smotani

srijeda, 28.07.2010.

Bravo Sandra!!!

Sandra Perković – hrvatska bacačica diska. Rođena je u Zagrebu, 21. lipnja 1990. godine. Osim što je najbolja u našoj državi, od danas, zlatnim će slovima biti upisana u Europsku i svjetsku atletiku. U Barceloni na europskom prvenstvu imala je problema u kvalifikacijama, ali, sa 57,70 metara ušla je u finale u kojem je, od samog početka, pokazala opravdanost pojedinaca koji su vjerovali u nju. Skromno ću priznati i ja sam bio taj. Naravno da uvijek za svoje sportaše želimo najbolje, ali, u posljednje vrijeme, čini mi se, sport je postao „priča na marginama“. Što zbog samih nemilih događaja vezanih uz njega – o kojima sada neću, jer nisu odraz mog oduševljenja zbog kojeg sam sada sjeo za komp – nisu odraz onoga što želim reći .. , što zbog raznih afera vezanih uz njega.... da, mislim i na nogomet, mislim i na odbojku..... i na sve sportove koji to, na žalost, sve manje jesu. Ne, nije ovo prvo slavlje Sandre – na Juniorskom Europskom prvenstvu 2007 osvojila je drugo mjesto, u Novom sadu, 2009 na istom rangu natjecanja pokazuje da tek dolazi...i, osvaja zlato.....Na svjetskom prvenstvu u Berlinu (lani) osvaja 9 mjesto...sa izbačenih 60,77 metara.... da, daljine leta tog čarobnog diska rastu, Sandri se smiješe lijepi rezultati.. no, nemojmo zaboraviti da baš početkom prošle godine, zbog upale pa rasprsnuća crevuljka, Sandru napada sepsa. Vidno mršavija vratila se sa puno sumnji...no, nije se dala, nije se predala. Vratila se u stilu na spomenuta prvenstva.... Trud, odricanje, vjera – i, ljubav – od vrtića, kada je slučajno dospjela u sportsku grupu, do sve aktivnijeg bavljenja sportom – uz atletiku trenirala je i košarku i odbojku..... u atletskom dijelu sve se više bazira na bacanju – kugle, kladiva i naposljetku, diska.... i sada bi rekao – ništa nije slučajno – pa tako niti vrtić i sportska grupa. Sandra je sezonu počela upravo najavama dobre žetve – Doha – na startu Dijamantne lige osvaja treće mjesto sa „bačenih“ 62.33 metra – da, daljina je sve dalja .... Večeras.....Barcelona.....u posljednjem bacanju dobacila je do zlata sa 64.67 metara letećim diskom! I što reći ? Bravo Sandra i neka ti je sretno ! I, hvala ti!! ovaj sam spot posvetio Olimpijcima na ZOI -ali, obećajem, i našim Atletičarima posvetit ću jedan a do tada....poslužit će i ovaj i, naravno, dobre želje i iskrena vjera u Blanku pred njene nastupe..........

- 21:00 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 27.07.2010.

Oda Ušari...

