smotani
ponedjeljak, 16.08.2010.
i dalje...traje :)
Idu, idu dani... ukrao sam već tjedan dana godišnjeg. Uznemiravanja stranačkih – ma ne, ne tih – mislio sam na stranke – poslovne partnere..., pa onih s posla – polako ali sigurno remete mi svaki dan.... a izgleda i san. Noćas sam, kao da me neko šilom podbo, skočio iz kreveta ( srećom, na desnu nogu), krenuo prema terasi i.... razbudio se kad sam prstima opalio po pragu – ne, ne znam da li sam što sanjao, ali se sjećam da sam stranci preporučio neke dijelove kako bi bila veća sigurnost.... i kad sam shvatio da je još noć, da se cvrčci opet igraju noćnog tuluma, vratio sam se u krevet ne shvaćajući što sad trebam..... san više nije pao na oči, ali, zato sam riješio cijelu osmosmjerku... Naravno, prije redovnog plivanja imao sam nekoliko poziva – neke uspješno i odradio.... neki su sa čuđenjem zaključili „još ste na godišnjem??“ halo... pa tek me jedan tjedan nema....nevjerojatno – kada sam tu istu stranku pitao...“jeste li vi bili na g.o.?“ odgovor je bio...u stilu...“ma cijeli sedmi ..ali, eto, žena kuka da bi još, a ja hitno moram opremiti skladište...bla, bla,bla“ ... jadan  ...došlo mi je da ga nešto pitam – ali, odustao sam,......Utišao sam mobitel, da ne zvrnda cvrčcima kad me nema, i otišao na mali kupanac...koji je potrajao...... I opet me obuzela moć mora, njegovih valova, taj šum koji u svojoj najtišoj buci iz mene uvijek izvlači nešto.......  Smiješ se.... Vidim te kako smiješ se iza vala Misliš da poezija meni je strana No, odat ću ti jednu tajnu malu Pripremio sam zbirku pjesama – pravu U njoj puno je tvojih stranica draga U njoj – o mom životu, nema ni traga Kao da o njemu nema se što više reći Ali misli na tebe – ne mogu poreći I dok slušam mora sinjeg val Dok sjedim i mazim njegov žal Misli mi, opet, tebi draga lete Nestašan sam kao malo dijete I ugledam tada djevojčicu plavu Kako u pješčaniku gradi kulu pravu Sjetim se snova svojih davnih Sada svjestan – nikad ostvarenih Davno sam te želje dijelio s nekim Davno sam život smatrao svetim I sve što, ne tako davno, rekla si draga Kao da je otišlo....bez traga Zamalo davni snovi stvarnost su postali Zamalo nisu u nekoj ladici ostali Ipak, ja na morskome žalu sjedim sam I moru svake večeri poželim miran san...  I da, spotić je to novi – ali, ne baš s najboljim slikama – ali, popravit ću kad se prikopčam na fiksni net ( ovaj mobilni me nekako ljuti...) |
- 21:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||