smotani

četvrtak, 25.02.2010.

Tko sam ja?

+ mali dodatak Kada pomislim da je sve krenulo jednim dobrim i sigurnim putem dogodi se, kao u pravilu, «viša sila». Muka mi je više od tih sila koje redovito planiraju moj život. Krenuo sam jednim ludim tempom na poslu – sada, kada razmišljam, bježeći od nekih odluka. Kako sam se zakopao u tom ritmu, stvari su se počele događati i vukle su me sve dublje u svijet, kojem sam, ne tako davno rekao – nikad više. Ali, čovjek se teško odriče nekih normi, nekih principa, nekih pravila.. pa tako i ja. I u tom zadubljivanju u posao počele su se, paralelno, u meni događati neke pomalo zaboravljene stvari..... ne, nikada zaboravljene – ali, usudio bih se reći – potisnute. U velikoj želji spojiti ta dva pravca shvatio sam da sam, ipak, ojačao.... preispitivao sam se danima, imao sam vremena priviknuti se, saživjeti s tim trenutkom... iako sam povremeno padao, iako sam povremeno sam sebi govorio to je to, bio sam siguran da ću, ma koliko to smotano ispalo, uspjeti. Ali, ja ne bi bio ja...... muke na poslu dovele su do napetog stanja, slatke misli koje sam imao jednostavno su u meni probudile previše adrenalina i stvar je, mimo moje kontrole, otišla nebu pod oblake. Tlak, koji po ovom suludom vremenu nije mi bio blagonaklon, podsjetio me na moje probleme. Uz, poneke ispade dobro mi znane «nesuđene» koje sam, na sebi svojstven način, do jednog trenutka okretao na ironiju, svaki sam dan uz silne osjećaje iščekivanja bio jednako uplašeniji ali i jednako sretniji.... no, «viša sila» odredila je daljnje događaje... tlak nebu pod oblake, hitno smirivanje stanja..koje, iako klinički dobro, izgleda kao jedno veliko ništavilo..... Tko sam ja? Tko sam ja da ne mogu sam upravljati svojim životom? Zašto se uvijek, ma kakve, ali sile, moraju naći meni uz bok? Zašto? Zar nisam sposoban sam provesti odluke u djelo? Zar mi treba ta sila koja me, redovito, sputava .... Već nekoliko dana vrtim isto pitanje........ tko sam ja? Neka nedorečena, u najmanju ruku – čudna – osoba? Zašto nisam kao svi slobodan i oslobođen nekih strahova, koje, i kad uspijem potisnuti, kada se uspijem s njima uhvatiti u «koštac», kada mi se činilo da sam dobio taj dvoboj, zaobilaznim putem napadaju, tamo di sam slab, tamo di se ne mogu braniti, tamo gdje ništa više ne ovisi o meni...... tamo gdje i medicina ovih dana ima mali problem.... od kakvih sam to niti satkan? Od kakvog materijala izrađen? Koliki je rok trajanja tog materijala, mene, ili, možda bolje, te «više sile» koja je postala moj obožavatelj.... Ovih dana se često pitam kako se uopće uspjelo dogoditi da ja, ja kao takav, nastanem i postanem baš ovako smotan, baš ovako ojačan «višom silom», baš ovako bedast.... pitanja na koja ne nalazim odgovor... ali, osjetim da sam ljut – nakon više od sedam godina ljut sam na sebe ali novim povodom...... i, i sad tek shvaćam da se nešto događa... da se ne prepoznajem, da postajem nekako «zločestiji»....ali, prema sebi, prema toj višoj sili koju ne mogu više podnositi u svojoj blizini, prema svojim strahovima, svojim borbama.... . U novi dan u novu borbu...sa svojom obožavateljicom – višom silom, u borbu na poslu koja doseže neke, do nedugo, nepojmljive razmjere, u borbu protiv svega što je protiv mene, za moje sutra, za već zaboravljeni osmjeh i sjaj u oku..... U borbu za taj davno zaboravljeni osmjeh, u borbu za taj davno zaboravljeni sjaj.... Tko sam ja? .... Borac za povratak onog smotanog kojeg sam i ja volio, kojem sam se smijao, kojeg sam izluđivao..... za onog smotanog koji se polako počeo buditi u meni....... Siguran sam da još se nitko nije borio za smotanost – ali ja hoću, svim srcem! i.. .vjerujem da.... vrijeme je na mojoj strani popravljam se... uskoro sam opet s vama DODATAK Nisam uspio noćas, jer kako i sami znate, problemi s blogom su grrr.... ali, jedno znam, kao odgovor na svoje pitanje - bio sam neopisivo sretan, bio sam neopisivo ponosan, što uz sve brige uz sve nevolje postoji jako srce koje je uspjelo izdržati Ivičinu vožnju - i onda velim da sam bolestan? pih ovo je samo mala zahvala našim dragim Olimpijcima - nisam baš u formi, ali, nisam niti mogao odoliti;)

- 21:55 - Komentari (138) - Isprintaj - #

subota, 13.02.2010.

u letu... ali s voljom :)

Danima već pokušavam do bloga, tjednima do maila, a skoro mjesecima do onog svog mira i nekog ustaljenog ritma. No, neću o problemima jer jednostavno je – nisam došao kukati već se malo opustiti, malo se vama javiti – i da, iako ne stignem do vas, znate da sam OK, da je sve u redu i kreativnom neradu. I kako rekoh, kroz ironiju i šalu, pokušat ću vam opisati kako mi vrijeme prolazi – jer, sve je toliko preozbiljno, prekruto ali i na žalost sivo oko nas da ne mogu sebe a još manje vas dovoditi do očaja.. .zato.... Neka igre počnu! Da, i ta će me Olimpijada dodatno sada stajati i sna i umora ali i unutarnjeg zadovoljstva – već noćas počinjemo sa otvaranjem – a onda ...... Siguran sam da će me ta bjelina i čistina dovesti do jednog, barem malog, unutarnjeg mira i da ću, ako ne po noći a ono na poslu, spavati kao beba I tako mislim da sam posljednje vrijeme malo zabrazdio u tim prostorima, kao da ponekad ponavljam priču koju sam rekao da želim zaboraviti....a opet, nije vrijeme za nikakve egzibicije, a još manje, za neposluh.... Konačno i tako imaju moju radnu knjižicu...paaa, nek si ju i zadrže – a i mene s njom. No, kako god, vlasnik je odlučio poduzeti i korake kao otpuštanje viška radnika – samo, nije mi baš jasno koji je to višak – ako on nastaje na način da se dijelovi jednoga prerasporede na nekoliko njih, pa poslovi drugoga opet na iste ljude, i tako redom – vrlo brzo dolazimo do te matematike – Uz još, nove, periodične preglede pri kojem saznajem da je za moje radno mjesto potrebno poznavanje boja (?!?!?!) doista dolazim do matematike... kako se u tri poteza rješiti........ Samo nekako, čini mi se, da se sve manje vidim za svojim stolom, a sve više u gomili neriješenih predmeta... ali, idemo dalje! Šepajući ili brzo ko ja leteći niz stepenice, a pri tom ispasti ko pravi baletan nijednom ne dodirnuvši tlo – dobro, i poslije, naravno, šepajuć.... Ide vrijeme, nisam ni kumici za rođendan stigao, ali, izljubio sam ju preko fona i vidimo se mi ovih dana... ali ni Nisi nisam stigao u čestitare – dobro Smotanom ćeš oprostiti, ali znaj da nisam zaboravio..a kako i bi , no, za iskrene i lijepe želje nikad nije kasno, zar ne? Lista čekanja odgodivih poslova sve je duža, a neodgodivi i hitni uvukli su se ko vrag u popis – prvo je riknula veš mašina – trči, kupuj novu, čekaj dostavu – ne dođu, dođu, moja tipa – je – nije... ludilo.... Riješim problem sa novom dragom a ono hop... opet problemi sa susjedovim cijevima – doduše, sada ne u većim razmjerima.... Nema jutra da ne krenem na posao a da me moj skupo popravljeni škodilak ne podsjeti da nekaj ne štima – tri zvučna upozorenja, zažmirim da ne vidim svjetlosnu lampicu, palim i krećem – znam da će se ugrijati u garaži i kad idem doma bit će sve u najboljem redu.... I onda, kada mislim da ne može teže eto ga na – ralica mi zatrpa auto – ma super i to na parkiralištu.. . živio ZG Holding .. iako, znam, nije dečkima bilo lako po ovim uvjetima, ali nije ni meni, polomljen od kondorovog leta niz stepenice sa dječjom lopaticom ( dobro ne onom za plažu) igram se ko neki klinac i radim izlaz za mog ljubimca.... Što još nisam rekao – a daaa... .danima već imam spremne uputnice za sve možebitne kontrole – no, ja nisam spreman, nisam na redu pa tako, i taj dio, čini mi se, pričekat će mirnije dane... koje, trenutno, samo zamišljam...... Ipak, iako dani prebrzo prolaze, iako baš i ne vidim kraj ovoj gunguli, moram vam priznati da se igrica nisam odrekao – doduše, u puno manjem vremenskom omjeru, ali, ne dam da me ovo ludilo totalno poremeti... nešto me mora zadržati na zemlji... I, jako, jako mi nedostaje ovaj moj kutak, vi, vaši domovi – ali, doći će opet mojih pet minuta... da pet – šest!! velika pusa svima, voli vas Smotani i hvala vam na svim lijepim i toplim riječima koje su me ovdje dočekale...i žurim natrag u ovu oazu... i, naravno, svima sretno Valentinovo - provedite ga u toplini i ljubavi bližnjih - i ne samo taj dan! a ja, ja ću ga podijeliti sa ovim spotićem, već viđenim ali, iako starim, meni jako dragim ( pa nisam ni ja baš više u cvijetu mladosti )

- 02:12 - Komentari (17) - Isprintaj - #