namjer42naznacenja

Jer je veoma skeptična i veoma dobra medicinarka, pitala sam majku vjeruje li u telekinezu.
"Što imam vjerovat kad sam vidjela to." rekla je.

Noćas sam bila izbezumljena sjećajući se razgovora i događaja.
I opet moje misli, užasava me sve to i grozno mi je i žao mi je ljudi koji imaju te toliko realne i vidljive sposobnosti. Jasno je da svatko osjeća sile, magnetizam i to, pa kad je nekome osjet malo pretjeran onda je tak jadan i ako to netko sazna može lako završiti iza Urala na istraživanju Budući psiholozi i fizičari, čuvajte ih ako ćete biti tamo. Nemaš život, imaš glavobolje jer svi takvih sposobnosti i imaju glavobolje i imaju ispodprosječnu koncentraciju na sve ostalo i izmoreni su stalno i imaju socijalnih problema čak i kad se ne zna za njihove posebne sposobnosti a i teško da će se ženit, nije da je sad najbitnije al mislim si pa zbilja ne bih htjela živjeti s dečkom koji me može po noći zaklati bez dokaza.
A ak se to nekom sviđa neka ne pokušava s plastičnim predmetima i takve gluposti jer se telekineza odražava na metalnim predmetima jedino.

Sva sreća da je svijet normalan pa da dignem razinu normalnosti bih rado stavila snimku nekog kukca nekrofila prije dva sata snimljenog pod mojim prozorom ali mi se neda čekati još dva sata da se uploada jer mi ne ide. Čak sam upravo shvatila kako "razmišlja" "mozak" saprofita za naš pojam uistinu.

*posebno za dijete u vremenu

--
Skužila sam da su mi lopatice točno u visini srednjeg tipkala za otvaranje vrata u novim tramvajima tako da ne moram više prljati kožu jer preko lopatica mi je tkanina!

Igrala sam s prijateljem pikado. Nisam baš dobra, ali trudim se. Smijao se i rekao da sam preambiciozna. Rekla sam da nisam nego da je on prosječan.
Misli da se u životu ne trebaju imati veliki ciljevi jer ih ne možeš ostvariti.
Mislim da se u životu trebaju imati najviši ciljevi koji su ti kao uzor.
Kaže da nije prosječno da se osiguraš od razočaravanja.

"Ako težiš višem, više ćeš i postići. Treba uvijek težiti višem ako želiš napredovati. Naravno.
Ne pretjerujem u ambiciji, nisam tužna ako ne uspijem. Ali treba težiti višem."

Pokušavati nije isto što i uspijeti.

"Prosječna ambicija jest prosječna."
Misao mu se jako svidjela. Samo svidjela. Prosječno.

"Želio sam je za najbolju ženu, želio sam da mi rodi sina i kćer."
Ima je za najbolju ženu, ima kćer i sina. On je sretan, ona je zabrinuta.

"Ti bi se skinula pred autostoperima, jelda?"
"Ne bih, onda bi oni pomislili da mogu što god žele, a ja se bojim bolesti."

"Kimi još uvijek može bit prvak, da?"
"Da, ako prva trojica poginu."
"A ne..Massa..."

"E, misliš da je pretjerano kupiti knjige za više od tisuću kuna?"
"Pitaš krivu osobu." *nije*
To i ja mislim, dobila sam jednu besplatno.

Kako je banalno spremati se za spavanje.
I koristiti noge u vožnji.
I plašiti se leptira jer te se oni ne plaše.

Prekjučer se prvi put u životu znoj cijedio s mene od vanjske temperature. Jučer je već bilo 44°C pa sam već postala imuna.

Zaista sam pimjetila da mi od pogleda na određenu hranu počnu curit sline toliko naglo da me počne boljet čeljust prvo zatim cijela glava. To tako boli, gledati to.

Kineska je hrana. =)

* I vjerujte, s razlogom plaćate vodu. Pijte samo tu, preporučam. :gnjus:

Kakve to mi mailove imamo.
Kako se mi to predstavljamo.

