smotani
ponedjeljak, 24.09.2012.
i...ispočetka :)
Promjene su uvijek dobrodošle.... čak i onda kada više ne vidimo neki smisao... zapravo... čini mi se da su baš tada najpotrebnije. Izgleda da mi je nedavna bura ipak malo razbistrila misli  .... kao da mi je otjerala maglu, dileme, sumnje.... i, možda budućnost pokaže krivo...ali, zakoračio sam hrabro u nešto novo. Naravno, još uvijek imam neke repove, ali, s velikim žarom, voljom i nekom čudnom energijom krenuo sam u nove izazove... upoznavanje novog posla..a, uskoro, bacam se na njega svom snagom... nekako, čini mi se da sam tu „najsigurniji“, najopušteniji, kao da tu imam sigurnost i sve „otvorene karte“ za razliku od života... kao da tu vidim neke rezultate za razliku od svih ostalih koraka u kojima sam, u odnosu na čini mi se „izverzirane“ i „sigurne“ korake drugih (ma kako oni utjecali na okolinu, na ljude koji ih okružuju, do kojih im je navodno stalo..) gotovo doslovno, „mala beba“. Nisam navikao na neke maglene situacije, nisam neki rutiner... i, možda ponekad i previše, želim sve „unaprijed“ znati, shvatiti, vidjeti...i, kada uvidim da su neke stvari besmislene, da nisu iskrene, nisu željene..već su, usudio bih se reći, onako..... „pod mus“ izrečene, napravljene, a stvarnost pokazuje nešto sasvim drugo, tada, pokušavam, podvući crtu i ostajem plivati u vodama koje znam, u kojima se dobro osjećam, koje, kako je vrijeme i pokazalo, uvijek su pitome, bez i jednoga vira, skrivenog rukavca – koje su otvorene, čiste i bistre... ne volim, kao vjerujem i svi, takve situacije, ne volim kad moram paziti baš na svaku riječ, kada ne mogu biti opušten, svoj...kada uvidim da je nepovjerenje toliko očito da se može lopatom grabiti.... nisam od onih koji će se bacati pod vlak ili avion kako bi se dokazivao... ne, to mi doista ne treba.... previše se toga odvrtilo u mom životu da bi sada, kada u njemu treba uživati, morao poseći za tim „oružjem“... glavom kroz zid... neću... ali neću ni dopustiti da mi to kvari moje sutra, iako, dosta ga je pokvarilo – što meni, što meni dragima... zato, kako u privatnom životu, tako i u onom koji je još uvijek bitan - jer, bez njega neće biti ni privatnoga za koju godinu (da godinu  ) kad stvorim neke uvjete za mirovinu - u poslovnom... krećem „iznova“ sa svim iskustvima, zamkama, zavojima koje ono nosi ali i koje ja, godinama skupljanog, raznoraznog iskustva, nosim u sebi.....Neplanirano smo se morali, sa mora, vratiti nešto ranije, ali, nije mi to pokvarilo onu ugodu koje je stvorilo ovo vrijeme na predivnom Jadranu - kao naručeno za skupljanje pozitivne energije, snage za svaki novi dan i korake koji mi predstoje.. a bura kao da je, kako sam i rekao, pomogla razbistriti.. barem neke misli... one koje su i dalje u magli, prepustit ću vremenu. Pri povratku sam spomenuo da imam još, pod mus, u kratkom vremenu, završiti neke radove u viksi a koji ne smiju ostati nezavršeni pred zimu, a moj se prijatelj, kao i uvijek, ponudio za pomoć... iskreno, već sam ga vidio kako stoji za roštiljem a ja miješam mort, krpam, žbukam, ravnam.... i kao da sam ga već čuo „daaaj, požuri, idemo klopati...“  ... no, priznajem, bio sam u krivu.... čim smo u četvrtak stigli počeo je zapovijedati.... cure, vi ste zadužene za klopu, ja bum teže radove kak mi Smoto naredi, a ti Smoto.... pripremaj, organiziraj, nadgledaj...i, naravno, finiširaj....  