smotani

utorak, 20.07.2010.

u (ne)radne pobjede....

Nakon otvorenog bolovanja, izbivanja, konačnog pojavljivanja na poslu i potpisivanja aneksa za radno mjesto ( sa popriličnim vremenskim odmakom, ali, ipak sam ulovio zadnji vlak) doživio sam nešto što nisam niti u snu očekivao. Naravno, bio sam pozvan na hitan razgovor kod guzde (to hitno traje već preko dva tjedna) i očekivao sam pranje i najsitnije pore na koži. No, koliko sam bio spreman na to, toliko sam ostao i iznenađen, zatečen i nespreman za ono što je uslijedilo. U guzdi su se probudili neki osjećaji za koje sam uvijek tvrdio da ih ima ali ne zna ih pokazati i, naravno, kao pravi veliki, mora ostati čelični, nedodirljivi. Njegove brižne upite u početku sam dočekao iznenađeno. Nisam baš bio spreman na takav razgovor. Zabrinuo se zbog naprasnog nestanka nakon, kako je on to formulirao, jedne uzlazne putanje koju je vidio u meni. Ne znam samo kada je to uspio vidjeti? Istina, bila je uzlazna, ali, samo je „mama“ znala razloge i ona je najbolje na svojoj koži osjetila taj moj uzlaz. No, kao bilo, pokušao sam mu, primjenjujući grubu statistiku, objasniti da niti život nije, kao niti poslovni rezultati, sazdan samo od uzlazne putanje. Uz mnogobrojna zapitkivanja razgovor smo, uz hrpu neodgovorenih pitanja, privodili kraju kada su uslijedili novi šokovi. Smotani, ostalo ti je starog godišnjeg, imaš i brdo slobodnih dana, molim te, povuci te doznake i lijepo se pripremi za planirani i zasluženi godišnji odmor. Ovih par dana koliko je preostalo do njega iskoristi za odrađivanje gorućih stvari, spakiraj stvari i nestani na barem tri tjedna. Napuni baterije do kraja, polovni mi nisi od koristi, predstoji nam teško razdoblje i trebam te punog i pravog. Nisam ga doslovno citirao ali, smisao je tu negdje. Ostao sam bez teksta. Nakon svega vidio sam njegovo pravo lice kojeg sam oduvijek priželjkivao vidjeti. Moram li vam reći da mi je oko zasuzilo? Izgovarao sam se da je to od sunca koje je našlo put kroz prozor /a sunca, jučer, ko za peh, niotkuda../..... i tako, iako su kolektivnim ugovorom smanjena neka prava (da neka!!), ja neću osjetiti to na plaći – jer, nisam bio na bolovanju ( OK ona druga umanjenja ću, kao i svi, osjetiti). Baš nešto mislim, mogao bi sad.... i tak su mi noge ko balon... Nakon razgovora sa guzdom trebalo se pojaviti kod cura. c.c.c. strah me je ... sa „mamom“ sam se čuo, malo je uvrijeđena ( ah, žene) ali i ja sam jer kao da se moja želja uvijek negdje izgubi, ona jedina zna razloge mog pada i znam, znam da će mi imati štošta za reći.... Kad sam neki dan sa svojim bratom blizancem, juniorom iliti, vama poznatijem kao Zokijem, razgovarao na temu povratka na posao, došli smo na ideju da kao mito napravim bućnicu. I kako smo to spomenuli ja sam praktički već i zaboravio....no, ja sam ipak stariji i senilniji...moj me braco, na kraju razgovora, svesrdno podsjetio na bućnicu – mislio sam, ma još da mi sve na glavi završi .. Kako sam za vikend išao na ranč, a plodovi su u inat ovim vrućinama narasli ko ludi, pomislio sam, zašto ne? Pa kaj, najgore kaj mi se može dogoditi je da mi ne uspije ili završi na mojoj glavi. Tako sam, u nedjelju nakon povratka, primio se posla. Usput sam kupio kore i sir i, neka igre počnu. Složio sam ja to, spremio, pripremio... ..i, nakon razgovora sa guzdom, sa bućnicom pod miškom, krećem na svoju lokaciju...put svojih odaja...... Pogledi na hodniku, uzvici, nevjerica, sto i jedno pitanje.... već je tim žamorom najavljen moj dolazak. Bože, kako je ovaj hodnik dug....ušavši u sobu (polovičnu, jer, godišnji su, mene nema) dočekale su me dvije sa upitnikom okružene glave. Malo sam zamucao... zapravo, ko neki klinac, nisam znao što bi rekao.. brzo sam sfrljao „evo malo sam vam bućnice donio – nisam ni za ročkas počastio“. . tajac.... mama je odgurnula stolicu, lagano se pridigla...o Božeeee kako je velika... pomislio sam, kad me sad dohvati, nagrabusio sam... polako je prilazila – trajalo je vječnost. Ispružila je ruku...jednu, pa drugu...uh, koji zagrljaj.... ok, neću u detalje, naravno da me i za uho potegla – kao za rođendan sa zakašnjenjem, ali, srce mi nije prestajalo lupati. ..što reći...hvala ti mama! ( ne, nemojte sumnjati, dobio sam pravo pranje i ispiranje i naravno, opet sam, a jesam, ja kriv.... to je moja šauma..ovaj, karma....) No, kako bilo, danas sam kao službeno počeo raditi - primio sam se tih gorućih stvari, jer, godišnji se bliži. Nisam siguran kuda ću i što ću u tom razdoblju raditi, ali, planova ima – samo, pitanje je koji će mi pasti na pamet kada dođe D day, pitanje je da li će se ceste za neke planove otvoriti (iako, čisto sumnjam...ne vjerujem a htio bi vjerovati....) U svakom slučaju znam da ću, barem tu, u svom dijelu svemira, nastojati biti ko svemirac – izvan svega lošega, izvan svake crne misli – njih ću ostaviti za sebe u ostalim trenucima i na ostalim mjestima. Barem ovdje ću, kako mi je to jedna draga prijateljica - blogerica rekla, iskriviti usne makar u lažni smiješak koji, možda, prijeđe i u naviku. Doduše, po nekima sam i tako sav -lažni, neiskren, podli.... pa jedan smiješak više manje, zar ne? Konačno, opuštenost, smijeh nije nikoga povrijedio a teške riječi, optužbe, uvrede... no, kao i do sada, nastavljam sa svojim dogodovštinama iz sadašnjosti ili prošlosti (kako me put nanese) – ma koliko bile (ne)vjerojatne, ma koliko smotane, ma koliko....ali, vjerovali ili ne, bit će, istinite i isprobane na mojoj koži ili nekoj blizu mene. ( naravno, neću je nikome skinuti i prepisivati). A kako je prošao prvi radni dan nakon dugo, doista dugo, vremena? Uh..prošao je... idem ja završavati svoje „ukiseljene tikvice“ I da... jučer sam imao posla s mahunama – ukiselio sam ih i skoro jednu cijelu teglicu pojeo (psst .. to je bilo jedino što sam jučer jeo, ali, bilo je tak dobrooo). Cijeli mi stan miriši po octu, vrvi od korica tikvice, kelj izvire iz frižidera..ajme, taman ću se toga riješiti i evo petka... evo nove berbe...... (ima nekoliko takvih teglica :) Ovo je izbor one moje druge polovice..ali, ja se ne bunim

- 21:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #