smotani
srijeda, 21.12.2011.
pripreme u punom jeku :)
Uf, moram priznati da mi malo nedostaje dana .... čini mi se da sam, prvi puta nakon puno godina, u maloj predblagdanskoj strci... doduše, ne svojom krivnjom... gužve po gradu me toliko izluđuju da redovite ture poslije posla traju i po pola sata duže...no, što je tu je, još malo i vraća se i ta ludnica po gradu u normalu... a bome i ja sam pri kraju sa svojim kirom...jupiiiiiii.... Ovaj sam tjedan, konačno, uspio dogovoriti i termin za rješavanje nekih poslića...repova stambene štednje koja i tako samo stoji...nit se koga boji, a čini mi se, da je iz godine u godinu neko tanje kroji...a i nije neka lova tek prilog za malo pojačani budžet koji mi je ovih dana nešto...tanki... iako, ni blizu Državnome....  no ipak, ostavio sam si otstupnicu i produžio novi, malo izmijenjeni ugovor... ko zna, za pet godina možda ću trebati.... lovu....  kako se sutra sprema malo zajedničko druženje, gablec...a sve u duhu nadolazećeg Blagdana, dobio sam, kako cure kažu, najjednostavniji zadatak...  morao sam, ranije od planiranog, složiti i dodatnu turu mojih napolitanka iliti Pišinger torte... i, bi tako...krenule su pripreme.... naravno, počinjem od pregače  malo mućkanja svih sastojaka  mazanje... i Eureka... dvije su gotove ko od šale... jedna za ured, a druga.... vidjet ćete kasnije... lijepo sam ih pritisnuo sa prikladnom literaturom i to ne samo po težini i veličini, već i po nazivu....   Oduševilo me što je nova ekipa prihvatila naš, gotovo stidljiv i plašljiv prijedlog.... iskreno, u novoj sam sredini nekako i smireniji ali i otkačeniji... doduše, očito je puno preduvjeta za to stvoreno, a najjači i najvažniji je...normalno radno vrijeme, normalan posao sa, sasvim normalnim povremenim stihijama i neverama, ali, sve u nekim lakim glazbenim notama koje me ispunjavaju...i ne, nije sve u materijalnom, stalno sam to govorio a sada i sam osjetio.....i, siguran sam, ovo naše prvo pravo okupljanje bit će uspješno.... od onog početničkog straha sada mi se čini kao da se samo sastav moje stare ekipe malo izmijenio...ali neko zajedništvo se počelo stvarati...neke male sitnice daju mi razloga biti siguran u to..... i kako me to, naročito u ovo predblagdansko vrijeme, neće veseliti i ispunjavati...? čak sam danas uspio za svaku, malu sitnicu ( vjerujte, doista sitnica – najskuplja je bila sedam kuna) zapakirati da stave pod svoj bor doma i prisjete me se u Božićnoj noći.... a sa starom ekipom, kako sada stvari stoje, ne gine susret ovih dana...pa nismo se vidjeli od prošlog tjedna... a, kako je i red, obitelj se mora o Božiću okupiti... jer, mi smo doista bili ali i ostali jedna velika obitelj..... ( i samo još nek velim da sam sam)  U svoj toj strci, zove i punica..“ sinek, nisi mi zaboravil na zelje?“ ma nisam punice, kako bi, ali, pa donijet ću Vam drugi tjedan, i tako trebate za Novu...no, u posljednje mi je vrijeme malo oprezna sa mnom, pa je, gotovo nečujno rekla „ ma sinek, stalno nekam jurcaš, i nije da imaš vremena...pa daj donesi kad te put nanese...“ dobro, uspio sam ju uvjeriti da je dovoljno rano donijeti joj ga za Božić...kad i tako planiram do njih..... No, sve valja na vrijeme pripremiti pa sam i dragoj Vitae pripremio glavice za našu blogersku sarmu... a obećao sam... i, da, obzirom da zelje i nije neki udio ( ipak najveći dio posla ostaje tebi draga Vitae...) kao dodatak ima malo i suhovinja, a bome, potrudio sam se i s drugom pišingericom... draga Vitae, nadam se da je na vrijeme za smotati ....i, neka blogerski tulum počne...     I kako se uvijek mora naći neko da mi posloži kockice u glavi.... nazvala me i ujna.... budeš došel za Božić...?.zanimljivo, sjetila se da postojim za Božić...prvi puta u posljednjih devet godina.... iako, u početku, nakon majčinog odlaska, zvao sam, čestitao, ali, nikada se nisam želio nametati i smetati, a pozvan niti sam bio niti sam se tako osjećao... ali, nikako nisam mogao niti olako prijeći preko svega....sada, kada je ostala sama, sjetila se nećaka kojeg, nekada, ni nacrtanog nije mogla vidjeti..... zastao sam, malo progurao knedlu, i, jednoličnim tonom pitao...“a ne bude ti sin došao sa obitelji?“ .... možda sam i požalio pitanje...ali bilo je jače od mene.... nakon njene „jadikovke“ rekao sam....OK, svratit ću na kratko da baš celi Božić ne budeš sama.... ipak... ipak sam ja drugačiji od nje... i ne, ne želim nikada se, barem u tom pravcu, mijenjati... a i, sjetio sam se u tom trenutku riječi drage osobe „za Božić niko ne smije biti sam“...koje, iako su izrečene prije par godina još uvijek jednako toplo dišu u meni..... i, iako ih tek sada primjenjujem u potpunosti potpisujem.... doista, niko za Božić ne smije biti sam... I, vidimo se još, prije Božića  |
- 22:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||