Smisao Života

petak, 26.11.2010.

Ja na vlasti (ne daj Bože)

Hipotetski, naravno :)... Pretpostavimo da vjerujem u to kako se pravedniji odnosi u društvu mogu uspostaviti prisilom odozgo, odnosno donošenjem i provođenjem zakona, te da sam ja jako dobar i pravedan čovjek koji želi doći na vlast isključivo kako bi omogućio da svima bude dobro, a ne samo nekima... Jesam ambiciozan, ha?... Da bih došao na vlast legalnim, iliti demokratskim putem moram osnovati političku stranku i imati program koji ću predstaviti biračkom tijelu... Kako se moj stranački program radikalno razlikuje od postojećih na tržištu, svoju bih stranku nazvao STRANKA RADIKALNIH PROMJENA – SRP (fali još samo čekić) – na ovim prostorima postojala je u stvarnosti stranka s istom skraćenicom, socijalistička radnička partija, ali nju ćemo u ovoj hipotetskoj situaciji zanemariti... Glavni cilj u programu SRP-a biti će ukidanje rada onakvim kakvim ga poznajemo – otuđenog rada, odnosno ukidanje eksploatacijskih odnosa... Kako to učiniti?... Ukinuti privatno vlasništvo kako su to učinili komunisti?... Ne, to nema smisla... Ali kako onda?... Recimo da je SRP pobijedio na izborima i osvojio dvotrećinsku većinu u Saboru, tako da promjena Ustava ne bude upitna... Jebiga, kao dobrom i pravednom čovjeku koji je došao na vlast kako bi omogućio da svima bude dobro, potrebna mi je apsolutna vlast da provedem u djelo svoju dobrotu i pravednost, ali proglašavanje otvorene diktature baš ne zvuči lijepo, pa bi dvotrećinska većina bila poželjna, jer tada bi moja volja bila volja većine birača, pod uvjetom da je odaziv na izbore bio barem 80% biračkog tijela, jel tako?...

E, sada kada sam ostvario apsolutnu vlast mogu početi sa radikalnim promjenama... Prvo ćemo ukinuti plaće, odnosno vlasništvo nad proizvodima tuđeg rada tako što ćemo donijeti zakon koji će podrazumijevati da se mogu osnivati samo poduzeća čiji će se ostvareni profit jednako dijeliti sa svima koji su sudjelovali u njegovom stvaranju, odnosno poduzeća u kojima neće biti vlasnika i zaposlenih, već će svi biti ravnopravni partneri, ajmo reći suvlasnici poduzeća s jednakim udjelom... Svakim poduzećem će obavezno upravljati samoupravna skupština u kojoj će svaki partner imati po jedan glas, bez obzira da li će postojati 2 ili 10000 partnera... Samoupravne skupštine će biti potpuno samostalne u donošenju odluka u vezi poslovanja poduzeća, prvo o tome da li će odluke donositi konsenzusom, dvotrećinskom ili natpolovičnom većinom, zatim o radnom vremenu, da li će radno vrijeme npr. biti po 2, 4, 8 ili 12 sati, o osnivanju izvršnih vijeća i drugih institucija unutar poduzeća te njihovim ovlastima itd... Ono što će samoupravne skupštine morati poštivati jest jednaka podjela profita svim partnerima bez obzira na to tko što radi i koliko radi, jer gotov proizvod ovisi o svima u kolektivu, i čistačici i direktoru i radniku na vrpci, ovisi i o onome tko najviše radi i o onome tko najmanje radi, jer i bez toga najmanje odrađenog posla proizvoda ne bi bilo... Ali naravno, samoupravne skupštine će moći donijeti odluku o tome da li će se nekom od partnera otkazati partnerstvo ako isti ne udovoljava interesima kolektiva, odnosno ako ne poštuje pravila koja je kolektiv donio... Sva poduzeća koja su do tada postojala morat će se restrukturirati na taj način... Tako se ukida eksploatacija rada (otuđeni rad), da se ne priznaje vlasništvo nad proizvodima onome tko to nije ...

Ovo gore vrijedi jedino za poduzeća koja svojim poslovanjem ostvaruju profit... Javne službe poput vatrogasaca, policije, GSS-a, školstva i zdravstva ovisne su o državnom proračunu i plaće se u istima ne mogu ukinuti, ali će zato svi ti službenici biti dobro plaćeni, odnosno, svi će biti jednako plaćeni, jer niti bez liječnika niti bez medicinske sestre nema zdravstvene skrbi, niti bez učitelja niti bez domara u školi nema školstva, vatrogasac i policajac na terenu su ti koji odrađuju posao, a njihovi zapovjednici koordiniraju, sve je povezano i svi zaslužuju jednak tretman... Ljudi se tada ne bi obrazovali zbog toga da bi na nekom poslu bolje zarađivali, već bi se obrazovali za ono što žele i vole raditi, odnosno za ono za što su sposobni... Radikalne reforme zahvatiti će sve javne službe... Kao prvo, i školovanje i zdravstvene usluge za sve će biti potpuno besplatni... Reforma obrazovnog sustava biti će najdelikatnija, a zasnivati će se na tzv. slobodnom školovanju, koje neće biti obavezno, i koje će se temeljiti na individualnom pristupu svakom djetetu poradi poticanja njegove kreativnosti... Školama će također upravljati samoupravne skupštine sastavljene od učitelja i učenika i ostalih djelatnika škole (gdje će što se tiče njihovog vlastitog obrazovanja glavnu riječ imati učenici), dok će zdravstvenim ustanovama upravljati samoupravne skupštine sačinjene od djelatnika tih ustanova (ovo se naravno ne odnosi na liječenje pacijenata, tu se podrazumijeva da o tome odlučuju liječnici)... U školama će se djeca prvenstveno učiti slobodi, odnosno poštivanju tuđe slobode, solidarnosti i uzajamnom pomaganju, o poštivanju života, svakog života, o tome kako su svi ljudi jednaki, kako svatko osjeća bol kad ga udariš čekićem po glavi...

Dotakao sam se javnih službi pa se moram nadovezati i na državnu birokraciju koju treba maksimalno srezati, ali ne bacati ljude na ulicu već im omogućiti drugo radno mjesto na kojem će biti korisniji za zajednicu, ali prvenstveno mjesto na kojem će oni sami osjećati da tamo pripadaju, prema njihovim željama i sposobnostima... Nadalje, država će se maksimalno decentralizirati, a dužnosnici koji obavljaju vlast bilo na državnom ili lokalnom nivou za to neće primati nikakvu naknadu, odnosno plaću, tko želi obnašati vlast (od mene kao premijera i drugih članova vlade, preko saborskih zastupnika, do načelnika općina) to će činiti volonterski... Funkcija predsjednika države se ukida, kao i vojska, a ljudi se preusmjeruju na druge aktivnosti, nitko ne ostaje nezbrinut, za svakog se može naći mjesto u društvu... Mnogi koji bespotrebno muzu državni proračun ostat će bez svoga dijela kolača, poput crkve, profesionalnih sportskih klubova, i raznih bespotrebnih idimidođimi udruga... Ako ljudi u svojoj zajednici žele religijsku ustanovu ili profesionalni sportski klub, neka ih sami i financiraju, to će biti u potpunosti u domeni lokalne zajednice, ali će se religijske ustanove kao i profesionalni sportski klubovi tretirati kao profitabilna poduzeća i za njih vrijedi zakon o osnivanju samoupravnih skupština i dijeljenju profita svim svojim članovima jednako, te naravno podliježu poreznom zakonu kao i sva druga poduzeća... A što se poreznog zakona tiče, osim redovne stope poreza na dodanu vrijednost, uvest će se i stope poreza na profit, ovisno o visini profita, kao i stope poreza na luksuz, što imaš skuplju kuću, stan, auto, avion, jahtu, plaćaš veći porez... Banke se nacionaliziraju i ukidaju, odnosno restrukturiraju se u neprofitne „zadruge za uzajamnu financijsku pomoć“ čiji je glavni zadatak davanje beskamatnih kredita fizičkim i pravnim osobama u svrhu poticanja domaće proizvodnje, naročito u poljoprivredi... Nacionaliziraju se i tvrtke poput INE i HEP-a, a voda, plin i struja besplatni su za sve... Sve će se namiriti iz poreza na profit i luksuz... A još jedna svrha poreza na profit biti će i usklađivanje zarade partnera- suvlasnika u gospodarstvu, sa plaćama djelatnika javnih službi...


Trebao bih se dotaknuti još puno tema, korupcije, tzv. kriminala, ekologije, socijalne politike, itd... Ali ovaj je post već predugačak... Zaključit ću kako će mnoge zakone trebati promijeniti i kako će se promjenom ekonomsko-socijalnih odnosa u društvu, kao i promicanjem drugačijih vrijednosti koje će se temeljiti na slobodi, solidarnosti i jednakosti, minimalizirati tzv. kriminal, te kako će socijalna pravednost biti nešto što će uistinu postojati... No dobro, vrli ekonomisti, pravnici i ostali uzvišeni (umišljeni) pripadnici našeg društva grohotom bi se nasmijali na ovaj tekst proglasivši ga nonsensom, najvjerojatnije izjavivši kako bi država pod mojom vlašću brzo propala sama od sebe ili bi nam EU objavila rat (a mi nemamo vojsku), i sigurno bi bili u pravu (barem iz svoje perspektive)... No, kakav bih ja to bio dobar i pravedan čovjek koji želi dobro svima , a ne samo nekima, a ne bih težio tome da ljude oslobodim od zla zvanog država, odnosno od hijerarhijsko-eksploatacijskih odnosa koji su uzrok svekolike nepravde?... Uglavnom, možete slobodno zaboraviti ovu hipotetsku situaciju u kojoj sam se postavio na vlast, jer to ipak nisam ja, odnosno istinska promjena društvenih odnosa (eliminiranje hijerarhije i eksploatacije) ne može se ostvariti odozgo prisilom, već jedino izborom svakog pojedinca, odnosno prihvaćanjem odgovornosti svakog pojedinca za suživot, a protiv hijerarhije i eksploatacije... Riječ suživot ovdje ima značenje u vidu poštivanja tuđe slobode, u vidu prihvaćanja prava svima na sve, jer u očima Prirode, Boga, Majke Zemlje, svi su jednaki... „Onaj tko misli da je veći od drugih trebao bi otići na groblje gdje će vidjeti što život uistinu jest. Ništa osim prašine.“ ... Dakle, radi se o razvijanju naše svijesti, ne pokušavajte mijenjati druge uzimajući si za pravo da im namećete svoju volju jer tako kvarite svijet, mijenjajte sebe...

Za kraj donosim ulomak iz knjige „Koliba“ W.P. Young:
(Bog u vidu Svetog Trojstva, Otac-Stara, Isus, i Duh Sveti-Saraya, razgovaraju s Mackom-čovjekom)
“Mack, mi među sobom nemamo konačnog autoriteta, samo koncept jedinstva. Mi smo u krugu suživota, a ne u zapovjednom lancu ili u 'velikom lancu bića' kako su ga tvoji preci nazivali. Ovdje svjedočiš suživotu bez nadmoći jedne osobe nad drugom. Nama ne treba premoć jednog nad drugim jer mi uvijek želimo ono što je najbolje. Hijerarhija među nama ne bi imala smisla. Zapravo, to je tvoj problem, a ne naš ." „Zbilja? Kako to?" „Čovječja je vrsta toliko izgubljena i ponižena da je tebi gotovo nepojmljivo da bi ljudi mogli živjeti i raditi zajedno bez nekoga tko bi im zapovijedao." „Ali svim ljudskim institucijama kojih se mogu sjetiti, od političkih do poslovnih, čak i brakom vlada isti princip; to je mreža našeg društvenog tkiva", ustrajao je Mack. „Kakva š teta!" rekla je Stara, pokupivši praznu zdjelu i odnijevši je u kuhinju. „To je jedan od razloga zašto ti je teško iskusiti pravi suživot", dometnuo je Isus. „Kada jednom uspostavite hijerarhiju, potrebna su vam pravila kako biste je održavali, a onda trebate zakone kojima ta pravila provodite, a na kraju završite s nekakvim zapovjednim lancem ili pravnim sustavom koji uništava suživot umjesto da ga unapređuje. Rijetko se kada može vidjeti ili iskusiti suživot bez moći. Hijerarhija nameće zakone i pravila i stoga ne možete iskusiti čudesnost suživota koji smo vam namijenili."

petak, 19.11.2010.

Suština kršćanstva - 2. dio

Ovaj post kao nastavak prethodnog u biti je moja reakcija na Donin komentar koji me je naveo da pokušam bolje pojasniti što sam htio reći... Dona u dijelu svog komentara kaže slijedeće: „Prispodobu koju si odabrao iz Evanđelja po Mateju ne doživljavam kao suštinu Isusovog učenja. Ako se slažemo da Isus nije Bog... nego je tek čovjek... tada ćemo morati zaključiti da je on "kapitalist" koji ne nagrađuje prema radu... nego prema nekom vlastitom nahođenju i tu se ostavlja prostor da lijeni žive na grbači marljivih. Naravno da svaki gazda može odlučiti koliko će i kako nagraditi svoje radnike... on sa "svojim " može činiti što hoće... ali to je u suprotnosti s onim za što se inače zalažeš. Nije li svejedno kako se zove onaj koji plaća... ako se radnici osjećaju zakinuti i neprimjereno nagrađeni? Po meni je to loš primjer.... ili ga ja možda ne razumijem....“ ... Ajde da probam bolje pojasniti zašto ta prispodoba za mene pokazuje suštinu Isusovog nauka, odnosno suštinu spoznaje koju je Isus stekao... Kao prvo, u toj priči Isus sebe ne stavlja u ulogu vlasnika vinograda, vinogradar u toj priči nije Isus, vinogradar u toj priči predstavlja prirodu, Majku Zemlju, Boga (kako hoćete)... A Isus za sebe nikada nije tvrdio da je Bog, odnosno niti u jednom evanđelju, kanonskom ili apokrifnom, nije zapisano da je Isus ikada ustvrdio kako je on Bog... Isus je „službeno“ Bogom proglašen puno kasnije od vremena kada je živio, točnije, 325. godine na nicejskom saboru ukazom tadašnjeg rimskog cara Konstantina, koji je sebi za cilj postavio ujedinjenje kršćanstva kao religije pod jednu kapu, pa je jednu struju među kršćanima (onu koja je Isusa smatrala Bogom – „istobitnim s Ocem“) proglasio pravovjernom, a sve ostale krivovjerne... Tako se izrodila pravovjerna Katolička crkva koja je od toga vremena imala odriješite ruke za legalan progon heretika, odnosno svih krivovjernika... Ali nećemo sada o tome...

Da se vratim na priču o vinogradaru... Isus u toj priči otkriva što znači istinska pravednost, prirodna, Božja pravednost, kako pravednost nije ono što čovjek uobičajeno smatra pod pravednošću... Nije pravedno dati više onima koji rade više, a manje onima koji rade manje, već je pravedno svima dati jednako... To je zakon Prirode koja svima daje sve... Postoji samo jedan vlasnik svega – Priroda (Bog), prema čijim zakonima svijet funkcionira... Kada smo se mi proglasili vlasnicima onoga čega je stvarni vlasnik Priroda, uzeli smo si za pravo donositi svoje zakone prema kojima bi naš svijet trebao funkcionirati onako kako to mi želimo... Tako smo u svom svijetu stvorili one koji imaju pravo biti vlasnici zemlje i proizvoda tuđeg rada (eksploatatore), i one koji moraju otuđivati svoj rad kako bi stvarali bogatstvo svojim vlasnicima koji će im se tada smilovati pa im vratiti dio proizvoda (u vidu plaće) kako bi isti mogli preživjeti i dalje nastaviti otuđivati svoj rad... Stvorili smo svoju pravednost – onaj tko više otuđuje svoj rad u korist svog eksploatatora od strane istog će biti više nagrađen, a onaj tko manje otuđuje svoj rad ili „nedovoljno“ biti će nagrađen manje, ili će biti kažnjen (dobiti otkaz jer nije dovoljno otuđivao svoj rad u korist svog eksploatatora)... U našoj kulturi eksploatacije čovjeka nad čovjekom problem je upravo RAD, jer je isti otuđen... U takvim odnosima „marljivi“ su oni koji više otuđuju svoj rad u korist eksploatatora, a „lijeni“ su oni koji to čine manje, dakle, definicija marljivosti i lijenosti vezana je uz zgrtanje bogatstva eksploatatoru koji otuđuje proizvode našeg rada... Po nekoj zdravoj logici pozitivniji likovi bi bili oni „lijeni“ jer manje sudjeluju u tom eksploatacijskom zlu, ali kako je um većine ljudi teško bolestan, pa ne može zdravo logički zaključivati, onda je u takvom umu pozitivan lik onaj „marljivi“ koji najviše doprinosi održavanju tog zla...

Takvi odnosi u društvu stvaraju lijene koji žive na grbači marljivih, sustav zapravo na taj način i funkcionira, kako bi jedni živjeli na račun drugih... Odnosno, kako sam i prije pisao, sustav se temelji na krađi, na krađi lijenih (eksploatatora) od marljivih (radnika)... I onda se lijeni eksploatatori još usuđuju optuživati marljive radnike da nisu dovoljno marljivi, da dovoljno ne otuđuju svoj rad u njihovu korist, pa im daju otkaze, i traže druge marljivije radnike koji će više otuđivati svoj rad i tako doprinositi povećanju profita svojih eksploatatora... Naš um funkcionira na taj bolestan način: dopustiti ćemo da se netko proglasi vlasnikom proizvoda našeg rada, a onda ćemo ovisiti o njegovoj milosti nadajući se da će nam dati dovoljno sredstava da možemo normalno živjeti, a što više radimo našem ćemo gospodaru stvoriti veće bogatstvo, pa će onda i on nama više dati, jer smo više i zaslužili... Neka mi netko kaže kako je ovo razmišljanje zdravog, logičkog uma?... Zahvaljujući takvom bolesnom razmišljanju (kako netko ima pravo biti vlasnik proizvoda našeg rada), a koje je duboko ukorijenjeno u našoj svijesti, eksploatacijski odnosi u društvu opstaju već tisučljećima... Takav um stvorio je svoju bolesnu pravednost koja kaže da svatko može dobiti samo ono što je zaslužio, a zasluge se zaslužuju otuđivanjem rada, odnosno eksploatatori određuju tko je zaslužio kakve zasluge s obzirom na to kako je služio njihovim interesima... I takav um koji prihvaća otuđeni rad kao nešto normalno, nešto što mora biti tako, uistinu ne može razumjeti prirodnu (Božju) pravednost opisanu u priči o vinogradaru...

Kako se boriti protiv tog zla - otuđenog rada?... Tako što ćemo eksploatatorima odbiti priznati vlasništvo nad proizvodima našeg rada; tako što ćemo prestati otuđivati svoj rad, prestati raditi za eksploatatore; tako što ćemo prestati primati plaću, jer mi nemamo pravo samo na ono što možemo kupiti s plaćom, već imamo pravo na sve, i dok god radimo za plaću eksploatatorima priznajemo vlasništvo nad proizvodima našeg rada; tako što ćemo prestati biti zaposlenici, prestati biti roba na tržištu rada... Priča o vinogradaru nam kazuje kako izgledaju zdravi odnosi među ljudima – nije važno tko koliko radi, svatko doprinosi koliko može i radi što zna i želi raditi, a svi imaju pravo na sve... Kao što sam napisao u prošlom postu: zaslugu ne treba zaslužiti, zasluga je dana unaprijed... Onaj denar iz priče dan je svima unaprijed, jer pred zakonima prirode ili pred licem Boga, svi su jednaki, nema manje ili više vrijednih... Mi smo ti koji izmišljamo manju ili višu vrijednost, mi smo ti koji si uzimamo za pravo reći drugom čovjeku da nešto nije zaslužio, a Isus nam govori da smo uzevši si to pravo da jedni drugima određujemo tko na što i pod kojim uvjetima ima pravo, stvorili destruktivne odnose u kojima vladaju zavist, pohlepa i škrtost... Dok god ne odbacimo eksploatacijske društvene odnose, dok god ne prihvatimo prirodnu (Božju) pravednost koja kaže da svi imaju pravo na sve, naš svijet će i dalje biti nepravedan i pun patnje koju takvi nepravedni odnosi stvaraju... Zato ova prispodoba odlično prikazuje suštinu kršćanstva, suštinu Isusovog nauka koja jest u tome da su svi ljudi jednaki u svojim pravima, ta jednakost im je dana od strane Boga, Prirode, i to ne treba zaslužiti – tu suštinu Isusovog učenja možemo nazvati i ljubav prema čovjeku, jer ona to jest – poštivajući tuđu slobodu, tuđe pravo na život, i ne osuđujući nikoga za ništa, mi dokazujemo svoju ljubav prema ljudima... To je Isusova poruka: nije pravedno dati nekome više, a nekome manje, već je pravedno dati svima jednako (odnosno svima sve što im je potrebno); nije pravednost osuđivati i kažnjavati, već je pravednost opraštati... Ali ljudski um zatrovan željom za moći nije u stanju razumijeti tu pravednost, dapače, takvom umu to nije pravednost, već ludost, a pravednost je (kao što već rekoh) da svatko dobije samo ono što je zaslužio... I da, takav um uvijek će pokušati eliminirati nekoga poput Isusa...

srijeda, 10.11.2010.

Suština kršćanstva

Pojam „kršćanstvo“ ovdje ću upotrebljavati isključivo kao naziv za Isusov nauk, a ne kao pojam koji označava institucionaliziranu religiju... Naime, Isusov nauk doživljavam na svoj način pa si uzimam za pravo upotrebljavati pojam kršćanstva (Isusovog nauka) onako kako ja to želim, kao što su si mnogi ljudi tijekom povijesti uzeli za pravo tumačiti Isusovo učenje i tvrditi kako jedino oni posjeduju istinu, te stoga danas imamo na desetine, možda i stotine raznoraznih kršćanskih crkava i zajednica koje su jedine u posjedu istine... Ali neću biti toliko bahat pa reći kako i ja govorim istinu, već da govorim samo ono što moj um, moja svijest, moje srce, doživljavaju da je tako... Kao prvo, ne doživljavam Isusa (ako ga prihvaćamo kao povijesnu osobu) kao Boga u smislu nekog višeg bića... Isus je za mene „Bog“ kao i svaki drugi čovjek, kao i sva druga bića živa i neživa koja su utjelovljenje svekolikog Postojanja... Ali mogu prihvatiti (prema učenju koje se njemu pripisuje, a zapisano je u tzv. Evanđeljima, kanonskim i apokrifnim) da je taj čovjek spoznao svoju prirodu, a time i prirodu svijeta, pa i ne treba toliko čuditi kako je stoga proglašen Bogom (iako pravi razlozi zašto je proglašen Bogom leže u potrebi stvaranja religije koja će služiti interesima eksploatatora poradi održavanja njihove moći, jer u ime Božje najlakše je manipulirati ljudima, ali sada neću o tome) ...

No, Isusova spoznaja ipak ostaje samo njegovo iskustvo... Stoga se u kršćanskoj teologiji javlja pojam „Krista u nama“ bez čije spoznaje nema „spasenja“, kao što se u budizmu javlja pojam „Budina narav“ bez čije spoznaje nema „prosvjetljenja“... Recimo da je Isus spoznao Ljubav kao vlastitu narav i narav svijeta, odnosno otkrio je da je on Ljubav, kao i svi ljudi („Krist u nama“)... Također je očigledno kako je on to svoje iskustvo Ljubavi htio podijeliti s ljudima, pomoći im da otvore vrata kroz koja će i sami doći do te spoznaje, htio je biti njihov Put, Istina i Život... A nadasve, htio ih je naučiti kako da promijene svoj način življenja (da stvore Kraljevstvo Nebesko na Zemlji) tako što će u svakom čovjeku prepoznati sebe, tako što će shvatiti da su ljudi Jedno, kako je sve Jedno, kao što su Otac i on Jedno, Otac u njemu i on u Ocu... Htio je ljudima jasno dati do znanja da NITKO nije manje ili više vrijedan od bilo koga drugoga, da Sunce grije sve ljude, „pravedne“ i „nepravedne“, „dobre“ i „loše“, „crne“ i „bijele“, „griješnike“ i „svece“, da Otac (Majka Zemlja, Priroda) ne uskraćuje ljubav niti jednom biću... Zašto onda to mi činimo?... Suština kršćanstva vrlo je jednostavna – odbacivanje svih osobnih predrasuda...

Izabrao sam slijedeću prispodobu iz Evanđelja po Mateju koja po meni najslikovitije opisuje suštinu Isusovog nauka, odnosno suštinu bitka koju je Isus spoznao: „Kraljevstvo je nebesko slično domaćinu koji izađe rano ujutro da najmi radnike u svoj vinograd. I nagodi se s radnicima po denar na dan te ih posla u svoj vinograd. Kad opet izađe oko trećeg sata i vidje druge gdje besposleni stoje na trgu, reče im: 'Idite i vi u moj vinograd pa ću vam dati što bude pravo!' Oni odoše. Oko šestog i devetog sata opet izađe i učini isto tako. Kada izađe oko jedanaestoga sata, nađe druge gdje stoje te ih zapita: 'Što stojite ovdje vazdan besposleni?' Odgovoriše mu: 'Nitko nas nije najmio.' On im reče: 'Idite i vi u moj vinograd.' Kada dođe večer, reče gospodar vinograda svome upravitelju: 'Zovi radnike pa im – počevši od posljednjih do prvih – podaj plaću!' Tako dođoše oni od jedanaestoga sata i primiše po denar. Kada dođoše prvi, pomisliše da će primiti više. Ali i oni primiše po denar. Čim ga primiše počeše mrmljati protiv domaćina te rekoše: 'Ovi su posljednji radili samo jedan sat, a ti si ih izjednačio s nama koji smo podnijeli tegobu dana i žegu.' On jednomu od njih odvrati: 'Prijatelju, ja ti ne činim krivo. Zar se nisi sa mnom nagodio po denar? Uzmi svoje i odlazi! Volja mi je ovom posljednjem dati kao i tebi; zar mi nije slobodno sa svojim činiti što hoću? Ili je oko tvoje zavidno što sam ja dobar?' Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“ Mt 20, 1-16

Ova prispodoba nam kazuje kakav je poredak svijeta u svojoj suštini... Za Oca (Boga), Majku Zemlju, Prirodu, ne postoje manje ili više zaslužni – „Svi su vrijedni ljubavi jer im je isti Otac“... Svi ljudi su jednako vrijedni, dapače sva bića... Ova prispodoba govori o potrebi stvaranja društvenog poretka koji je u skladu s tim prirodnim zakonom, jer postavljajući se iznad tog zakona, uskraćujući drugim ljudima ono što im Priroda (Bog) ne uskraćuju, stvaramo svijet nepravde i patnje... Voda, hrana, energenti, pripadaju svima, jer ih Zemlja nudi svima, a mi nemamo pravo te darove uskraćivati jedni drugima... Kada stvaramo društvo u kojem se pod pojmom pravednosti smatra da svatko dobije ono što mu pripada po njegovom društvenom položaju, (rob svoje, kmet svoje, feudalac svoje, radnik svoje, kapitalist svoje), izlazimo iz okvira prirodnog zakona pravednosti stvarajući vlastiti zakon koji je u biti sušta suprotnost pravednosti, stvaramo kako rekoh, svijet nepravde i patnje... Zaslugu ne treba zaslužiti, zasluga je dana unaprijed, svima, a mi smo ti koji jedni drugima tu zaslugu poričemo... A sve zbog predrasuda kojih se čvrsto držimo, a koje su posljedica tisućljetne kulturalne indoktrinacije, priče kako ljudi nisu jednaki u svojim pravima već da se ta prava moraju zaslužiti... A prava se zaslužuju prisvajanjem moći ili služenjem onima koji tu moć ostvaruju...

To je ono napuštanje prirodnog zakona koje se zbilo stvaranjem pojma vlasništva i ostvarivanjem moći i vlasti nad drugim ljudima, kada se čovjek proglasio gospodarom zemlje, kada se u svojoj bolesti uma proglasio „Bogom“, kada je počinio tzv. „istočni grijeh“, o čemu sam već pisao... Bolest ljudskog uma zvana „želja za moći“, odnosno ostvarivanje te želje, kao i svih ostalih želja proizvod je našeg ega... Ego je taj koji nešto želi, koji zahtjeva ispunjenje želja kako bi potvrdio svoje postojanje... Ego ne može biti suosjećajan, ego ne može vidjeti drugo ljudsko biće, on može vidjeti samo tuđi ego... Ego sam po sebi nije problem, već naše poistovjećivanje s egom... Ego je tu da nam daje osjećaj samosvijesti, da nam služi u tom smislu da znamo da postojimo, ali kada mi njemu služimo povlađujući njegovim zahtjevima za potvrđivanjem, za uzdizanjem, služimo taštini i stvaramo patnju i drugima i sebi... Ona Isusova spoznaja, ono Isusovo „prosvjetljenje“ podrazumijeva da tako kažem „sagorijevanje ega“, stavljanje ega „na stranu“, odbijanje služenja zahtjevima ega... To podrazumijeva davanje bez očekivanja primanja i zahvalnosti, jer je ego taj koji očekuje primanje i zahvalnost... I kada činimo dobra djela, kada pomažemo ljudima, to može biti posljedica zahtjeva ega, a ne samo posljedica suosjećanja... Zato Isus kaže da kada činimo dobra djela neka ne zna naša ljevica što čini desnica...

Čovjek uči kako se služiti egom, odnosno uči da li će svoje ponašanje usmjeravati na potpuno ispunjavanje zahtjeva ega te tako postati njegov rob, ili će držati ego „na uzdi“ i tako minimalizirati štetno djelovanje koje proizlazi iz zadovoljavanja ega... Tako se gradi karakter svakog čovjeka, društvena zajednica i obitelj uče ga kako da se nosi sa svojim egom... Klasni, hijerarhijsko-eksploatacijski društveni poredak temeljen je na egoizmu kao najvišoj vrijednosti... Društvo potiče svoje pripadnike da postanu „netko“, a biti „netko“ definira se statusom u društvu koji je najviše vezan uz materijalni probitak... Ovdje toliko nije bitno da li mi nešto posjedujemo, nego je bitno da li nas to što posjedujemo izdiže iznad ostalih, da li nam daje višu vrijednost ...A kako bi ljudi postali „netko“ potrebno je poticati natjecanje među ljudima – vrijedniji, bolji je onaj tko ima nešto što drugi nema... To je vidljivo u svakodnevnom životu, kako ljudi svoj identitet, svoju vrijednost poistovjećuju s onim što posjeduju... To je čisto služenje egu, i naš društveni karakter izgrađuje se poticanjem tog služenja, a sve u svrhu masovnije potrošnje poradi ostvarivanja većeg profita eksploatatora, odnosno zadovoljavanja ne samo njihove pohlepe, jer igrajući na kartu pohlepe drugih ja ću zadovoljiti vlastitu pohlepu... Nedavno sam pročitao reklamu za jednu knjigu koja kaže otprilike: „Ova knjiga biti će najljepša knjiga u vašoj kućnoj biblioteci i svi će vam na njoj zavidjeti!“... Da sam pristalica zabrana sada bih rekao kako ovakve reklame treba zabraniti...

Da se vratim Isusovom nauku – suštini kršćanstva... Isus nam poručuje da mi možemo odbaciti svoje predrasude, da možemo staviti ego „na stranu“, prestati mu služiti i minimalizirati patnju koju stvaramo služeći egu... A to, istina, nije lako, jer smo odgajani da služimo egu... Jednom mi je jedan prijatelj rekao kako se Isus prerano pojavio na Zemlji, nije naišao na dovoljno razvijenu svijest koja bi bila u stanju pretvoriti njegov nauk u djelo, preobraziti naš način življenja i stvoriti „Kraljevstvo Nebesko na Zemlji“... Razmišljah da li je to uistinu tako?... Možda i jest, a možda i nije... Kada se trebao pojaviti?... Kada je ta svijest bila dovoljno razvijena, da li je to bilo prije sto godina, da li je to danas, da li će to biti za tisuću godina?... Ne, nije stvar u razvijenosti naše svijesti... Stvar je u izboru... Naša svijest (kao što je bila i Isusova) sposobna je i danas kao što je bila i u njegovo vrijeme izabrati Ljubav... Isus nije bio prvi niti posljednji čovjek koji je tijekom povijesti našeg roda spoznao suštinu života, ajmo reći doživio „prosvjetljenje“... Taoizam i budizam učenja su starija od kršćanstva, a u svojoj su suštini vrlo slična Isusovom nauku... Dapače, suština njihovog nauka je ista – odbacivanje svih osobnih predrasuda... Ali, kao što sam i ranije pisao, svijet mijenjamo mijenjajući sebe, a ne zahtjevajući od drugih da se promijene, jer kao što kaže mudrost: „Ja se ne osjećam dobro jer je sa svijetom sve u redu, već je sa svijetom sve u redu jer se ja osjećam dobro.“... A sebe mijenjamo tako što nećemo dopustiti svom egu da promatra i reagira na ego drugih, već ćemo dopustiti Životu u nama da promatra i reagira na Život u drugima, jer svi smo mi braća, djeca istog Oca (Boga), iste Majke Zemlje, iste Prirode (kako vam drago)...