Marketing
......
Ovaj sam dio vikenda, konačno, proveo na ranču. Nedostaje mi moja oaza, nedostaju mi moje frajlice, prkosi, ružice.... ptičice koje usred noći bivaju najveselije... stršljeni koji polako odlaze u vječna lovišta, zelena oaza koja to baš i nije jer sve mi nekako sliči na jesen.... lišće požutilo a toplina sunca koja je žarila i palila kao da ih je otopila s grana... onako odbačeno, prekrilo je zemlju ...a tek je početak rujna....
Konačno se ekipa smilovala i.. krenuli smo... jer, iskreno, nekako nisam za vožnju... i po malo „ovisim“ o njima. Istina, frendica mi redovito nudi da me svaki vikend poveze, jer petnaestak kilometara smo „udaljeni“...ali, nezgodno mi je remetiti joj planove... i tako...strpljen spašen...dočekao sam....
Iako je kiša po malo padala , bacili smo roštilj, malo sam pobrao plodove koji kao da su me htjeli razveseliti i reći mi kako sam i ja njima nedostajao, uživao sam i u frajlama koje se nikako nisu zatvarale jer ih je oblačno vrijeme zbunjivalo...jel dan i li pada noć?
I dok smo Mladen i ja prtljali oko roštilja pokušavajući jedan drugome skrenuti misli, cure su se pobrinule za ostale delicije... za roštilj su pripremile puno povrća, šampinjona.. a salata koja je bila raznobojna pucala je od vitamina – bojao sam se pretjerati da se ne bi hipervitaminizirao u kompletu sa povrćem koje su „naredile“ da moram pojesti.. tek neki mali komad bijelog mesa potvrdio mi je da smo doista pekli roštilj ( onaj hamburger kaj sam maznul dok smo pekli se ne računa)... i dok smo opušteno razgovarali, pijuckali svako nešto a ja...?? no dobro, malo sam omastio brk „sokom od limuna“ – toliko da ne budem na običnoj vodi.... nismo mogli ne prisjetiti se mnogih dogodovština iz školskih dana.... povod, na žalost tužan, odlazak je dragog „trećeg“ iz našeg, dobro poznatog..:“trio fantastikusa“ kako su nas profesori prozvali....
u četvrtak ujutro zazvonio je fon.... vidio sam njegov broj i s osmjehom se javio ... jer, bio sam siguran, požurio je sa odgovorima na moje zamolbe, ma kakvi oni bili....začuo sam glas V. – njegove žene..s kojom sam jedno vrijeme dijelio školsku klupu... da... njihova se ljubav rodila još u školskim klupama.... Kiki.....tajac....tišina je trajala.... čak sam pomislio da je veza pukla... .... a onda je kroz suze progovorila.... imao je moždani... jaki moždani..... dolazimo....on posljednji put kreće na ovaj put...... glas joj se gubio u daljini... mislio sam da propadam u ponor.... molim te javi Mladenu....svima... gledao sam u telefon i nisam se micao... dugo...... još lani kad smo se našli /živio je i radio u inozemstvu/ razmjenjivali smo „dijagnoze“, iskustva, liječenja.... imao je štošta mi za prigovoriti da sam neozbiljan jer je on, nakon postavljene dijagnoze (slične mojoj koju tek sada „utvrđujem“), totalno promijenio život, navike, sebe...a ja, smotao sam malo sve na kratko, prilagodio ponešto, i, prema potrebi prilagođavao se..... prije desetak sam ga dana zvao, trebalo mi je njegovo „mišljenje“ , savjet „iz iskustva“, ali i odgovore na neka pitanja.... i ne, jednostavno ne mogu vjerovati da je krenuo na posljednji put u Lijepu našu.... ali, nastojali smo uspomene, uz suze koje su same klizile, osvježiti sa puno smijeha, životnih vratolomija, nepredvidivih i nemogućih situacija koje, kao da smo svijećom tražili, kao da smo ih izmišljali...i, mislili smo tada „ma to se samo nama može dogoditi...:“ Salve smijeha i uspomena izazvalo je prisjećanje na školske dane, na njegove jedinstvene isprike uz neponovljive face kojima je izmamio toliki žal kod profesora a koji su mu, gotovo svi redom, preporučili glumu kao profesiju, naše izlaske i dane kada smo opušteni, svojeglavi, najpametniji željeli promijeniti svijet, na njegovu momačku večer.... na mnogobrojne „pametne“ savjete koje smo, tako nesebično Mladen i ja dijelili ( a ni zaručeni još tada nismo bili) ..... do posljednjeg, prošlojesenskog, okupljanja razreda.... iako smo Mladen i ja tada bili na „različitim stranama“ ničime nismo htjeli pokvariti to druženje.... i, bili smo, kao i u školskim klupama.... „trio fantastikus „ a raska, koja je imala „gomilu“ nadimaka za nas, i tu je večer prisjetila se mnogih.... nadimaka, događaja, isprika, situacija ... tada sam shvatio da život, ma kuda nas odveo, čine „sitnice“, pojedini upečatljivi događaji, neki „likovi“ koje nikad ne zaboravljamo.... i, kada sam raski javio da je „jedan lik iz tria ....“ čuo sam suzu koja je bučno kliznula niz njezino lice.... i shvatio da je mislila iskreno.... kao i uvijek....
Prebirali smo po mnogim uspomenama, poslali brdo poruka jer ... okupio se razred na ma koji način.....a kako je kod mene signal i dalje... slabiji, bilo je to sredstvo komuniciranja.... nevjerica, šok mnogih.... NY javlja da kreće, Sidney plaće, neće doći....ali, najljepšu mu ružu dajte od mene..... Zurich je već u Zagrebu ..... odjednom...cijeli je razred bio tu...u našim srcima, mislima... a On... koji je oduvijek izbjegavao organizacije.... okupio nas je u najjačem izdanju, sa najjačim emocijama i, koliko pamtim, u najvećem zajedništvu... čak i oni, koji iz ko zna kojih razloga nisu bili na maturalnoj večeri, bili su s nama... i dok su nas Ivana i Tihana pokušavale „pospremiti“ u kuću padala je i noć.....a nas dva, sa trećom čašom razgovarali smo dugo....dugo u noć.... malo je i zahladilo.... vidjevši da nismo od volje za poć na počinak Tihana nam je donijela trenirke....nešto kasnije, Ivana dekice....u jednom smo trenutku vjerojatno sličili na dva dedeka u staračkom domu.... omotani s dekicama... pomalo već slabog glasa ( a kako i ne, bilo je bliže šest ujutro...).. začuli smo veselu pjesmu... kao da je On došao i tjera nas ..... pogledali smo se.... pogledali u pravcu veselog poja.... a On... uglađen kao i uvijek, gordog pogleda.... podsjeća nas na davno obećanje..... zauvijek prijatelji....
i, dok se svi polako okupljamo iz raznih dijelova naše Kugle, za posljednju zajedničku šetnju.... stiže kratka poruka V. „krenuli smo“... neka ti je sretan povratak kući dragi prijatelju.....
....do viđenja dragi prijatelju..... uz neke od tebi dragih pjesama koje si toliko volio a koje smo.... često znali zajedno i svirati....a koje...diraju dušu....
Post je objavljen 03.09.2012. u 00:57 sati.