smotani
srijeda, 04.08.2010.
sijećanje...
|
Ne mogu a da se u predvečerje sutrašnjeg dana ne prisjetim jutra prije 15 godina..... vrijeme prolazi ali neke rane ostaju. Ponekad, kao jučer, kada je nevrijeme, osjećam kao da sam tu, na prvoj liniji.... odbljesak munje znak je za pokriti glavu i po mogućnosti, sačuvati život.... jesam, uspio sam ... za razliku od mnogih kojima ću sutra zapaliti svijeću kod Križa, neke ću i obići, popričati s njima u uobičajenom, nijemom razgovoru. Dan je to na koji, ako je ikako moguće, obilazim obitelj svog dragog prijatelja s kojim me je razdvojio jedan metar.... jedan prokleti metar..... prijatelju, lani nisam mogao, ali sutra, sutra ćemo baciti našu ćakulu, ispričat ću ti kako ti je sin, sad već pravi momak, dobar i uzoran mladić, kako je tvoja draga ponosna na njega, kako mi se uvijek stegne u grlu kada ga vidim jer, sjetim se prijatelju kako sam te do zadnjega, s glavom u krilu, uvjeravao da će sve biti u redu, da ćeš se izvući.... lagao sam – svjesno sam lagao jer ona krv koja se slijevala niz tvoje lice nije mogla ništa dobra donijeti.... Prijatelju, prolazi vrijeme – ali ne mogu ne misliti na tebe – to sam mogao biti ja i znam, znam da bi i ti jednaku gorčinu osjećao... sudbina – ja joj, iskreno, nakon svega nisam zahvalan....volio bih da sam mogao biti na tvojem mjestu....... Lani posvetio sam ti riječi zahvale, poštovanja, sijećanja – i uvijek su premale... sada, samo ću ponoviti dio ...I, ispričat ću priču tvome sinu Ispričat ću mu istinu Tiha će muzika svirati Gitara, čije si žice toliko volio dirati.... Hvala Vam prijatelji! |
- 21:00 - Komentari (35) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||