smotani
petak, 06.02.2009.
Vikend stiže :)
|
Petak... vikend pred vratima. A ludila od dana! Prvo sam prespavao vrijeme ustajanja.. da ste samo vidli facu kad je zazvonio fon . . . i umiljati glas, s druge strane, «dobro jutro...» ajme... zaspao sam! Koja strka, zbrka, jurnjava... Sve me strah vratiti se doma kakav sam đumbus iza sebe ostavio..aaaaa..... Ipak, nisam nešto kasnio... kako proklizujemo, sve je u granicama dozvoljenog.... Kako me komp na poslu već danima zeza, danas sam mu objavio rat! Krenuo sam u veliko pospremanje fajli, iako, koliko pamtim, pa i nije neki nered... Malo pročekiram, imam nešto sitno za složiti, nešto obrisati... i odem u «Smeće» očistiti ladice do kraja..kad šok!!! U smeću preko 15000 obrisanih fajli??? Halo.. kaj je ovo? Malo gledam te fajle... to uopće nisu moje fajle! Zovem gazdu od mreže... objašnjavam... a on se čudom čudi..»Pa kako?» pa kaj ja znam... nisam ja čarobnjak iz Oza! Nemam pojma..ali te su fajle zaštičene, ne mogu ih hititi...a nisu moje! Miči to od mene! i.. oslobodio mi je passs.... da bez zabrana mogu to pohitati... ajme ljudi..to brisanje je trajalo preko sat vremena..zadržavam se nepotrebnim glupostima! I, sad kad još malo uključimo «kockice» na kraju radnog vremena...valjda će se i ovo čudo malo posložiti, jer zadnje me dane izluđuju do besvijesti...ali, dobar mi je izgovor za ne napraviti neke stvari..  U sobi mala tišina.. sve su rastrčale po nekim rasprodajama koje su otkrile moje cure... i baš je nekako ...mirno... barem u sobi. Na hodniku je stvar malo drugačija, počele su prve informacije u tajnom sastanku vrhuške..i, iskreno, uopće ne zvuče dobro.. izgleda opet neke kadrovske križaljke, opet neki premještaji, unapređenja, smjene..ajme.... ima li tome kraja? Kada ću mirno otpuhnuti i reć...to je to? Nikada... nikada više..kao da je u interesu raditi rošade čim se ljudi nauče nekom poslu, postaviti na njihovo mjesto one koji tek trebaju savladati... a sve u cilju «viših» interesa.. Promatram ja to sa strane, i samo čekam kad će biti jedan veliki buuum.....pa neko ovo mora vidjeti! Pa nisam ja jedini koji to vidi....ili..ili sam samo jedini koji misli da to baš i nije dobro? Nemam pojma, ali, nekako sam shvatio, zdravlje mi je bitnije... neću se opterećivati nečim na što ne mogu utjecati... mogu, ali loše po sebe... najlakše je glavu, kao noj, zabiti u pjesak...samo, ima jedan problem...ja to ne mogu!  Ali, nekako se veselim...vikend je... trebao sam sutra na viksu, no došlo je do nekih spektakularnih promjena i ipak krećem danas..... i baš se veselim malo udahnuti prirodu..još samo da ništa ne pada, da se mogu malo posvetiti nekim radovima, ugodno se umoriti...... iskreno, nedostaju mi ti vikendi... jedva čekam proljeće, one uobičajene radove, uživati u rastu plodova....  Kumici sam, nadam se, sve pošlihtao.... možda mi do utorka još što padne na pamet..ali, ma ne smijem ni pretjerivati...uf, ali mislim da to već jesam... c c c...opet će me kuma špotati....ali kaj ja mogu kad nemrem odoliti....  Čuo sam se sa dragom Dijanom iz Osijeka.... dragom mog Slavonca – prijatelja kojeg je prije 17 godina dohvatio jedan, možda nasumce, ispucani metak sa druge strane..... i zauvijek ga odvojio od nas....... Naravno da je, kao i svake godine, zapalila i u moje ime svjećicu, pozdravila mi mog kumpića...a ja, u mislima, prisjećam se kako sam na njegovom ramenu plakao nakon prekida prve prave ljubavi..... kako me tješio, kako me nasmijavao... Sjećam se kako smo jednom, imali «slobodni» vikend a ja sam ostao tamo jer baš nije bilo sigurno ići kući, zaružili u jednom našem skrovištu.... kako smo, ja pomalo «vesel» od tuge i sjećanja i proklinjanja sudbine i svih znanih i neznanih koji su «krivi», a on «vesel» od toga što me u toj tuzi i bolu pratio, pozvali njegove prijatelje, tamburaše..... Granate su padale oko nas, čula se tutnjava, a mi.... mi smo sa pokojim zaljeganjem pjevali lijepe Slavonske pjesme i kao iz nekog inata bili sve glasniji.... htjeli smo nadjačati tu tutnjavu. Kada je, oko tri sata, Dijana došla po nas, zabrinuvši se... imala je što i vidjeti.... Danas kada se toga prisjetimo, kroz smijeh zaplačemo... i sjetimo se kako si ju ostavio meni u nasljedstvo..ako se tebi što dogodi... A dogodilo se, na žalost, vrlo brzo........ I pazim, prijatelju pazim na nju...Sretno je udata, ima dvoje predivne djece... i nikada te nije zaboravila.. ostao si njena prva ljubav. I znaš, moram ti reći, muž joj je predivan... voli ju, pazi ju i čuva... onako kako si i ti... Prijatelju, znam da zabavljaš i gore svu ekipu kako si to radio i tu..., znam da osmijeh ne silazi s tvoga lica...jer takvog te jedino i pamtim... , i danas, s tobom ću zapjevati ove...neke «nove»..onako, kako smo to, potkraj 91 u našem skrovištu pjevali..... Prijatelju... kako kaže ova pjesma Dani prolaze ja tebe često sjetim se, prijatelju moj Znam da nose te nebom bijeli Anđeli, prijatelju moj I ako postoje oni drugi svjetovi Opet ćemo skupa ja i ti tambure zasvirati |
- 12:48 - Komentari (54) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||