Danas na upisu sam izmislila mail !da. i napravila ga kad sam se vratila s njih. Da se ne moram u službenim dokumentima koji mi znače predstavljati kao lizosom.

Bilo je još izmišljenih mailova jer se oko mene spominju teme iz filmova i slično. A bilo je i ostavljanja praznih polja zbog toga.

Književna besmrtnost postoji dok ne postane smrtna ili dok ne izvrši svoju zadaću pa nestane.
Besmrtnost nije prava ako stalno ne radi na budućnosti.
--
* E da! Nisu.

Najdraži crtani lik mi je Joker.
Skupljam porculanske klaunove.
Volim industriju i urbanizam.
SVAKI dan mi nestane struja ili internet ili voda ili grijanje.
Uspijem fućkat samo kad pušem u juhu.

Mogu upalit šibicu na svakoj površini. Hvala. I cijenim sve što imam čak i dok ne izgubim, recimo tijelo. I mislim da za razliku od večine koji jutro ne mogu zamisliti bez kave, ne mogu zamisliti bez Sunca. Mogla bih, ali ne želim.

Nakon jednog dijela prijemnog me majka trebala čekati pred zgradom fakulteta. Nije je bilo pa sam je nazvala. Kaže da je već dvadeset minuta u koloni, strašna gužva. I da je iza kombija, jel je vidim *i mahne mi na pola izlazeći iz auta za slučaj da se ta strašna kolona ipak pomakne*
- Ona ne može ostaviti auto i doći do faksa od kojeg je bila pedeset metara.
Dođem do nje i postane mi zaista neugodno: "Majko..jel ti znaš da čekaš iza parkiranih automobila?"
"Ajojoj pa nisam primjetila!"
"Dobro, al zašto barem nisi u drugoj traci koja ide?"
Odgovori su u stilu da je u stresu.

Na drugi dio me vozio taksist s kojim se volim najviše voziti. Gotovo nikada ne govori. Slučajno me pitao kada ću na more (drugi put da me nešto pitao) ... i klimnuo glavom kao na moju nestrpljivost. Dala sam mu stotku jer je toliko pokazao taksimetar, ali mi je vratio deset kuna od stotke. To je kao lijepa gesta.

Da flegma, da dok nije počeo prijemni u dva dana i četiri dijela, a moje ocjene i nisu baš bajne.
Al dobro je - arhitektura bez plaćanja.
Nije dobro, sjajno je.

Jao osnovna. Baš mi je bilo žao kada je završila. Ne zato što više nisam morala u nju nego jer sam znala da ni neću. Kako je nisam voljela.

Sretna sam jer su ovaj tjedan prijemni. Veselim se baš :D Što su svi živčaniji, sve sam bezbrižnija. Sve je u žurbi, a u žurbi se ništa ne postiže. Pošto se u žurbi i sve okolnosti zanemaruju, možeš se ili živcirati ili veseliti, pa, veselim se!

Bilo bi vrlo poželjno od mene da ne napišem post više radnog dijela ovog tjedna. Tako da idući mogu slavit upise. :D
Inače mi je ego u samopouzdanju vrlo malen. Hrabrim se :)

Ponekad mi pomogne da ne ubijem nekog. Evo link, čitajte o bananama i uspijte voljeti cijeli svijet! :)

Da još iskažem pravo zadovoljstvo u čitanju Naranče na navijanje - čitajući povremeno ne postajem nasilna nego želim biti suprotna i umjesto da noćas nakon divnog dana uništim sve što dotaknem, samo sam obrisala sve poruke na mobitelu. Što će reći da bijesom ne uništavam materiju već sentimentalnost. Bravo ja :)

Kako bi bilo strašno da mi je netko blizak veoma tajni agent pa ga se razotkrije pa moram cijeli svoj život u trenu uništiti. Jao užasa, ne toliko zbog uništenja koje je naravno grozno koliko zbog zabrane napredovanja :S I da moraš izgledati onako kako ne izgledaš i da cijeli život moraš biti lošiji nego što jesi, da moraš biti prosječan u svemu.
Djeca misle da je to zabavno.

Više me zadivljuje dijeljenje jednostaničnih organizama nego spolno razmnožavanje. Za velike je moguće sve, za početak ništa.

Cvijeće je teže zadržati nego korov izgubiti.
A grobovi se preskupo plaćaju.

Množina od šal je šli. Malo vas zna, ako uopće itko zna komu nisam rekla. Sramota. A

Je li bol ženskog ili muškog roda?
"Gentleman sam."
Ne razumijem kako prirodno reći muškog. .
A A

Majka svaku stvar koju mi daje zamota. Nikada mi ne daje darove.

Jer je padala kiša sam ipak odlučila smrznut se i otići u Megastore i kupiti dvije Naranče na navijanje (jer su ih samo toliko imali) i jedna Vrata percepcije Raj i pakao (jer isto zato). Kad budem imala još više novaca ću kupiti i knjige za našu knjižnicu jer mi majka uvijek govori da ništa ne pridonosim. Moram se obrazovati i u futurističkom smjeru, Kazalište i Floydi to žele od mene.

Hodam Ravnicama i razmišljam tko dobro peče kolače da tako fino mirišu. Razmišljam pet minuta i zaključim da ako sam prešla sto metara da je to miris čokolade iz tvornice Kraš. Baš me razveselila tvornica koja ne izgleda otrovno! :D

Pod dojmom sam bila kako mi je neka stara žena u tramvaju htjela ispričati da se danas ošišala i da je kupovala, a vruće je, kako se neka ženska loše obukla i još toga. Dobar dio nisam razumjela. Malo me zbunila sa zahtjevom da joj pokažem koji je tramvaj, trebala sam joj napisati na ruku. Gluhonijema je.

I neki čovjek mi je dok sam hodala ulicom prekinuo hod s riječima: "Djevojčice, nemoj se ništa bojat, neću ti ništa, znaš li možda gdje je ** ulica?" "Ne znam." "Dobro, hvala, oprosti." Što se njemu u životu dogodilo?!:(

I dok sam to sva izbezumljena govorila Tanji, od svih ljudi na trgu, ženska s engleskog govornog područja odluči izabrati mene za komunikaciju i pokuša čudnim hrvatskim reći što traži. I nju sam shvatila.

Možda je to zato da se ne osjećam izoliranom kada ne uspijevam naći pa se nalazi mene.

Da pohvalim jučerašnju predstavu već po treći put :D : Na na na!! Odlično. Ima najbolje glumce ikad.

Arnie mi je živi dokaz da možeš sve što želiš. :))

Upravo sam saznala da je to iz filma Star Wars. Nisam gledala film naravno. Nikad ne gledam bitne filmove. :( Nitko me ne voli i to.

Kad sam prvi put čula da netko spominje Thompsona osim moje profesorice klavira, bila sam oduševljena jer sam obožavala tog skladatelja kao dijete. Oduševljenje je splasnulo kada sam shvatila da se ne radi o skladatelju. Eh.

Wow, kako bi bilo nabrijavajuće da Thompson umjesto AK-47 drži lanac i pjeva Dinamovu himnu!! Znam da je ovako bolje, samo kažem.

Gdje god krivnju tražiš je možeš naći. Opet bolje krivnju nego opravdanje. Bolje i svjesno nego nesvjesno.

Nitko nije preponosan i tvrdoglavost ne može biti vrlina.
Ponos i tvrdoglavost nisu jedna te ista stvar.

UPDATE: Prije nego me se ne razumije: obožavala sam skladatelja Johna Thompsona, a kada sam shvatila da o Johnu govori jedino profesorica, a drugi o Marku Perkoviću, oduševljenje mi je splasnulo. Nadala sam se da ljudi pričaju o skladatelju. Johnu. Nadala sam se uzalud.