Sova Ušara Tjednima već imam noćnu muziku...i, umjesto da mi sviraju neke nježne note uz koje bi sve brige i teške misli lakše prebrodio, meni, u inat, noću društvo pravi sova – i to, ni manje ni više...Ušara. Nisam pojma imao o toj sovi do prije nešto oko dvije godine dana kada me jedna, meni jako draga osoba, ( a neki od vas naslutit će i koja ) u razgovoru poučila o toj sovi. Naime, žalio sam se kako neki vrag po noći skviči i ne da mi spavat. Dok smo „oponašali“ zvukove otkrili smo da je taj isti zvuk i njoj radio problema u noćnim satima. Šalili smo se da mi je ona poslala sovu da mi pravi društvo po noći kad već ne spavam..... No, u posljednje vrijeme, gospođica Ušara se vratila. Ne znam da li joj se dopao moj kvart, da li ju opet, meni jako draga osoba poslala da mi pravi društvo, ili, ili su to potomci one „stare“ majke koji su se nekako udomaćili.... Kako mi pluća u zadnje vrijeme znaju fućkati ( opet sam pretjerao s sigaretama) kao da su prosvirala ponekad nisam siguran da li to moja prijateljica ili pljućica se oglašavaju noću. Zainteresirala me ova noćna ptica. Malo sam zaguglao i našao da su neki Blogeri doista lijepe retke o njima ispisali. Sve mi se nekako smilila ta tičica. Samo, ne mili mi se što je noću najaktivnija – nas dvoje nikako da uskladimo dva sata mira. Uvijek se pitam da li joj je dovoljna „osveta“ što ujutro, kada bi možda ona spavala, grad počne živjeti zaglušujućom bukom. Smeta li joj to? Kako ona preživljava te naše ljudske napade na svoju vrstu. Njeno fućkanje mi izgleda kao melem za uši u odnosu na gradsku buku – ali, kad bi samo spustila koju oktavu... U istraživanju na netu doista sam naišao na neke snimke koji su mi potvrdili da se radi o toj ili vrlo, vrlo sličnoj ptici. Dao sam si truda – nakon skoro osam godina primio sam kameru u ruke – već sam zaboravio kako se s njom radi no, osim što sam morao iznova rihtati vrijeme sve je bilo poprilično jednostavno. Nisam uključio noćno snimanje, jer, i tako nećemo ugledati Ušaru... cilj mi je bio snimiti taj zvuk.... ali, nisam mogao ne dodati slikice koje sam našao na netu ( by klun, Romano, Darkves, Cubano, 24 sata) – muzička podloga – „noćni mir“ ( zato sam oduška dao malo tekstu ) I kad tako lijepo pjeva posvetio sam joj i odu.... Oda Ušari Ušaro moja draga Mislio sam nestala si bez traga No, tjednima daješ mi do znanja Da se ljeti manje spava Draga moja, znam da su dani duži Znam da tebi noć za život služi Ali smanji malo aktivnosti svoje Pusti kapcima da padnu na oči moje Bilo bi lijepo kad bi skratila radno vrijeme Možda bi koje jutro ustao bez dileme „da li na posao sada krenuti Ili uz lagani okret malo drjemnuti?“ Lijepo pjevaš, dobro te se čuje Mislim da pola kvarta psuje Ali, zamjeriti ti nećemo draga Ako nestaneš bez traga Odleti u šume gdje dom tvoj je vječni Poleti draga sovo, poleti Ja znam da moj kvart je tebi mio Znam da sam opet nešto skrivio sad kad su sparine popustile malo Draga moja Ušaro – ja bi spavo. No, ako je tebi ovdje milije biti Mislim da ću ti se ja malo sakriti Još malo pa godišnji kreće Nadam se, bit ću te sreće A do tada, mila moja mala Odletit ćeš put svoga „stada“ Iako, kako te pozorno noću slušam Možda već pomalo buncam Al kao da si komada svog dovukla Jel zato sada tolika buka? Ajde, uživajte vi mladunci dragi Možda krenu i sovini svati Ali, jedno moraš znati Uz tvoj zvuk „žao“ mi je zaspati. No, ti si ipak vrsta zaštićena Ma koliko moja glava bila zasićena Radosno i sretno bdijem I podmlatku se tvome smijem Barem ti, ušarice moja draga Uživaj u životu grada A ja ću te uvijek čekati spremno U noći u kojoj, slušat ću te vjerno.... Dobro jutro Smoto Laku noć Ušarice

- 21:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.07.2010.

ljetno (ne)vrijeme...

Prošao je vikend pun pravog ljetnog doživljaja... U petak - prekjučer (the day after yesterday ) kada sam stigao na ranč plijenila me ljepota koju sam zatekao. Plodovi su pokazali na samo sebi svojstven način što znači ljetina. Bio sam ponosan ko zagorski puran. Procijenio sam da je bolje plodove ubrati sutradan kako bi bili što svježiji za moje eventualne eksperimente.... greška Jučer sam, nakon kavice, krenuo pokositi još jedan mali dio u svojoj „šumici“ i osloboditi orahe i kestene koje je ova bujne trava pomalo gušila. Taman sam se zagrijao, rušio sve bilje pred sobom kad sam bacio pogled u nebo Nije izgledalo dobro, obećavalo je najavljivanu kišu. Super, barem neću morati zalijevati a i cisterne će mi se malo napuniti. Nakon koje minute osjetio sam tup udarac u glavu – pomislio sam da je orah pao s drveta i u sebi promrljao...a jesi opak. Kad, uslijedio je drugi, treći udarac – pogledao sam malo bolje a ono – led – očekivao sam kišu ali ne i tuču. Potrčao sam prema terasi zakloniti se od jakih udaraca leda koji su sve jače i češće udarali ne samo moju glavu... pokoja jabuka, koju su usput „pobrali“, pravila je društvo lopticama leda – više nisam znao što mi pada na glavu..... Nakon par minuta imao sam leda oko kuće, na livadi, ko u priči... Uz led, vjetar, kišu – biljke i plodovi su promijenile svoj opis – više ništa nije kao prije par minuta.... pomislio sam tada na poljoprivrednike koji od toga žive – strašno... sav trud, novac, ulaganje otišlo je u par minuta.... Kada se sve donekle smirilo išao sam pobrati plodove.. nije to slika od prethodnog dana, ali, upotrijebit će se.... Primio sam se posla – jabuke koje su popadale kao posljedica vremenskih nepogada izrezao sam i polako počeo puniti „bačve“ za ocat ..-zapalio roštilj i krenuo sa tikvicama, patliđanima i pokojom paprikom – volim to začinjeno sa maslinovim uljem i češnjakom.... Pa bacio i koji krmič za utažiti dnevnu potrebu hranjenja Dok sam prtljao oko roštilja pomislio sam malo iskoristiti prazan hod pa sam krenuo po „velike“ lojtre kako bi provjerio oluke...a ono, đenjeeee ..... Ovo se teta puzajuća iliti zmija malo presvlačila, zaklonjena od znatiželjnika, u mojoj garaži. Ma super, sad i njenu robu moram pospremati.... ne znam, ima li kakve mogućnosti od nje napraviti remen? Danas sam, nakon konačno dužeg spavanja ( spavao sam oko četiri sata) pospremio alatke, prošetao, malo popravio stabljike (povezao) paradajze, paprike i patliđane, još malo uživao u prekrasnoj čistini koju sam na drugoj livadi uspješno napravio i krenuo put kuće.... vikend ispunjen ne samo promjenjivim vremenom već i promijenjenim opisom poslova, iza mene je, ali, pamtim samo lijepe slikice.... Jurim u novi tjedan, pun poslovnih neizvjesnosti i izazova ali i koji dan bliži godišnjem.... ( za kojeg, još uvijek, nisam utvrdio plan....)

- 21:00 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.07.2010.

sa mirisom octa....

Naporan mi je ovaj tjedan. Nakon „ljenčarenja“, vraćanja u kakvu takvu svakodnevnicu, trebalo je zasukati rukave (nisam, naravno, imam kratke) i uhvatiti se sa „gorućim“ stvarima na poslu ali i sa spremanjem zimnice. Na poslu – arhaično – čuda su se događala a tek će se događati...selidbe, zgušnjavanja, razrjeđivanja – to je više nemoguće pratiti. Ne tako davno, odbacili smo neke „satelite“ misleći kako nam ne trebaju, kako su nerentabilni, kako će sve to bolje izgledati..... tada sam njušio da će tu biti naše poznate privatizacije. Dogodio se novi vlasnik koji, čini mi se, i sam tapka i ne zna što želi... nutra, van – da se ne lomi na našoj koži, na našim leđima, izgledalo bi to sasvim zadovoljavajuće.... no, prepustio sam se i toj stihiji kao i stihiji života pa kud me odnese. Što se zimnice tiče (a jesam dosadan ) kelj, mahune i radić su spremljeni – do nove berbe, a tikvice sam ostavio za zadnje jer su malo otpornije. Kako sam već u škrinju spremio dio koji mislim da mi je dostatan za na lešo odlučio sam se pokušati ih nakiseliti. Tražio sam u majčinim receptima – ali, nigdje, baš nigdje nije decidirano spomenula tikvice već „može i drugo“. Ma što drugo majko? Zapravo ni ne sjećam se da li je to radila – ipak sam ostario, posjedio i posenilio.... malo sam prošvrljao po netu, naišao na neke recepte i uspoređujući ih sa majčinima u kojima spominje „i drugo“ zaključio – idem kombinirati. Pa ne bi ja bio Smotani da ne smotam.... barem dva recepta.. I tako, krenuo sam u akciju. Manje tikvice sam narezao sa korom, a većima sam istu skinuo i rezajuć proizveo neke nepravilne oblike, ali, otprilike iste debljine – dobro, nisam mjerio.... I, nakon kratkog prokuhavanja, hlađenja, slagao ih u teglice... uz dodatak luka i češnjaka koje sam malo umiješao između redova, zalio potrebitim čudima i..hop.. salatice gotove. Provjerio sam – špajza je nakon zimske generalke još uvijek uredna i ima mjesta za nove teglice. A Vas ću počastiti receptom kojeg sam našao nedugo na netu i isprobao – samo, umjesto puretine stavio sam piletinu, a umjesto kelja pupčara stavio sam kelj iz vrta i, nisam štedio na siru... mmmm finooo Mnogi od vas su sigurno primijetili jučerašnji prilog o ribi Bucanj -na kraju dnevnika - u kojem je, između ostalog, navedeno kako ta riba po danu uživa, pluta, pliva i ljenčari......nakon priloga moj omiljeni Zoran Šprajc završava dnevnik sa riječima Što bi rekli Slavonci uživa ko prase što i vama želim dragi gledatelji.. A ja vama dragi moji prijatelji želim da uživate u nadolazećem vikendu – što i sebi želim I, neću više o zimnici ( malo manje ću )

- 21:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

utorak, 20.07.2010.

u (ne)radne pobjede....

Nakon otvorenog bolovanja, izbivanja, konačnog pojavljivanja na poslu i potpisivanja aneksa za radno mjesto ( sa popriličnim vremenskim odmakom, ali, ipak sam ulovio zadnji vlak) doživio sam nešto što nisam niti u snu očekivao. Naravno, bio sam pozvan na hitan razgovor kod guzde (to hitno traje već preko dva tjedna) i očekivao sam pranje i najsitnije pore na koži. No, koliko sam bio spreman na to, toliko sam ostao i iznenađen, zatečen i nespreman za ono što je uslijedilo. U guzdi su se probudili neki osjećaji za koje sam uvijek tvrdio da ih ima ali ne zna ih pokazati i, naravno, kao pravi veliki, mora ostati čelični, nedodirljivi. Njegove brižne upite u početku sam dočekao iznenađeno. Nisam baš bio spreman na takav razgovor. Zabrinuo se zbog naprasnog nestanka nakon, kako je on to formulirao, jedne uzlazne putanje koju je vidio u meni. Ne znam samo kada je to uspio vidjeti? Istina, bila je uzlazna, ali, samo je „mama“ znala razloge i ona je najbolje na svojoj koži osjetila taj moj uzlaz. No, kao bilo, pokušao sam mu, primjenjujući grubu statistiku, objasniti da niti život nije, kao niti poslovni rezultati, sazdan samo od uzlazne putanje. Uz mnogobrojna zapitkivanja razgovor smo, uz hrpu neodgovorenih pitanja, privodili kraju kada su uslijedili novi šokovi. Smotani, ostalo ti je starog godišnjeg, imaš i brdo slobodnih dana, molim te, povuci te doznake i lijepo se pripremi za planirani i zasluženi godišnji odmor. Ovih par dana koliko je preostalo do njega iskoristi za odrađivanje gorućih stvari, spakiraj stvari i nestani na barem tri tjedna. Napuni baterije do kraja, polovni mi nisi od koristi, predstoji nam teško razdoblje i trebam te punog i pravog. Nisam ga doslovno citirao ali, smisao je tu negdje. Ostao sam bez teksta. Nakon svega vidio sam njegovo pravo lice kojeg sam oduvijek priželjkivao vidjeti. Moram li vam reći da mi je oko zasuzilo? Izgovarao sam se da je to od sunca koje je našlo put kroz prozor /a sunca, jučer, ko za peh, niotkuda../..... i tako, iako su kolektivnim ugovorom smanjena neka prava (da neka!!), ja neću osjetiti to na plaći – jer, nisam bio na bolovanju ( OK ona druga umanjenja ću, kao i svi, osjetiti). Baš nešto mislim, mogao bi sad.... i tak su mi noge ko balon... Nakon razgovora sa guzdom trebalo se pojaviti kod cura. c.c.c. strah me je ... sa „mamom“ sam se čuo, malo je uvrijeđena ( ah, žene) ali i ja sam jer kao da se moja želja uvijek negdje izgubi, ona jedina zna razloge mog pada i znam, znam da će mi imati štošta za reći.... Kad sam neki dan sa svojim bratom blizancem, juniorom iliti, vama poznatijem kao Zokijem, razgovarao na temu povratka na posao, došli smo na ideju da kao mito napravim bućnicu. I kako smo to spomenuli ja sam praktički već i zaboravio....no, ja sam ipak stariji i senilniji...moj me braco, na kraju razgovora, svesrdno podsjetio na bućnicu – mislio sam, ma još da mi sve na glavi završi .. Kako sam za vikend išao na ranč, a plodovi su u inat ovim vrućinama narasli ko ludi, pomislio sam, zašto ne? Pa kaj, najgore kaj mi se može dogoditi je da mi ne uspije ili završi na mojoj glavi. Tako sam, u nedjelju nakon povratka, primio se posla. Usput sam kupio kore i sir i, neka igre počnu. Složio sam ja to, spremio, pripremio... ..i, nakon razgovora sa guzdom, sa bućnicom pod miškom, krećem na svoju lokaciju...put svojih odaja...... Pogledi na hodniku, uzvici, nevjerica, sto i jedno pitanje.... već je tim žamorom najavljen moj dolazak. Bože, kako je ovaj hodnik dug....ušavši u sobu (polovičnu, jer, godišnji su, mene nema) dočekale su me dvije sa upitnikom okružene glave. Malo sam zamucao... zapravo, ko neki klinac, nisam znao što bi rekao.. brzo sam sfrljao „evo malo sam vam bućnice donio – nisam ni za ročkas počastio“. . tajac.... mama je odgurnula stolicu, lagano se pridigla...o Božeeee kako je velika... pomislio sam, kad me sad dohvati, nagrabusio sam... polako je prilazila – trajalo je vječnost. Ispružila je ruku...jednu, pa drugu...uh, koji zagrljaj.... ok, neću u detalje, naravno da me i za uho potegla – kao za rođendan sa zakašnjenjem, ali, srce mi nije prestajalo lupati. ..što reći...hvala ti mama! ( ne, nemojte sumnjati, dobio sam pravo pranje i ispiranje i naravno, opet sam, a jesam, ja kriv.... to je moja šauma..ovaj, karma....) No, kako bilo, danas sam kao službeno počeo raditi - primio sam se tih gorućih stvari, jer, godišnji se bliži. Nisam siguran kuda ću i što ću u tom razdoblju raditi, ali, planova ima – samo, pitanje je koji će mi pasti na pamet kada dođe D day, pitanje je da li će se ceste za neke planove otvoriti (iako, čisto sumnjam...ne vjerujem a htio bi vjerovati....) U svakom slučaju znam da ću, barem tu, u svom dijelu svemira, nastojati biti ko svemirac – izvan svega lošega, izvan svake crne misli – njih ću ostaviti za sebe u ostalim trenucima i na ostalim mjestima. Barem ovdje ću, kako mi je to jedna draga prijateljica - blogerica rekla, iskriviti usne makar u lažni smiješak koji, možda, prijeđe i u naviku. Doduše, po nekima sam i tako sav -lažni, neiskren, podli.... pa jedan smiješak više manje, zar ne? Konačno, opuštenost, smijeh nije nikoga povrijedio a teške riječi, optužbe, uvrede... no, kao i do sada, nastavljam sa svojim dogodovštinama iz sadašnjosti ili prošlosti (kako me put nanese) – ma koliko bile (ne)vjerojatne, ma koliko smotane, ma koliko....ali, vjerovali ili ne, bit će, istinite i isprobane na mojoj koži ili nekoj blizu mene. ( naravno, neću je nikome skinuti i prepisivati). A kako je prošao prvi radni dan nakon dugo, doista dugo, vremena? Uh..prošao je... idem ja završavati svoje „ukiseljene tikvice“ I da... jučer sam imao posla s mahunama – ukiselio sam ih i skoro jednu cijelu teglicu pojeo (psst .. to je bilo jedino što sam jučer jeo, ali, bilo je tak dobrooo). Cijeli mi stan miriši po octu, vrvi od korica tikvice, kelj izvire iz frižidera..ajme, taman ću se toga riješiti i evo petka... evo nove berbe...... (ima nekoliko takvih teglica :) Ovo je izbor one moje druge polovice..ali, ja se ne bunim

- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.07.2010.

Povratak otpisanog...

Prošlo je vremena....uh, prošlo. Rekao sam da neću reći „nikad više“ i kao da me moj kutak svemira zove, pruža mi utočište i evo me malo k vama... I ne, neću depresivno (to ću ostaviti za jedan drugi kutak) samo ću s jednom, ali vrijednom (možda i podužom, ali jednom) rečenicom osvrnuti se na proteklo razdoblje, ne zato što nije vrijedno više rečenica (naprotiv!) već zato što ne mislim ostati tapkati tu na mjestu (iako se to možda od mene očekuje?), žurim „odraditi“ zapisane stranice svog života – onako kako me slijede. Dio tog razdoblja ne želim, ne mogu i neću nikada zaboraviti, a onog drugog dijela koji me unazadio, ne želim se niti spominjati – jer, možda sam ja ipak samo lik koji zamišlja nemoguće, koji vjeruje i kada svi drugi prestanu vjerovati, kojem, možda tvrdoglavost jednom urodi i plodom, ali, sada sam gotovo siguran, ne onim koji sam htio, o kojem sam maštao, kojeg sam u snu dozivao, jer neke snove ne mogu sam ostvariti. Bit će da će moji plodovi jedino biti u mome vrtu, a ove godine posebno velik broj njih, jer, kada sam se približavao svom „snu“ odmah sam u glavi imao sliku i htio biti spreman i sa ovim plodovima – mislio sam, trebat će mi malo pojačana berba. Znam da sam ovo zvuči smotano, suludo, nikome razumljivo, ali, to sam ja, to je moj osvrt i.....idemo dalje, ma kuda me moj život odnio. Dakle, lijepo sam ovo početak ovog ljeta upriličio. Prošlo je mjesec dana otkada su me vidli na poslu (mašala), veliki broj prijatelja, a i sam sam se, jedva, sretao - ponekad pred ogledalom. Ma, nema se tu niti što za gledati. Psihički se spremam za sutrašnji dan jer, moj veliki guzda me već dva tjedna, hitno, želi vidjeti ( btw, još nisam potpisao aneks za radno mjesto). Ali, nisam mogao, nisam bio spreman. Ma nisam niti sada...ali, znam, znam da život ide dalje, znam da moram odraditi zapisane stranice u nekoj knjizi..pa, neka tako i kako bude. Naravno da sam za vikend bio na ranču i išao nakupiti vruće, nadasve pozitivne energije. Pokušao sam izbaciti lošu, negativnu vibru iz sebe..ali, na način koji samo meni može past na pamet. Na 35 stupnjeva bedak je kosio flaksericom. Istina, digao sam se rano i u sedam zapalio svog Kavasakija – no, pritisak, vrućina, tromost, bezvoljnost – učinile su svoje – sve je to išlo jako, jako polako – ali, ipak su, moja tvrdoglavost, moj poriv za samouništenjem i odluka bit će kako bude, učinili svoje. Mrtav umoran, preznojen na desetke puta, pokosio sam travu na drugoj livadi i ambroziji za ovu godinu rekao laku noć (nadam se). Druge – ko zna ko će izdržati do druge godine – ona (ambrozija) ili ja? Tako sam proveo subotu – no, preskočio sam nešto što me opilo pri samom dolasku. Nisam Vam se ove godine pohvalio da mi je magnolija napredovala i da je, iako s malim brojem cvijetova, bila predivna. No, šok je uslijedio kada sam u petak, parkiravši svog škodilaka, krenuo u obilazak ranča. Nešto mi je bolo oči – kad.... samo što nisam sudario se sa cvijetom magnolije. Da, opet je procvala sa petnaestak cvijetova. Zadivljeno sam gledao u cvijetove i pitao se nisam li prespavao cijelu godinu kad su oni opet tu? ..... bacio pogled prema ruži koju sam proljetos posadio. Dopala mi se na slici – Blu mun... kad – prošli tjedan pupovi, a ovaj... E pa sad, ja jesam daltonista, ali ak je ovo blu.... ja stvarno dobro raspoznajem boje. Vrt je pokazao da je ova vrućina pogodovala mojim biljkama . nije zalijevano ovaj tjedan, ali, očito sam dobro sve ostavio kad sam odlazio.... To šarenilo plodova, nakon dugo vremena, razvuklo je neki osmjeh na moje lice. Istina, nemam pojma kaj ću s tolikim tikvicama, padarajzima, paprikama, mahunama, radićem... jer, škrinju sam već podobro napunio, a nije da baš da sam neki jelac, no, kako bude... Uživao sam malo u predivnom cvijeću koje kao da je slutilo da mi treba izmamiti osmjeh. „radilice“ na lavandi neprekidno su zujale pokazujući kako njima ne smeta ni vrućina... a ja, ja kao da sam se ugledao na njih – zujao sam totalno neorganizirano i jedva dočekao leć u krevet. No, san kao i ovih dana nikako na oči – dobar su izgovor ove vrućine, jako, jako dobar.... malo sam dozvao slike prethodnog dana i ubio oko na skoro dva sata i sada, idem se dalje psihički pripremati za sutra, idem pokušati složiti iznenađenje mojim curama – jer, nekako mislim, ne bum baš dobro prošao... ( ok, spreman sam) pa da ih, kako kaže moj brat blizanac Zoki – malo podmitim.... a o mitu koje im spremam – e ne mogu sad, mogle bi ovo vidjeti pa ne bi bilo iznenađenje..ali, budem vam prepričao.... i, hvala Vam dragi prijatelji na podršci koju ste mi dali, hvala na svim riječima potpore – iako ih možda nisam vrijedan, iako ih možda nisam zaslužio ali, primio sam ih raširenog srca. ovo sam davno radio...ali, opet mi dobro došlo

- 21:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #