smotani
nedjelja, 12.09.2010.
u novi tjedan...
Evo i mene s vikenda.... kišnog, sumornog, tmurnog – a opet, još jednog u nizu kojeg treba izdržati. Iskreno, ponekad se pitam ne bi li bilo lakše u komadu odguslati par radnih tjedana, bez vikenda, a onda jedno dva tjedna vikenda.... a i meni svašta padne na pamet. No, vjerojatno zato što mi je ovaj poluradni.....i nije baš nešto što bi se zvalo vikend.Kako sam morao završiti neke izvanredne izvještaje do sutra, vikend mi je bio malo neuobičajeni – u petak sam pobjegao na viksu. Morao sam nakon ludog tjedna, ispunjenog sve većim „šokovima“ na poslu, ludilom s majstorom – bravarom koji me doveo pred rub očaja, tjedna prepunjenog emocijama koje su me jednostavno poplavile, pobjeći u svoju osamu, u kutak gdje nikome nisam i nitko mi nije na putu – morao sam pobjeći i smiriti malo svoje misli, stat na loptu i posvetiti se malome miru. Svašta mi se vrzmalo po glavi, svašta sam bio spreman učiniti, a opet, shvatio sam da nije sve u mojoj snazi, da ne ovisi sve o meni......  Storija o bravaru, kad bude završena (jer, naravno...traje ona, traje.. kao i sve i to mi u životu ide naopako..) zaslužuje posebnu pažnju.... Tjedan je, usudio bih se reći, hvala Bogu, prošao – bio je težak...jako težak – totalno me fizički ali i psihički iscrpio i morao sam malo u divljinu. U svojoj sam divljini pobrao podosta povrća, iako, jesen se osjeti na svakom koraku, kiše ima i prekoviše..... a moje mahune, paprike, patliđani, tikvice – još uvijek cvatu – no, bojim se da neće dobiti onu potrebnu toplinu – moja im nije dovoljna... ipak, u inat vremenu koje ovo ljeto nije baš bilo naklonjeno biljkama, čini mi se da u globalu nije bilo loše. Iznenadile su me (nove)mahune koje u nizu berem negdje od sredine lipnja – čini mi se da kad pogledam u zamrzivač ili špajzu vidim samo mahune – smrznute ili ukiseljine...a dobro, postat ću mahunarko ..  Vremenske prilike ovog tjedna bile su, bolje rečeno neprilike, .... kiše,  grmljavine – zbog kojih nisam baš ni dobro spavao  Jučer, navečer – dan za pamćenje – jedino, žao mi je što nisam mogao na tekmu, ali, koliko sam bio na hot line sa ekipom – kao i da jesam.... ali, predivno je bilo vidjeti ta ozarena lica od igrača do navijača – s kojima sam se, ipak, malo i podružio.... ne predugo, jer danas sam trebao završiti spomenuti izvještaj – za kojeg kao da već čujem da me pita „jel ti radiš u uredu za stistiku?“...i znam, znam da ću opet morati dodatno braniti svoje brojke..ali, i to je posao....  Nedjelja se bliži kraju....uz ipak malo odmora baterije su malo dopunjene, šarafi na nozi podmazani, stegnuti – i, idemo u novi tjedan – ma što nam to nosilo... uz slike koje nosim s vikenda....     |
- 21:00 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||