smotani
nedjelja, 30.05.2010.
Adio....
|
+ dodatak ( 13.07.2010.) Evo i mene – nakratko, u prolazu.... Što se sve događalo od mog prošlog monologa teško je opisati. Od tog evidentnog pada do uzdizanja prema zvijezdama... .a onda... fijasko ... i ne, neću o njemu. Jedino što me ovo vrijeme malo muči je to što sam, skoro, otišao bez pozdrava.... zapravo, nisam namjeravao otići, samo sam se pritajio dok se ne pojavim sa najsretnijim vijestima na svijetu...no, nije tako niti u jednoj knjizi bilo zapisano. Kako se od tog fijaska još ponešto događalo malo sam se pobojao da ću otići ne stigavši vam zahvaliti za svo vrijeme koje smo skupa provodili, za sve lijepe retke kojima ste me hranili i u kojima sam iskreno uživao. Iskreno, već sam skoro i obrisao blog u trenutku kada sam mislio da više nikada neću ovdje proviriti..... ali, ne mogu, ne mogu a da se ne pozdravim sa svima vama koji ste mi nebrojeno puta izvukli osmjeh na lice, ponekad i suze....ali, s kojima sam uživao u društvu i bio sretan kada sam zavirio u vaše domove, kada sam vas sreo u svojem domu..... Ne, neću reći nikad više...ali, trenutno niti imam volje niti snage ..ni za što... zapravo, shvatio sam da sam u virtuali se previše oslobodio, previše pronašao onog starog smotanog kojeg sam i tražio, a u stvarnom životu on ipak, malo, kaska.... a to, to više ne mogu i ne smijem dopustiti. Moram pronaći onaj stari oklop koji sam počeo, u dijelovima, odbacivati i polako, vračati se tamo di i pripadam... tamo gdje oba smotana mogu držati jednaki korak – ma koliko dugo on trajao, ma koliko kratak bio..... ne mogu i ne smijem više zavaravati niti sebe a još manje druge. Znam da nemam pravo biti lažljivac i licemjer, pokvarenjak i još štošta drugo što očito uspješno činim...ja sam, ipak, samo jedan smotani kojeg je vrijeme polako ali sigurno pregazilo, koji će ipak, samo u snovima maštati o svijetlu na kraju tunela o kojem sam i ovdje pisao. Jedino svjetlo na kraju tunela koje mene čeka je ono koje će, konačno, valjda smiriti i moju borbu sa srcem i svim ostalim nedaćama. Teško mi je bilo koga ponaosob pozdravljati jer, mogao bi nekoga i zaboraviti...ali, nikako ne želim a ne pozdraviti posebno, dragu mi Mirjam kod koje sam u najtežim trenucima pronašao toliko potreban mir, koja mi je uvijek zasuzila oko sa svojim djetetom u sebi i trudom ispisati riječi predivnih pjesama.... svog dragog brata blizanca – juniora s kojim sam sate i sate provodio na mailu.... , carlu i njene predivne slike u kojima sam uživao (a neke mi je dala i za moje spotove), santeu – nisu ... s kojom sam stvorio predivan šaljiv odnos kojeg poneki možda nisu i razumjeli, život – s kojom sam nekako redovito se susretao i uživao u njenim izazovnim „polemikama“, gali – koja me „bombardirala“ komičnim komentarima ali i slikama i, zahvaljujuć kojoj blog ima logo koji ima, suncokreticu koja sa svojim povremenim „vrištanjima“ razbijala je monotoniju naših misli i skretala pozornost na svakodnevni život i probleme, pjesmu s kojom sam strašno puno naučio o Istri, Umagu .. uz koju sam pratio sve događaje vezane uz „njen“ kraj.. Luki, s kojom sam naučio nešto više o kućnim ljubimcima a i s kojom sam znao sve što se događa u gradu, puknuto srce, prostranstvo beskonačnosti... gdje sam upijao predivne retke ... , marchelinu – s kojom sam se znao nasmijati do suza ( iako, ponekad nešto nisam ni razumio)¸, Fra gavuna – kojem sam ostao dužan zadnje lekcije stvaranja filmića, Tajne, skladateljicu snova , dragu promatralicu koja je izvlačila srž, viam, vitae... safiris, vidrica.... ma... neću dalje niti nabrajati jer znam da ću nekoga zaboraviti... neki su već i prestali pisati, neki otvorili nove oaze svojih redaka..... svi vi moj ste život, ovdje, na blogu, a neki i više od toga, činili potpunim.... i zato vam samo jedno veliko i iskreno hvala! Kako god me osuđuju da u posljednje vrijeme guram sve od sebe, tako želim jasno reći – ne, ne guram nikoga od sebe samo sebe vraćam tamo gdje sam započeo neku nedovršenu misiju, misiju koja će, sada je sasvim jasno, ostati nedovršena, neizvršena...ali, kako je uvijek negdje sve zapisano, tako je i moja misija zapisana... ma kojim putem sada ona išla, prepuštam joj se, jer jednostavno, nemam više volje, snage ali niti motiva ostvarivati nešto...za koga?..... zašto to kažem? Život je nepredvidiv, okrutan.... .da, ponekad i lijep iako to lijepo za mene ostaje nepoznato.... prije desetak dana dok sam bio na „prisilnom godišnjem servisu“ i nisam mogao ali niti želio s nikim razgovarati, stigla mi je poruka mog velikog prijatelja iz Broda u kojoj je, između ostalog, bilo „mali, ne zaj... se! Ja ti neću doć na sprovod, ipak je red da ti dođeš meni, mlađi si!“ četvrto jutro, nakon te poruke, mog velikog prijatelja više nije bilo.... a ja, ja sam to jutro odlazio sa servisa i trebali smo se čuti. dogovoriti za kulin kojeg mi je spremio..... ostalo mi je samo da odem do Broda i pozdravim se s njime – i učinio sam to, teško, jako teško, ali jesam.... tada sam shvatio da je sve negdje zapisano... kao i ta njegova posljednja poruka koju mi je poslao... zapisan je i moj život ovakav trapav kakav je, i jednostavno, ne mogu se boriti protiv vjetrenjača...jače su, a ja, ja sam jako oslabio i jedino što još pokušavam to je ustati se, otići na posao – dok ga još imam – jer, rade se liste viškova..ali, ni to me ne brine...jer, nekako osjećam...... vidim...svjetlo na kraju tunela.... moje svijetlo... A do tog svijetla ja ću kao i Tom Hanks u Brodolomu života „disati... jer, sutra izlazi sunce i ko zna što plima donosi“...... uz jedan od posljednjih mojih spotića, koji, kao da pristaje uz ovu Tomovu misao.. I, koliko god neki misle da je neiskreno... hvala Vam prijatelji....i....Adio.... DODATAK: (13.07.2010.) dragi moji, samo kratko, ali slatko..... zbog ove panike koju moji dragi prijatelji uspješno napraviše i ovdje javljam se sa par riječi... tu sam ja negdje, ni na nebu, ni na zemlji - trenutno bezvoljan za pisati nešto što ne bi bacalo u depresiju zato sam oduška svojim riječima dao na drugi način. sastavljam se, skupljam se, a valjda neću ostati ko rasuti teret. no, očito nekad neke stvari treba posložiti, shvatiti nepisane poruke, shvatiti neizgovorene riječi i shvatiti da nismo svi isti. ima nas koji malo sporije gacamo ovim svijetom ali ima nas i onih koji smo nestrpljivi, ima nas neshvaćenih a ima nas i koji nikako da shvatimo da takvi postoje...ima nas koji ne vjerujemo nikome i ništa a ima nas...ma, kako bilo, da ne filozofiram ( to ću ostaviti za svoje "pražnjenje i unutarnje sagorjevanje") samo kratko da vam mahnem ( nekima sam to učinio i unjihovim domovima, nekima tek budem - ali, čitam vas...samo šutim - jer nekako mi se čini da se to od mene traži...) svima veliki lijepi i topli pozdrav ( ako vam je prevruće uključite klimu) i.... a vidimo se, makar ponekad kod vas.... ( skoro me ponjelo da napišem cijeli post ) |
- 16:19 - Komentari (94) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||