati nezavršeni pred zimu, a moj se prijatelj, kao i uvijek, ponudio za pomoć... iskreno, već sam ga vidio kako stoji za roštiljem a ja miješam mort, krpam, žbukam, ravnam.... i kao da sam ga već čuo „daaaj, požuri, idemo klopati...“... no, priznajem, bio sam u krivu.... čim smo u četvrtak stigli počeo je zapovijedati.... cure, vi ste zadužene za klopu, ja bum teže radove kak mi Smoto naredi, a ti Smoto.... pripremaj, organiziraj, nadgledaj...i, naravno, finiširaj.... stajao sam bez teksta ne vjerujući u kakvog se to radišnog monstruma pretvara moj prijatelj... no, nisam samo ja ostao bez teksta... kako bilo, uspjeli smo u dva dana završiti sve a ostalo je i vremena za malo uživanje, piljenje drva ( nek se nađu pri ruci... uskoro će već trebati temperirati, a ko zna, možda i u zimu koji put banem.... ), lijepu gozbu za nepca ali i dijeljenje istih užitaka sa mojim malim, veselim stanarima koji su, sada je sigurno, shvatili za što služi naša kućica (klopa nestaje za par sati).... i, dali mi novi zimski zadatak – napraviti još koju.... vidim da je njima dobro..a iskreno, i ja se u njihovom društvu osjećam.... preporođeno.... O zelju koje su mi zecovi ponjupali neću ni govoriti, ali, očito je bilo fino...meni tek ostaše tragovi kako je bilo ukusno... Jabuke su ove godine, doista, pokazale svu svoju predivnu raskoš...i, moram priznati, ne pamtim kada sam ih toliko jeo....i, dok smo brali jabuke, sjetio sam se štrudle koju sam, ne tako davno, slatko pojeo.... natrpao sam dvije torbe predivnih i ukusnih plodova, šarolika okusa... i, naravno, planirao odnijeti dragoj gospođi koja mi je u malo težim danima, osvježila makar...okus.... kada sam nazvao njezinu kćer ( koja je i „krivac“ da sam se tada tako slatko najeo) i pitao smijem li donijeti jabuke ... nastao je tajac... iskreno, uplašio sam se .. nikad ne znam što žena može pomisliti...a ja.. ja sam se samo, sa toplinom, sjetio štrudle i djelovao spontano ( baš kao i njezina majka i ona kada su mi štrudlu ponudile).... njezin tihi „naravno“ malo me vratio... i, sat vremena nakon toga... jabuke su bile isporučene.... nasmijao sam se njezinoj malenoj koja mi cijelo vrijeme pokušavala objasniti anatomiju bebe... iako sam se kratko zadržao .... pamtit ću te velike riječi malog čovjeka... s koliko žara mi je pokazivala gdje su usta, oči, nos..... i, naravno, na odlasku sam dobio zadatak.... javit će vam kćer kad napravim štrudlu... svakako morate doći po nju... ma neee..... nisam ja zbog toga nosio jabuke gospođo... doista sam htio sa ovim šarolikim jabukama izraziti samo malu zahvalnost za vašu gestu...tada... no... monolog ozbiljne žene koji je uslijedio... „očitao mi je bukvicu“.... a kraj, koji me i nasmijao, bio je presudan...“pa mama vam mogu biti, morate me slušati“ da gospođo, hvala vam... navratit ću.... doista, nije bilo mjesta pogovora ovim riječima... I tako... vratio sam se doma ispunjen.... čak i zadovoljan jer sam ipak malo i sam provozao se.... (dovoljno me drugi vozaju zadnje vrijeme), na gruntu sam napravil, uz doista veliku Mladenovu pomoć, najgrublje.... ostale su sitnice koje i nisu presudne... no, završit ću ja njih... Sa novim tjednom kreću, lagano, nove obveze... ne još punim tempom, snagom...ali, čim sredim sve repove i ustabilim se na radnoj temperaturi... nadam se i vjerujem.... bit ću onaj stari.... ili neću... svejedno...koga briga.... bitno je... vrijeme ide, dani se nižu..... a prvi je bio ugodan, topao, pun novih poznanstva...a pala je, iznenađujuće brzo, i koja pošalica... doista, mislim da sam na dobrom „poslovnom“ putu i, kako se sada čini ( a kažu da se po jutru dan poznaje) došao sam opet u dobru, zdravu sredinu.... što, na žalost, danas postaje rijetkost..... no... polako... tek je prvi, lagani dan....

- 21:50 - Komentari (50) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.09.2012.

uz jugo i buru do duge...

