Ovaj post kao nastavak prethodnog u biti je moja reakcija na Donin komentar koji me je naveo da pokušam bolje pojasniti što sam htio reći... Dona u dijelu svog komentara kaže slijedeće: „Prispodobu koju si odabrao iz Evanđelja po Mateju ne doživljavam kao suštinu Isusovog učenja. Ako se slažemo da Isus nije Bog... nego je tek čovjek... tada ćemo morati zaključiti da je on "kapitalist" koji ne nagrađuje prema radu... nego prema nekom vlastitom nahođenju i tu se ostavlja prostor da lijeni žive na grbači marljivih. Naravno da svaki gazda može odlučiti koliko će i kako nagraditi svoje radnike... on sa "svojim " može činiti što hoće... ali to je u suprotnosti s onim za što se inače zalažeš. Nije li svejedno kako se zove onaj koji plaća... ako se radnici osjećaju zakinuti i neprimjereno nagrađeni? Po meni je to loš primjer.... ili ga ja možda ne razumijem....“ ... Ajde da probam bolje pojasniti zašto ta prispodoba za mene pokazuje suštinu Isusovog nauka, odnosno suštinu spoznaje koju je Isus stekao... Kao prvo, u toj priči Isus sebe ne stavlja u ulogu vlasnika vinograda, vinogradar u toj priči nije Isus, vinogradar u toj priči predstavlja prirodu, Majku Zemlju, Boga (kako hoćete)... A Isus za sebe nikada nije tvrdio da je Bog, odnosno niti u jednom evanđelju, kanonskom ili apokrifnom, nije zapisano da je Isus ikada ustvrdio kako je on Bog... Isus je „službeno“ Bogom proglašen puno kasnije od vremena kada je živio, točnije, 325. godine na nicejskom saboru ukazom tadašnjeg rimskog cara Konstantina, koji je sebi za cilj postavio ujedinjenje kršćanstva kao religije pod jednu kapu, pa je jednu struju među kršćanima (onu koja je Isusa smatrala Bogom – „istobitnim s Ocem“) proglasio pravovjernom, a sve ostale krivovjerne... Tako se izrodila pravovjerna Katolička crkva koja je od toga vremena imala odriješite ruke za legalan progon heretika, odnosno svih krivovjernika... Ali nećemo sada o tome...
Da se vratim na priču o vinogradaru... Isus u toj priči otkriva što znači istinska pravednost, prirodna, Božja pravednost, kako pravednost nije ono što čovjek uobičajeno smatra pod pravednošću... Nije pravedno dati više onima koji rade više, a manje onima koji rade manje, već je pravedno svima dati jednako... To je zakon Prirode koja svima daje sve... Postoji samo jedan vlasnik svega – Priroda (Bog), prema čijim zakonima svijet funkcionira... Kada smo se mi proglasili vlasnicima onoga čega je stvarni vlasnik Priroda, uzeli smo si za pravo donositi svoje zakone prema kojima bi naš svijet trebao funkcionirati onako kako to mi želimo... Tako smo u svom svijetu stvorili one koji imaju pravo biti vlasnici zemlje i proizvoda tuđeg rada (eksploatatore), i one koji moraju otuđivati svoj rad kako bi stvarali bogatstvo svojim vlasnicima koji će im se tada smilovati pa im vratiti dio proizvoda (u vidu plaće) kako bi isti mogli preživjeti i dalje nastaviti otuđivati svoj rad... Stvorili smo svoju pravednost – onaj tko više otuđuje svoj rad u korist svog eksploatatora od strane istog će biti više nagrađen, a onaj tko manje otuđuje svoj rad ili „nedovoljno“ biti će nagrađen manje, ili će biti kažnjen (dobiti otkaz jer nije dovoljno otuđivao svoj rad u korist svog eksploatatora)... U našoj kulturi eksploatacije čovjeka nad čovjekom problem je upravo RAD, jer je isti otuđen... U takvim odnosima „marljivi“ su oni koji više otuđuju svoj rad u korist eksploatatora, a „lijeni“ su oni koji to čine manje, dakle, definicija marljivosti i lijenosti vezana je uz zgrtanje bogatstva eksploatatoru koji otuđuje proizvode našeg rada... Po nekoj zdravoj logici pozitivniji likovi bi bili oni „lijeni“ jer manje sudjeluju u tom eksploatacijskom zlu, ali kako je um većine ljudi teško bolestan, pa ne može zdravo logički zaključivati, onda je u takvom umu pozitivan lik onaj „marljivi“ koji najviše doprinosi održavanju tog zla...
