smotani
nedjelja, 05.09.2010.
neplanirani vikend... na moru :)
Neplanirano sam vikend proveo na moru... hitan poziv susjeda da mu je nešto čudno na mojoj terasi malo me obeshrabrio – jer, i tako me u posljednje vrijeme samo nevolje prate. I dok sam, umjesto da krenem put ranča i planiranom rezanju živice, jurio put plavetnog polja, svakakve su mi misli prolazile glavom. Što ako.... najgore se ne može dogoditi jer, meni su se najgore stvari već dogodile – sve što me snađe može biti bolje od prošloga...... jurcao sam tako po A1 i pomalo testirao škodilaka... da, jurcao – zaboravio sam na dato obećanje vezano uz brzu vožnju, ali, ono je i tako sada bespredmetno .... dva i pol sata – moj je novi rekord...  Stigavši u opustjelo naselje iznenadio sam se viđenim...tek prije desetak dana ovdje su se muvali ljudi, trčkarala djeca, prolazili i dolazili svakakvi namjernici...danas..danas je pusto, tek pokoji prolaznik, bake, djedovi, unuci koji nejdu u školu...a i malo je zahladilo – doista se ljeto brzo oprostilo od nas – dok je trajalo, trajalo je.. ali, izgleda da se umorilo tek na prvu pojavu kiše..... Prilazio sam vratima – oprezno, sumnjičavo.... ali, ništa, baš ništa mi nije sporno.... ulazim kao lopov, oprezno i sa strahom.... sve je na svom mjestu.... otišao sam na terasu... smijeh koji se tada prolomio bio je smijeh iz očaja, nevjerice – pa nije me valjda radi toga zvao?? Kako sam smotan kako jesam, ostavio sam štrik „nepospremljen“ (obično ga smotam kako ptičice ne bi vježbale ravnotežu na njemu a time i napravile stalan boravak na mojoj terasi sa svim popratnim ostacima koji uz njega idu) a na njemu ostala je visiti krpa – kuka na kojoj je štrik se iz nepoznatih razloga izvukla iz zida i visila, pomalo neobično, niz zid...... nazvao sam susjeda i pitao u čemu je kvaka? Dakle, ja ne vidim dobro, ali, kako li tek on vidi kad mu se iz ove slike pričinilo da se neko „objesio“ na mojoj terasi.... nisam, nisam mogao vjerovati...ali, dobro, srećom – to je samo krpa .... i izbijena kuka iz zida... Sjeo sam na terasu, natočio kolu, zapalio...nisam znao dal bi se smijao ili.... no, dobro... rekla bi moja majka „dupe ti je vidlo puta“.  Jučer – neplanirana šetnja uz more... prazna šetnica navješćuje jesen, hladnije dane... .tek pokoji klinac sa bakom razbija tišinu valova, pjesmu galeba, krik oblaka koji u nekom čarobnom plesu plešu svoj nebeski valcer...   (ovaj me oblak podsjetio na repaticu  )poželim i ja biti na tom oblaku, poželim s njima zaplesati, vinuti se u visine i galebovim očima gledati svijet... kako li on gleda ? što vidi? Malo sam se pogubio u svojim mislima..... i cijelu sam subotu vodio „rat“ s njima – no, izgleda da sam još jedan rat izgubio – ide to meni, jedan po jedan..... no, ne boli manje, čovjek bi se naviknuo na poraze i mislio da manje boli...ja, ne mogu se priviknuti na takve poraze a valjda zato i boli....... eh...da su mi krila... Ni malo namakanje nogu i ledenom moru nije pomoglo...uz sve to, sastavila me, sve jače, poznata bol u kuku.... jedva sam stajao na nogama – mislim da je krajnje vrijeme za nove runde terapija, a, izgleda i nešto žešće.....  Danas, lagano, nakon kavice kod drage mi ekipe, uputio sam se doma – opijen mislima i ljepotom koje sam se, iznenada, nauživao..... Nisam oborio novi rekord, ali, ne moram se niti posramiti vremena .... oko tri sata – dakako, opet sam uživao vozeći se duž cijeloga Paga pa na Dalmatinu i..domeka..... I, dok se prisjećam mora, ljepote kojom me opija, pomislio sam kako bi sada dobro lego spotić „Na Omiškoj stini“ ( sama slika Paga mi je nekako vanzemaljski stjenovita....  ) kojeg sam poklonio dragoj Gali – da, htio sam ti napraviti nešto otkačeno, opićeno – baš u stilu kako sam te doživio kroz slikice, komentare...a onda, onda sam se predomislio ... .jer, ima nešto od te Omiške stine u tebi, draga Gali,...ima... ma kako ti to skrivala....No, nemoj misliti da si se izvukla od spota kojeg sam prvotno mislio napraviti – ali, njega ću kad bude prilika....sad nekako ovaj mi više...leži  Velika hvala svim autorima slika na netu, a posebno dragim blogerima Pripadan tebi, Brunhildin plavi fotić, Brod u boci i svima koje nisam naveo a čije sam slike koristio u spotiću.... |
- 21:00 - Komentari (47) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||