Baš me nekako sastavlja sa svih strana posljednje vrijeme... i, negdje duboko u sebi, osjećam.... ili barem mislim da se osjećam... iscrpljenim, bezvoljnim... i kada pomislim da sam pao i da će trebati vrijeme za podizanje... uvijek se pojavi nešto... da li „zadatak“, da li „ruka“...pridižem se i krečem, ma možda i malim koracima, ali... naprijed... i, doista imam osjećaj da će se sve odjednom otpetljati, da će se ceste rastvoriti, da će „sve sjesti na svoje mjesto“.... I dok neki događaji bilježe male, neki velike rane... kao da ih, nekom novom silinom, potiskuju novi koji iziskuju dodatnu snagu, napor, vrijeme..ali, koji vode ka ostvarenju nekog od cilja...i, upravo ovih dana kada baš i nisam bio od neke volje, kada sam malo padao, dizao se.... dogodile su se dvije stvari koje međusobno nisu baš i kompatibilne ali koje su me natjerale na neki korak.... možda sam donio i pogrešnu odluku...ali... donio sam je i, vrijeme je.... za nove radne pobjede... iako, bit će to tek upoznavanje ..ali, došlo je vrijeme da ostvarim jedan od ciljeva... iako, koliko vidim, neće baš biti lagano, kako sam mislio, posjeći stare korijene, ipak, tvrdoglavost, ponos, ali i neki inat vode me naprijed.... doduše, ova je odluka odgodila jednu za koju, rekao bi moj prijatelj, „moraš donijeti i hrabro krenuti naprijed, promijeniti životne navike, malo se disciplinirati i sve će biti kao rukom odneseno...“.... da, stari moj....vidim... ovo se u tvom slučaju, ma kako sad možda i smiješno ili ironično zvučalo, dogodilo upravo doslovno....a ja ... ja bi ipak malo pričekao... neka nosi ... vrijeme..... I dok su dani ispunjeni sjetom, dok malo švrljam mislima.... pojavio se Mladen sa bijesnom idejom... daj stari, imaš cajta, aj s nama par dana dole... obećao sam starcima pofarbat drvenariju... nije farbana otkad si ju ti zadnji puta.... dvojio sam...ali, događaji ovih dana kao da su pomogli u odluci... potrebno je malo maknuti se.... a i, nisam se pošteno ni s morem pozdravio kako sam naprasno otišao...i tako.... krenuli smo... Lijepo vrijeme dalo je puno prostora za sabrati misli, prošetati, uživati i u plivanju ma kako ga branili, u predivnim pogledima plavetnilu, uživanju u vječitim „morskim stanovnicima“ koji ponekad oduzimaju dah formirajući predivne slike pozivajući sva osjetila na budnost ..... U predivnim zalascima koji su svaku večer nosili svoje posebne boje.... U jugu ali i buri, kiši, koji su prethodna dva dana izmamili sve raspoložive duge rukave, kišobrane ali i nas na druženje s frendicom za koju sam, sasvim slučajno, saznao da je u susjedstvu....i dok smo burom ispraćali oblake i dočekivali predivne boje neba Na drugoj se strani pojavila predivna duga koja, kao da je glasno šapnula, ne brini, sve će biti dobro, samo hrabro naprijed..... I krenuli smo do obližnjeg kafića proslaviti još jednu predivnu večer.... jer, naučio sam, svaki novi dan, svaka nova večer, vrijedna je posebne zahvale i sreće... sreće za još jedan predivan dan...dan života.... Živjeli!

- 22:32 - Komentari (29) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2012.

......