stajao sam bez teksta ne vjerujući u kakvog se to radišnog monstruma pretvara moj prijatelj... no, nisam samo ja ostao bez teksta... kako bilo, uspjeli smo u dva dana završiti sve a ostalo je i vremena za malo uživanje, piljenje drva ( nek se nađu pri ruci... uskoro će već trebati temperirati, a ko zna, možda i u zimu koji put banem.... ), lijepu gozbu za nepca ali i dijeljenje istih užitaka sa mojim malim, veselim stanarima koji su, sada je sigurno, shvatili za što služi naša kućica (klopa nestaje za par sati).... i, dali mi novi zimski zadatak – napraviti još koju.... vidim da je njima dobro..a iskreno, i ja se u njihovom društvu osjećam.... preporođeno....   O zelju koje su mi zecovi ponjupali neću ni govoriti, ali, očito je bilo fino...meni tek ostaše tragovi kako je bilo ukusno...  Jabuke su ove godine, doista, pokazale svu svoju predivnu raskoš...i, moram priznati, ne pamtim kada sam ih toliko jeo....i, dok smo brali jabuke, sjetio sam se štrudle koju sam, ne tako davno, slatko pojeo.... natrpao sam dvije torbe predivnih i ukusnih plodova, šarolika okusa... i, naravno, planirao odnijeti dragoj gospođi koja mi je u malo težim danima, osvježila makar...okus.... kada sam nazvao njezinu kćer ( koja je i „krivac“ da sam se tada tako slatko najeo) i pitao smijem li donijeti jabuke ... nastao je tajac... iskreno, uplašio sam se .. nikad ne znam što žena može pomisliti...a ja.. ja sam se samo, sa toplinom, sjetio štrudle i djelovao spontano ( baš kao i njezina majka i ona kada su mi štrudlu ponudile).... njezin tihi „naravno“ malo me vratio... i, sat vremena nakon toga... jabuke su bile isporučene.... nasmijao sam se njezinoj malenoj koja mi cijelo vrijeme pokušavala objasniti anatomiju bebe... iako sam se kratko zadržao .... pamtit ću te velike riječi malog čovjeka... s koliko žara mi je pokazivala gdje su usta, oči, nos..... i, naravno, na odlasku sam dobio zadatak.... javit će vam kćer kad napravim štrudlu... svakako morate doći po nju... ma neee..... nisam ja zbog toga nosio jabuke gospođo... doista sam htio sa ovim šarolikim jabukama izraziti samo malu zahvalnost za vašu gestu...tada... no... monolog ozbiljne žene koji je uslijedio... „očitao mi je bukvicu“.... a kraj, koji me i nasmijao, bio je presudan...“pa mama vam mogu biti, morate me slušati“ da gospođo, hvala vam... navratit ću.... doista, nije bilo mjesta pogovora ovim riječima...I tako... vratio sam se doma ispunjen.... čak i zadovoljan jer sam ipak malo i sam provozao se.... (dovoljno me drugi vozaju zadnje vrijeme), na gruntu sam napravil, uz doista veliku Mladenovu pomoć, najgrublje.... ostale su sitnice koje i nisu presudne... no, završit ću ja njih... Sa novim tjednom kreću, lagano, nove obveze... ne još punim tempom, snagom...ali, čim sredim sve repove i ustabilim se na radnoj temperaturi... nadam se i vjerujem.... bit ću onaj stari.... ili neću... svejedno...koga briga.... bitno je... vrijeme ide, dani se nižu..... a prvi je bio ugodan, topao, pun novih poznanstva...a pala je, iznenađujuće brzo, i koja pošalica... doista, mislim da sam na dobrom „poslovnom“ putu i, kako se sada čini ( a kažu da se po jutru dan poznaje) došao sam opet u dobru, zdravu sredinu.... što, na žalost, danas postaje rijetkost..... no... polako... tek je prvi, lagani dan.... |
- 21:50 - Komentari (50) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||