Smisao Života

utorak, 26.10.2010.

Otrov ovoga svijeta

Otrov koji teče našim žilama i truje naše biće želja je za moći, želja za vlašću, ali ništa manji otrov od želje za potčinjavanjem...

A otrov ovoga svijeta su svi oni koji tu moć i vlast ostvaruju, kao i oni koji teže njenom ostvarenju (bilo da ostvaruju svoju želju za vladanjem ili želju za potčinjavanjem)...

Čovjek ne može imati vlast, a da se ne kompromitira, da se ne otruje...

"Čudna je to želja; tražiti vlast i izgubiti slobodu; ili: tražiti vlast nad drugima, a izgubiti je nad samim sobom." F. Bacon

Vlast se ostvaruje posjedovanjem - krajnjim oblikom nasilja, najvećim zlom proizašlim iz ljudskog uma...

„Nema većeg prokletstva od žudnje za moći.
Nema većeg zla od žudnje za posjedovanjem.“ Lao Tse

Ostvarivanje vlasti nad drugima, kao i prihvaćanje te vlasti od strane drugih, stvara bolesne hijerarhijske odnose koji uzrokuju sadomazohistički karakter društva, a takvim društvom mogu vladati jedino luđaci – psihopati...

„U zemlji luđaka uravnotežen čovjek ne postaje kralj.“ A. Huxley

srijeda, 20.10.2010.

Stvaranje istine

„Istina ne postoji“; ova tvrdnja (tzv. nihilistički paradoks) sama po sebi dokazuje postojanje istine jer istu negira predstavljajući sebe kao istinitu... Dok nas nihilizam uvjerava kako ništa zbiljski ne postoji, odnosno da se ništa ne može pouzdano spoznati, relativizam nas pak uvjerava kako ne postoji apsolutna istina prema kojoj bi se upravljalo ljudsko ponašanje... I uistinu, u relativitetu postojanja čovjek apsolutnu istinu nije u stanju spoznati, odnosno dok god našim bivanjem upravlja ego relativitet je jedina stvarnost koju doživljavamo... Apsolutna istina za koju relativizam tvrdi da ne postoji je tu, samo što je mi ne „vidimo“ jer ju tražimo uvjetovanim umom (mišlju, egom), i u tom smislu i nihilizam i relativizam su u pravu – apsolutna istina je u relativitetu nespoznatljiva, odnosno doima se kao da je nema...

Naime, čovjek sa svojih pet osjetila nije u stanju spoznati apsolutnu stvarnost, već samo relativnu, ili drugačije rečeno u stanju je spoznavati samo relativnu istinu... Taj naš doživljaj stvarnosti uvijek je subjektivan... Ne može drugačiji biti jer sve što promatramo, promatramo iz svoje perspektive, iz svog položaja, sa svojim ograničenim osjetilima kojima možemo percipirati samo jedan dio spektra te stvarnosti, i sva ta iskustva koja doživljavamo putem svojih osjetila provlačimo kroz svoju misao koja je uvjetovana prošlošću... Tako npr. promatrajući Sunce mi doživljavamo njegov izlazak i zalazak iako danas znamo da Sunce ne izlazi niti zalazi, i unatoč tom znanju mi ćemo iz svoje perspektive, iz svog subjektivnog doživljaja stvarnosti i dalje taj događaj doživljavati kao izlazak i zalazak Sunca... Da to isto Sunce promatramo s nekog drugog mjesta u svemiru doživljaj stvarnosti bi bio drugačiji, ali također subjektivan... Objektivan doživljaj Sunca bi postigli jedino kada bi bili u stanju „postati“ Sunce...

Mi smo u relativitetu postojanja osuđeni na život u prošlosti... Iako živimo u sadašnjem trenutku mi ga kao takvog ne spoznajemo (čast prosvjetljenim izuzecima)... Naša osjetila nisu u stanju percipirati sadašnjost... Zvuk koji čujemo putuje do naših slušnih organa, impuls od slušnih organa putuje do mozga i kada se u mozgu taj impuls „obradi“, odnosno kada mi nešto čujemo, to što smo čuli dogodilo se u prošlosti, iako mi imamo osjećaj da je taj doživljaj zvuka trenutan... Tako je sa svim osjetilima, bol, miris, okus koje osjećamo, osjeti su iz prošlosti... Svjetlost također putuje od objekta koji gledamo do našeg oka, i sliku koju vidimo uvijek je slika iz prošlosti... Uzmite zvijezde za primjer; mi ne vidimo zvijezde kakve su u ovom trenutku već kakve su bile prije određenog broja godina, ovisno o njihovoj udaljenosti od Zemlje... Ako je zvijezda udaljena deset svjetlosnih godina od nas, mi tu zvijezdu uvijek vidimo kakva je bila prije deset godina, koliko je svjetlosti potrebno da dođe do našeg oka... Što je predmet koji promatramo udaljeniji od nas to je slika koju vidimo dalje u prošlosti...

I kako sva ta osjetilna iskustva provlačimo kroz misao koja je uvjetovana prošlošću, odnosno opterećena prošlim znanjem, naš doživljaj stvarnosti u potpunosti je zarobljen u prošlosti... Zaključak je kako nismo u stanju doživljavati objektivnu stvarnost, odnosno spoznavati apsolutnu istinu (barem ne putem naših osjeta i misli), već samo relativnu... A relativnih istina, odnosno subjektivnih doživljaja stvarnosti ima koliko i ljudi... Međutim, sve su te relativne istine odraz jedne jedine apsolutne istine... A ta apsolutna istina smo mi, kao i svekoliko postojanje... Ili, kako je Isus rekao: „Ja sam Put, Istina i Život!“... Odnosno, svatko od nas je taj Put, Istina i Život, svatko od nas je odraz apsolutne istine na relativan način... Ali do te spoznaje kako smo mi odraz apsoluta u relativitetu, odnosno do te spoznaje apsolutne istine ne možemo doći putem naših misli, putem naših riječi...

Misao nije istina, riječ nije istina, misao je misao, a riječ je riječ... Misao i riječi mogu ukazivati na istinu ali ne mogu biti istina: „Prst koji pokazuje Mjesec nije Mjesec.“... Spoznavanje istine je osobno iskustvo... Istina nije zapisana niti u jednom spisu (ideološkom, filozofskom ili vjerskom)... Zapisani mogu biti samo putokazi, i ako neke od tih putokaza prihvatimo kao istinu, sebe proglašavamo posjednicima istine dajući si za pravo da neprijateljima proglašavamo one koji su za istinu proglasili neke druge putokaze... I ako kažemo kako od svih tih uvjerenja i vjerovanja jedno mora biti istinito, a ostala lažna, opet nismo rekli istinu, jer uvjerenja i vjerovanja nisu istina, već su to uvjerenja i vjerovanja, te kao takva jedino mogu biti relativna, odnosno subjektivna istina za one koji ih takvima smatraju... Istina postoji, ali je ne možemo naći tako što ćemo misli pretvarati u dogme, u doktrinu, jer na taj način istinu ne otkrivamo, već je stvaramo...

Kao samosvijesno biće čovjek osjeća odvojenost od ostatka svijeta, promatra sebe i svijet, a ne sebe u svijetu i svijet u sebi... I kao takav se osjeća izgubljeno, ne zna gdje pripada, ne zna odgovor na pitanje „tko sam ja?“, te stoga osjeća snažnu potrebu za stvaranjem vlastitog identiteta, za pronalaženjem okvira orijentacije i cilja koji će njegovom životu dati smisao... S obzirom na to da ne znamo tko smo, prisiljeni smo stvarati vlastiti identitet, a u tome nam pomaže ego, odnosno to je njegova svrha – da nam osigura osjećaj vlastitog identiteta... Odnosno, u nedostatku znanja o vlastitom sebstvu uskače ego koji nas uvjerava da je on zbiljski „ja“ i mi to prihvaćamo jer nam se na taj način nudi osjećaj identiteta koji nam nedostaje... Ali, da bi se ego potvrdio kao naše „ja“ on taj identitet mora izmisliti, stvoriti ga umjetno koristeći maštu i s njim se poistovjetiti, odnosno mora pretvoriti laž u istinu – ustvrditi kako sam ja nešto što nisam, kako sam ja etiketa ili odjeća koju nosim...

„Sve ono za čime ego traga i za što se veže samo su zamjene za Postojanje koje ne može osjetiti.“ E. Tolle

Upravo je to poistovjećivanje s našim lažnim identitetima (uz pojam vlasništva) temeljni uzrok sukoba među ljudima... Poistovjetivši se sa svojim lažnim identitetima mi u svojoj nesposobnosti otkrivanja istine istu stvaramo pretvarajući laž u istinu, govoreći kako su ove ili one riječi istina – da sam ja Hrvat, katolik, bijelac itd., i ako te riječi pretvaram u istinski identitet (ako ih ne doživljavam kao ono što one stvarno jesu – etikete), u ime obrane te „istine“ ja sam u stanju oduzimati slobodu i život drugima... Ali riječi su samo riječi i ako ih pretvaramo u istinu, u dogmu, u doktrinu, uzimamo sebi za pravo reći: „mi smo u pravu, a oni griješe!“, i time smo stvorili najopasnije uvjerenje koje je proizašlo iz našeg uma – kako smo mi u pravu!... U ime tog uvjerenja kako smo mi u pravu, a drugi u krivu činili smo najteže zločine, i činimo ih i dalje... U ime tog uvjerenja uzimamo sebi za pravo suditi onima koji „griješe“... Uvjerivši sebe kako isključivo mi posjedujemo istinu dovodimo se do točke ludila u kojoj sebi uzimamo za pravo u ime „istine“ eliminirati neprijatelje koji tu „istinu“ ugrožavaju... Za to u povijesti nalazimo nebrojeno primjera poput inkvizicije, fašizma, nacizma itd...

Ono što nam je potrebno jest svjesnost o tome kako su svi naši identiteti lažni, kako naše dogme, naše doktrine, nisu istina... Potrebna nam je svjesnost o tome da mi nismo etikete niti odjeća koju nosimo, kako su etikete samo etikete i kako je odjeća samo odjeća... I kako ove riječi nisu istina, već samo riječi... Potrebno nam je da se prestanemo vezati uz ono što nismo – uz ego... Potreban nam je „mir Božji“...

„Svoj istinski identitet prepoznajete kao samu svjesnost, a ne ono sa čime se svjesnost poistovjećivala. To je mir Božji... Krajnja istina o tome tko jeste nije u riječima ja sam ovo ili ono, nego Ja Jesam.“ E. Tolle

subota, 02.10.2010.

"Velika duša"

"Mahatma Gandhi je postao govornik savjesti cijeloga svijeta. Bio je čovjek koji je načinio skromnost i istinu moćnijima od svih Imperija." G.C. Marshall

"Generacije koje dolaze će sve manje vjerovati da je takav čovjek od krvi i mesa ikada postojao na Zemlji." A. Einstein

Na današnji dan, 2. listopada 1869.g. u Purbandaru (Indija), rođen je Mohandas Karamchand Gandhi, od svog naroda prozvan Mahatma (Velika duša)... Tom malom, a velikom čovjeku, uistinu jednoj od najvećih duša koje su ikad kročile ovom planetom, posvećujem ovaj post kao čestitku za njegov rođendan – SRETAN TI ROĐENDAN VELIKA DUŠO !!!

„Mogu mučiti moje tijelo, lomiti mi kosti, čak me i ubiti. Onda će oni imati moje mrtvo tijelo, ali ne i moju poslušnost.

Kada sam očajan sjetim se da je tijekom cijele povijesti put istine i ljubavi uvijek pobjeđivao. Bilo je tirana i ubojica i neko vrijeme mogu izgledati nepobjedivi, ali na kraju uvijek padnu. Sjeti se toga. Uvijek.

Ja mogu zamisliti teško naoružanog čovjeka koji je u svom srcu kukavica, ... istinsko nenasilje je moguće samo ako se čovjek ničega ne boji.

Građanska neposlušnost je urođeno pravo svakog građanina. Ukoliko je se on odrekne, on prestaje biti čovjek.

Sila je oružje slabih; nenasilje je oružje jakih.

Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijega razornog oružja što ga je stvorio ljudski um.

Ja odbijam silu, jer ono što se čini da ona učini dobrim ne traje dugo; nasuprot tome ono loše što ona učini ostaje zauvijek.

Umjetnost ratovanja je umjetnost uništavanja ljudi, a politika je umjetnost zavaravanja.

Oko za oko i cijeli svijet bi bio slijep.

Naš svijet je već umoran od mržnje. Jedini način da živiš je da pustiš i druge da žive.“

Mahatma Gandhi

Prilikom krvavih međuvjerskih sukoba u Calcutti između Muslimana i Hindusa Gandhi je štrajkao glađu kako bi apelirao na svoje sunarodnjake da prestanu s nasiljem... I uistinu, kako bi spriječili da Gandhi umre Muslimani i Hindusi prestali su sa sukobima... U vezi tog događaja ima jedna zgoda u kojoj Gandhiju u posjetu dolaze predstavnici Muslimana i Hindusa obećavajući da će prestati sa sukobima, tražeći od Gandhija da prestane sa štrajkom glađu...
Tom prilikom jedan Hindus obraća mu se riječima: „Evo, jedi! Ja idem u pakao, ali ne s tvojom smrću na duši.“
Gandhi odgovara: „Samo Bog odlučuje tko ide u pakao.“
Hindus: „Ubio sam dijete.Glavom sam mu udario o zid.“
Gandhi: „Zašto?“
Hindus: „Ubili su mi dijete. Mog dječaka. Muslimani su mi ubili sina!“
Gandhi: „Znam put iz pakla. Nađi dijete. Dijete čijeg su oca i majku ubili. Malog dječaka ove veličine i odgoji ga kao svog. Samo budi siguran da je Musliman i da ga odgojiš kao takvog.“