Takvi odnosi u društvu stvaraju lijene koji žive na grbači marljivih, sustav zapravo na taj način i funkcionira, kako bi jedni živjeli na račun drugih... Odnosno, kako sam i prije pisao, sustav se temelji na krađi, na krađi lijenih (eksploatatora) od marljivih (radnika)... I onda se lijeni eksploatatori još usuđuju optuživati marljive radnike da nisu dovoljno marljivi, da dovoljno ne otuđuju svoj rad u njihovu korist, pa im daju otkaze, i traže druge marljivije radnike koji će više otuđivati svoj rad i tako doprinositi povećanju profita svojih eksploatatora... Naš um funkcionira na taj bolestan način: dopustiti ćemo da se netko proglasi vlasnikom proizvoda našeg rada, a onda ćemo ovisiti o njegovoj milosti nadajući se da će nam dati dovoljno sredstava da možemo normalno živjeti, a što više radimo našem ćemo gospodaru stvoriti veće bogatstvo, pa će onda i on nama više dati, jer smo više i zaslužili... Neka mi netko kaže kako je ovo razmišljanje zdravog, logičkog uma?... Zahvaljujući takvom bolesnom razmišljanju (kako netko ima pravo biti vlasnik proizvoda našeg rada), a koje je duboko ukorijenjeno u našoj svijesti, eksploatacijski odnosi u društvu opstaju već tisučljećima... Takav um stvorio je svoju bolesnu pravednost koja kaže da svatko može dobiti samo ono što je zaslužio, a zasluge se zaslužuju otuđivanjem rada, odnosno eksploatatori određuju tko je zaslužio kakve zasluge s obzirom na to kako je služio njihovim interesima... I takav um koji prihvaća otuđeni rad kao nešto normalno, nešto što mora biti tako, uistinu ne može razumjeti prirodnu (Božju) pravednost opisanu u priči o vinogradaru...
Kako se boriti protiv tog zla - otuđenog rada?... Tako što ćemo eksploatatorima odbiti priznati vlasništvo nad proizvodima našeg rada; tako što ćemo prestati otuđivati svoj rad, prestati raditi za eksploatatore; tako što ćemo prestati primati plaću, jer mi nemamo pravo samo na ono što možemo kupiti s plaćom, već imamo pravo na sve, i dok god radimo za plaću eksploatatorima priznajemo vlasništvo nad proizvodima našeg rada; tako što ćemo prestati biti zaposlenici, prestati biti roba na tržištu rada... Priča o vinogradaru nam kazuje kako izgledaju zdravi odnosi među ljudima – nije važno tko koliko radi, svatko doprinosi koliko može i radi što zna i želi raditi, a svi imaju pravo na sve... Kao što sam napisao u prošlom postu: zaslugu ne treba zaslužiti, zasluga je dana unaprijed... Onaj denar iz priče dan je svima unaprijed, jer pred zakonima prirode ili pred licem Boga, svi su jednaki, nema manje ili više vrijednih... Mi smo ti koji izmišljamo manju ili višu vrijednost, mi smo ti koji si uzimamo za pravo reći drugom čovjeku da nešto nije zaslužio, a Isus nam govori da smo uzevši si to pravo da jedni drugima određujemo tko na što i pod kojim uvjetima ima pravo, stvorili destruktivne odnose u kojima vladaju zavist, pohlepa i škrtost... Dok god ne odbacimo eksploatacijske društvene odnose, dok god ne prihvatimo prirodnu (Božju) pravednost koja kaže da svi imaju pravo na sve, naš svijet će i dalje biti nepravedan i pun patnje koju takvi nepravedni odnosi stvaraju... Zato ova prispodoba odlično prikazuje suštinu kršćanstva, suštinu Isusovog nauka koja jest u tome da su svi ljudi jednaki u svojim pravima, ta jednakost im je dana od strane Boga, Prirode, i to ne treba zaslužiti – tu suštinu Isusovog učenja možemo nazvati i ljubav prema čovjeku, jer ona to jest – poštivajući tuđu slobodu, tuđe pravo na život, i ne osuđujući nikoga za ništa, mi dokazujemo svoju ljubav prema ljudima... To je Isusova poruka: nije pravedno dati nekome više, a nekome manje, već je pravedno dati svima jednako (odnosno svima sve što im je potrebno); nije pravednost osuđivati i kažnjavati, već je pravednost opraštati... Ali ljudski um zatrovan željom za moći nije u stanju razumijeti tu pravednost, dapače, takvom umu to nije pravednost, već ludost, a pravednost je (kao što već rekoh) da svatko dobije samo ono što je zaslužio... I da, takav um uvijek će pokušati eliminirati nekoga poput Isusa...
Post je objavljen 19.11.2010. u 19:00 sati.