Ovaj sam dio vikenda, konačno, proveo na ranču. Nedostaje mi moja oaza, nedostaju mi moje frajlice, prkosi, ružice.... ptičice koje usred noći bivaju najveselije... stršljeni koji polako odlaze u vječna lovišta, zelena oaza koja to baš i nije jer sve mi nekako sliči na jesen.... lišće požutilo a toplina sunca koja je žarila i palila kao da ih je otopila s grana... onako odbačeno, prekrilo je zemlju ...a tek je početak rujna.... Konačno se ekipa smilovala i.. krenuli smo... jer, iskreno, nekako nisam za vožnju... i po malo „ovisim“ o njima. Istina, frendica mi redovito nudi da me svaki vikend poveze, jer petnaestak kilometara smo „udaljeni“...ali, nezgodno mi je remetiti joj planove... i tako...strpljen spašen...dočekao sam.... Iako je kiša po malo padala , bacili smo roštilj, malo sam pobrao plodove koji kao da su me htjeli razveseliti i reći mi kako sam i ja njima nedostajao, uživao sam i u frajlama koje se nikako nisu zatvarale jer ih je oblačno vrijeme zbunjivalo...jel dan i li pada noć? I dok smo Mladen i ja prtljali oko roštilja pokušavajući jedan drugome skrenuti misli, cure su se pobrinule za ostale delicije... za roštilj su pripremile puno povrća, šampinjona.. a salata koja je bila raznobojna pucala je od vitamina – bojao sam se pretjerati da se ne bi hipervitaminizirao u kompletu sa povrćem koje su „naredile“ da moram pojesti.. tek neki mali komad bijelog mesa potvrdio mi je da smo doista pekli roštilj ( onaj hamburger kaj sam maznul dok smo pekli se ne računa)... i dok smo opušteno razgovarali, pijuckali svako nešto a ja...?? no dobro, malo sam omastio brk „sokom od limuna“ – toliko da ne budem na običnoj vodi.... nismo mogli ne prisjetiti se mnogih dogodovština iz školskih dana.... povod, na žalost tužan, odlazak je dragog „trećeg“ iz našeg, dobro poznatog..:“trio fantastikusa“ kako su nas profesori prozvali.... u četvrtak ujutro zazvonio je fon.... vidio sam njegov broj i s osmjehom se javio ... jer, bio sam siguran, požurio je sa odgovorima na moje zamolbe, ma kakvi oni bili....začuo sam glas V. – njegove žene..s kojom sam jedno vrijeme dijelio školsku klupu... da... njihova se ljubav rodila još u školskim klupama.... Kiki.....tajac....tišina je trajala.... čak sam pomislio da je veza pukla... .... a onda je kroz suze progovorila.... imao je moždani... jaki moždani..... dolazimo....on posljednji put kreće na ovaj put...... glas joj se gubio u daljini... mislio sam da propadam u ponor.... molim te javi Mladenu....svima... gledao sam u telefon i nisam se micao... dugo...... još lani kad smo se našli /živio je i radio u inozemstvu/ razmjenjivali smo „dijagnoze“, iskustva, liječenja.... imao je štošta mi za prigovoriti da sam neozbiljan jer je on, nakon postavljene dijagnoze (slične mojoj koju tek sada „utvrđujem“), totalno promijenio život, navike, sebe...a ja, smotao sam malo sve na kratko, prilagodio ponešto, i, prema potrebi prilagođavao se..... prije desetak sam ga dana zvao, trebalo mi je njegovo „mišljenje“ , savjet „iz iskustva“, ali i odgovore na neka pitanja.... i ne, jednostavno ne mogu vjerovati da je krenuo na posljednji put u Lijepu našu.... ali, nastojali smo uspomene, uz suze koje su same klizile, osvježiti sa puno smijeha, životnih vratolomija, nepredvidivih i nemogućih situacija koje, kao da smo svijećom tražili, kao da smo ih izmišljali...i, mislili smo tada „ma to se samo nama može dogoditi...:“ Salve smijeha i uspomena izazvalo je prisjećanje na školske dane, na njegove jedinstvene isprike uz neponovljive face kojima je izmamio toliki žal kod profesora a koji su mu, gotovo svi redom, preporučili glumu kao profesiju, naše izlaske i dane kada smo opušteni, svojeglavi, najpametniji željeli promijeniti svijet, na njegovu momačku večer.... na mnogobrojne „pametne“ savjete koje smo, tako nesebično Mladen i ja dijelili ( a ni zaručeni još tada nismo bili) ..... do posljednjeg, prošlojesenskog, okupljanja razreda.... iako smo Mladen i ja tada bili na „različitim stranama“ ničime nismo htjeli pokvariti to druženje.... i, bili smo, kao i u školskim klupama.... „trio fantastikus „ a raska, koja je imala „gomilu“ nadimaka za nas, i tu je večer prisjetila se mnogih.... nadimaka, događaja, isprika, situacija ... tada sam shvatio da život, ma kuda nas odveo, čine „sitnice“, pojedini upečatljivi događaji, neki „likovi“ koje nikad ne zaboravljamo.... i, kada sam raski javio da je „jedan lik iz tria ....“ čuo sam suzu koja je bučno kliznula niz njezino lice.... i shvatio da je mislila iskreno.... kao i uvijek.... Prebirali smo po mnogim uspomenama, poslali brdo poruka jer ... okupio se razred na ma koji način.....a kako je kod mene signal i dalje... slabiji, bilo je to sredstvo komuniciranja.... nevjerica, šok mnogih.... NY javlja da kreće, Sidney plaće, neće doći....ali, najljepšu mu ružu dajte od mene..... Zurich je već u Zagrebu ..... odjednom...cijeli je razred bio tu...u našim srcima, mislima... a On... koji je oduvijek izbjegavao organizacije.... okupio nas je u najjačem izdanju, sa najjačim emocijama i, koliko pamtim, u najvećem zajedništvu... čak i oni, koji iz ko zna kojih razloga nisu bili na maturalnoj večeri, bili su s nama... i dok su nas Ivana i Tihana pokušavale „pospremiti“ u kuću padala je i noć.....a nas dva, sa trećom čašom razgovarali smo dugo....dugo u noć.... malo je i zahladilo.... vidjevši da nismo od volje za poć na počinak Tihana nam je donijela trenirke....nešto kasnije, Ivana dekice....u jednom smo trenutku vjerojatno sličili na dva dedeka u staračkom domu.... omotani s dekicama... pomalo već slabog glasa ( a kako i ne, bilo je bliže šest ujutro...).. začuli smo veselu pjesmu... kao da je On došao i tjera nas ..... pogledali smo se.... pogledali u pravcu veselog poja.... a On... uglađen kao i uvijek, gordog pogleda.... podsjeća nas na davno obećanje..... zauvijek prijatelji.... i, dok se svi polako okupljamo iz raznih dijelova naše Kugle, za posljednju zajedničku šetnju.... stiže kratka poruka V. „krenuli smo“... neka ti je sretan povratak kući dragi prijatelju..... ....do viđenja dragi prijatelju..... uz neke od tebi dragih pjesama koje si toliko volio a koje smo.... često znali zajedno i svirati....a koje...diraju dušu....

- 00:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #