Nakon otvorenog bolovanja, izbivanja, konačnog pojavljivanja na poslu i potpisivanja aneksa za radno mjesto ( sa popriličnim vremenskim odmakom, ali, ipak sam ulovio zadnji vlak) doživio sam nešto što nisam niti u snu očekivao. Naravno, bio sam pozvan na hitan razgovor kod guzde (to hitno traje već preko dva tjedna) i očekivao sam pranje i najsitnije pore na koži. No, koliko sam bio spreman na to, toliko sam ostao i iznenađen, zatečen i nespreman za ono što je uslijedilo. U guzdi su se probudili neki osjećaji za koje sam uvijek tvrdio da ih ima ali ne zna ih pokazati i, naravno, kao pravi veliki, mora ostati čelični, nedodirljivi. Njegove brižne upite u početku sam dočekao iznenađeno. Nisam baš bio spreman na takav razgovor. Zabrinuo se zbog naprasnog nestanka nakon, kako je on to formulirao, jedne uzlazne putanje koju je vidio u meni. Ne znam samo kada je to uspio vidjeti? Istina, bila je uzlazna, ali, samo je „mama“ znala razloge i ona je najbolje na svojoj koži osjetila taj moj uzlaz. No, kao bilo, pokušao sam mu, primjenjujući grubu statistiku, objasniti da niti život nije, kao niti poslovni rezultati, sazdan samo od uzlazne putanje. Uz mnogobrojna zapitkivanja razgovor smo, uz hrpu neodgovorenih pitanja, privodili kraju kada su uslijedili novi šokovi. Smotani, ostalo ti je starog godišnjeg, imaš i brdo slobodnih dana, molim te, povuci te doznake i lijepo se pripremi za planirani i zasluženi godišnji odmor. Ovih par dana koliko je preostalo do njega iskoristi za odrađivanje gorućih stvari, spakiraj stvari i nestani na barem tri tjedna. Napuni baterije do kraja, polovni mi nisi od koristi, predstoji nam teško razdoblje i trebam te punog i pravog. Nisam ga doslovno citirao ali, smisao je tu negdje. Ostao sam bez teksta. Nakon svega vidio sam njegovo pravo lice kojeg sam oduvijek priželjkivao vidjeti. Moram li vam reći da mi je oko zasuzilo? Izgovarao sam se da je to od sunca koje je našlo put kroz prozor /a sunca, jučer, ko za peh, niotkuda../..... i tako, iako su kolektivnim ugovorom smanjena neka prava (da neka!!), ja neću osjetiti to na plaći – jer, nisam bio na bolovanju ( OK ona druga umanjenja ću, kao i svi, osjetiti). Baš nešto mislim, mogao bi sad.... i tak su mi noge ko balon...
Nakon razgovora sa guzdom trebalo se pojaviti kod cura. c.c.c. strah me je ... sa „mamom“ sam se čuo, malo je uvrijeđena ( ah, žene) ali i ja sam jer kao da se moja želja uvijek negdje izgubi, ona jedina zna razloge mog pada i znam, znam da će mi imati štošta za reći.... Kad sam neki dan sa svojim bratom blizancem, juniorom iliti, vama poznatijem kao Zokijem, razgovarao na temu povratka na posao, došli smo na ideju da kao mito napravim bućnicu. I kako smo to spomenuli ja sam praktički već i zaboravio....no, ja sam ipak stariji i senilniji...moj me braco, na kraju razgovora, svesrdno podsjetio na bućnicu – mislio sam, ma još da mi sve na glavi završi .. Kako sam za vikend išao na ranč, a plodovi su u inat ovim vrućinama narasli ko ludi, pomislio sam, zašto ne? Pa kaj, najgore kaj mi se može dogoditi je da mi ne uspije ili završi na mojoj glavi. Tako sam, u nedjelju nakon povratka, primio se posla. Usput sam kupio kore i sir i, neka igre počnu. Složio sam ja to, spremio, pripremio...