Smisao Života

utorak, 24.11.2009.

Ludilo naše kulture

«Ludilo svake kulture djeluje sveto članovima te kulture.» D. Quinn

Univerzalno ludilo koje je karakteristično za sve kulture je to da svaka kultura za sebe smatra kako je jedina ispravna... Pod pojmom kulture ovdje podrazumijevam način življenja... Današnji (ljudski) svijet u širem smislu možemo podijeliti na dvije osnovne kulture... Prva i najraširenija kultura je naša kultura koju sam nazvao «kulturom nasilja» (D.Quinn je naziva «kulturom uzimatelja», a T.Hartmann «mlađom kulturom»), a za koju je karakteristično hijerarhijsko-eksploatacijsko društveno uređenje – kultura u kojoj se hrana zaključava... Druga kultura je «kultura solidarnosti» za koju je karakteristično anarhoplemensko društveno uređenje – kultura u kojoj se hrana ne zaključava, odnosno gdje je hrana dostupna svim članovima zajednice (po Quinnu «kultura ostavitelja», a po Hartmannu «starija kultura»)...

Kao što se i u svim drugim kulturama njihovo ludilo očituje u tome kako misle da je njihov način života jedini ispravan, tako je i sa ludilom naše kulture... Iako mi formalno možemo tvrditi kako naša kultura nije jedina ispravna to stvarno nećemo misliti jer ćemo se svoje kulture i dalje držati kao pijan plota... I to je u redu – dok god svoju kulturu ne namećemo drugima... Upravo je to glavna razlika između ludila naše «kulture nasilja» i ludila njihove «kulture solidarnosti»... Oni isto misle da je njihov način života jedini ispravan, ali ga ne pokušavaju nametati drugima... Naša kultura raširila se svijetom silom... O tome sam već pisao... Naša «kultura nasilja» nastala je prije oko 7.000 godina na području tzv. plodnog polumjeseca među Sumeranima i nezaustavljivo se kao kuga u vrlo kratkom vremenu proširila svijetom...

Naravno, nisu Sumerani bili ti koji su išli svijetom širiti novu kulturu, ona se proširila kao ideja koju su ljudi u svim dijelovima svijeta počeli prakticirati (kada su takvu ideju prihvatili ljudi su je mogli ostvariti jedino fizičkom silom – zaključavanjem hrane i ucjenjivanjem drugih ljudi da moraju za njih raditi kako bi tu hranu dobili)... Došla je i u Novi svijet (puno prije Kolumba), da li prijenosom informacija od čovjeka do čovjeka ili zahvaljujući umreženosti kolektivne ljudske svijesti, uopće nije bitno... Uvjeti za stvaranje nove kulture na hijerarhijsko-eksploatacijskoj osnovi bili su potpun prelazak na poljoprivrednu proizvodnju (tzv. poljoprivredna revolucija), što je rezultiralo i stvaranjem viškova proizvoda, te kao šećer na kraju – ideja o zaključavanju hrane kako bi se ljude prisililo da nastave s proizvodnjom, a u cilju zadovoljavanja potreba novonastale društvene grupacije – vladara i čuvara zaključane hrane... Nastale su klase, ljudi više nisu u svojim pravima na hranu bili jednaki... Jedni su za hranu morali raditi, a drugi su uživali u dobrobiti tuđeg rada... Taj temelj naše kulture do danas se nije promijenio...

Vračam se na ludilo naše kulture koje kaže da je hijerarhijsko-eksploatacijski sustav jedini ispravan način života za ljudsku zajednicu, odnosno kako je isti postojao «oduvijek», te da je hijerarhija prirodno stanje stvari u prirodi... Zahvaljujući tim lažima koje smo prihvatili kao neupitnu istinu – dogmu, naša «kultura nasilja» preživjela je do danas i nezaustavljivo vodi našu vrstu ka uništenju... Osobno polazim od pretpostavke kako je prirodno stanje svih bića anarhija – sloboda... Sva su bića stvorena da budu slobodna u okviru svojih mogućnosti... Često se, kako bi opravdali hijerahijsko uređenje naše zajednice, pozivamo na hijerarhijski ustroj raznih životinjskih zajednica... Ali pritom zaboravljamo činjenicu da su životi svih jedinki kao i cijele zajednice potpuno uvjetovani njihovim nagonom... Te životinje stvorene su da bi tako živjele... Ljudski život nije uvjetovan samo nagonom, već i razumom... Kada bi ljudski život bio uvjetovan samo nagonom, čovjek nikada ne bi napustio anarhoplemensku zajednicu i stvorio hijerarhijsko društvo... Milijuni godina ljudske evolucije čovjeka su definirali kao nagonski plemensko biće (biće sa urođenom težnjom ka plemenskoj organizaciji društvene zajednice gdje svi njegovi članovi imaju jednaka prava), to je antropološki i sociološki fakt koji će se rijetko koji antropolog ili sociolog usuditi opovrgnuti... Hijerarhija je kao društvena organizacija naše kulture stara tek 7.000 godina, a već je dovela čovječanstvo do ruba samouništenja... Što to o njoj govori?

Mravu radniku i mravu vojniku urođeno je da budu to što jesu, i u okviru onoga što im njihov nagon dopušta oni su SLOBODNI, kao i sva ostala bića – osim čovjeka... Čovjek je umjetno stvoren «radnik» i «vojnik»... Čovjek je svoju slobodu koju mu je priroda dala sam sebi oduzeo stvarajući hijerarhijsko društvo, a koje je protivno njegovom prirodnom nagonu za slobodom... Takva organizacija ljudskog društva uzrok je svih devijantnih ponašanja kod čovjeka... Čovjeku u hijerarhijskom društvu nedostaje sigurnost, ljubav, solidarnost, sloboda, nedostaje mu njegov izvorni život koji je izgubio napuštanjem plemena... U hijerarhijskom društvu čovjek taj gubitak nadoknađuje na razne načine, najčešće organiziranjem u razne grupacije koje mu služe kao nadomjestak za pleme, poput raznih subkulturnih skupina, navijačkih skupina, sekti, kultova itd... Još jedan način koji mu služi da lakše podnese život u «kulturi nasilja» (a tako ga se i lakše kontrolira), jest konzumiranje droge... Droga se pojavljuje u raznim oblicima: religija, ideologija, tv programi, kocka, pornografija, računalne igrice, lutrija, Internet, alkohol, heroin, kokain, amfetamini, marihuana, hašiš, itd., itd...

Kada drugi puta osuđujete nekog narko-dilera zbog onoga što on čini, sjetite se da je on u službi održavanja naše «kulture nasilja» i posljednji je na ljestvici odgovornosti što će se vaše ili moje dijete početi drogirati... Između njega i trgovca alkoholom ili drugim drogama koje se nalaze na tržištu, nema nikakve... Razlika je samo u tome što smo narko-dilera formalno stavili izvan zakona, što je njegov biznis ilegalan... Ne ubija nas droga, već se mi ubijamo drogom... Hapšenje i zatvaranje narko-dilera je pokušaj gašenja šumskog požara čašom vode... Ali takvo ponašanje je svojstveno ludilu naše kulture... U svom ludilu pokušavamo probleme koji nastaju našim načinom života rješavati tako što ćemo eliminirati posljedice (u ovom slučaju narko-dilera; kao da ga neće zamijeniti netko drugi)... KAKO MOŽEMO BITI TAKO GLUPI?!... Zar stvarno nismo u stanju vidjeti kako su naša organizacija društva, odnosno naši društveni odnosi, uzrok svih devijacija?... Promijenite društvene odnose, promijenite način organizacije društvene zajednice i riješiti ćete se i narko-dilera i svega onoga što nazivate «kriminalom»... Promijenite način života, napustite ovakav sustav, i neće vam više trebati droga... – ali to nije u interesu onih koji s vama vladaju (njima su potrebni drogirani podanici)...

Od kada smo ju stvorili, «kulturu nasilja» uglavnom opravdavamo preko religija... U svim svjetskim religijama naše kulture prisutna je nebeska hijerarhija kojom opravdavamo postojanje zemaljske hijerarhije... Jedan od najstarijih i najgorih primjera nalazi se u Hinduizmu... Podjela indijskog društva na kaste posljedica je hinduističkog vjerovanja kako je hijerarhija temelj zakona svemira, a koji osigurava ostvarenje zakona karme putem reinkarnacije. Teorija karme kaže kako su nečiji grijesi ili vrline kažnjeni ili nagrađeni u ovom ili slijedećem životu... Pa tako, ako ste bogat to ste najvjerojatnije zaslužili, isto kao i to ako ste siromašan... Prema tome nemate se što buniti i zaviditi drugima kojima je u životu bolje – jer je to vaša karma... Religije judeo-kršćansko-islamske tradicije također su stvorile svoju nebesku hijerarhiju sa Bogom, kerubinima, anđelima, arhanđelima itd... U tim religijama je svojstvena spika kako su siromašni i ponizni ti kojima pripada kraljevstvo nebesko i da stoga ne treba težiti materijalnom bogatstvu u ovom svijetu niti se suprotstavljati bogatim vladarima, jer oni ionako ne mogu ući u kraljevstvo nebesko (možda poneki)... Uglavnom, to su odlični načini da se mase drže u robovskom položaju...

Zašto pobogu ljudi ne prihvaćaju činjenicu da su svi rođeni slobodni?... Ne samo ljudi, sva bića se rađaju slobodna i imaju pravo na slobodan život u okviru mogućnosti koje im daje PRIRODA!... Čovjek se stvaranjem hijerarhijskog ustroja društvene zajednice stavlja u položaj da to prirodno pravo oduzme drugom čovjeku... Ali onaj koji to čini na taj način oduzima slobodu i sebi, jer u takvom društvu nitko nije stvarno slobodan, niti siguran... SVI SMO JEDNAKI U SVOJIM PRAVIMA, SVI IMAMO PRAVO BITI SLOBODNI, NITKO NIJE VIŠE ILI MANJE VRIJEDAN! – to je zakon prirode, zakon svemira... Kada ne bi bilo tako priroda bi nam pokazala koja je to razlika između kralja i kmeta... Ali razlike nema – obojica se rađaju i umiru, a priroda ne žali niti za jednim od njih... Životinja, za razliku od čovjeka, nije u stanju uzeti slobodu drugoj životinji... Ono što nazivamo hijerarhijskim zajednicama među životinjama je nagonsko hijerarhijsko ustrojstvo... Ljudska hijerarhija je umjetna – proizvod ljudskog razuma... Očigledno bolesnog ljudskog razuma kad je stvorio ovakvo ludilo naše kulture koje nam govori kako nema boljeg načina života od našeg načina života.

srijeda, 18.11.2009.

Prestanite graditi piramide za svoje faraone

Danas sam ljut jer gamad kapitalistička likuje – zadržali su harač, njihov je profit siguran...

Prestanite crnčiti za svoje gospodare – prestanite dolaziti na posao...

Prestanite ih birati na tzv. izborima...

Prestanite plaćati poreze, takse i ostale harače i tlake...

Prestanite plaćati račune za vodu, struju, plin, telefon, internet itd...

Prestanite plaćati RTV pretplatu...

Prestanite svoj novac (ako ga imate) držati u bankama – otkažite im poslušnost...

Prestanite otplačivati kredite...

Prestanite odlaziti na izlet u trgovačke centre...

Prestanite slati svoju djecu u škole...

Prestanite pohoditi bogomolje...

Prestanite se zvati pukom...

Prestanite već jednom graditi te proklete piramide...

Ma što ja to pričam?!... Slobodan rob je izgubljen rob... Nismo mi sposobni živjeti bez batine u rukama naših faraona...

E, da, harač se od jučer zove milodar - ipak je to solidarnost na djelu - treba spasiti bogatstvo naših faraona, jer ako zadovoljimo njihove prohtjeve, možda nam se smiluju pa nam bace koju mrvicu više...

utorak, 10.11.2009.

Školovanje je nepotrebno

Ne volim pisati o našem obrazovnom sustavu, ali eto, zbog nekih okolnosti koje neću iznositi jer nisu tema ovog posta, osjetio sam potrebu da iznesem svoje mišljenje... Učenje je neophodno, ali školovanje je nepotrebno... Dapače, školovanje se, kao i cijeli sustav (država), temelji na nasilju (prisili)... Veleumovi našeg obrazovnog sustava kroz nastavne programe određuju što naša djeca MORAJU učiti i što TREBAJU znati... Škole ne služe kako bi djeca stjecala znanje... Škole služe kako bi se generacijom za generacijom djeca usmjeravala na koji način TREBAJU razmišljati, na koji način TREBAJU živjeti, na koji način TREBAJU doprinositi «dobrobiti» društvene zajednice, na koji se način TREBAJU ponašati kao uzorni i poslušni građani, na koji način TREBAJU služiti sustavu... Školama je svrha stvarati podanike hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava kako bi se isti mogao održavati... Takve škole pridonose održavanju bolesnog neslobodnog društva... Roditelji u takvom društvu u kojem je takvo školovanje obavezno nemaju izbora i MORAJU djecu slati u takve škole, i očekivati od njih da u školi budu uspješni ako u životu žele nešto postići... Međutim, kako škole ne služe da bi djeca stekla znanje (naročito ne znanje koje će im u životu koristiti), uspjeh u školi ne jamči uspjeh u životu... Još jedna značajna uloga našeg obrazovnog sustava jest držanje mladih ljudi podalje od tržišta rada što je to duže moguće... Da, dobro ste pročitali, cilj što zahtjevnijeg i dugotrajnijeg obrazovanja jest da mladi ljudi što je moguće duže budu nezaposleni, jer su mnoge gospodarske grane ovisne o takvom obrazovanju... Što se djeca duže školuju, to njihovi roditelji duže i više troše na knjige, školski pribor itd., itd... Zato je srednjoškolsko obrazovanje postalo obavezno – zbog povećanja potrošnje, a ne zbog kakti povećavanja stupnja obrazovanosti naših građana (jer obrazovanost ne mora imati veze sa stupnjem školovanja)...

Sustav u kojem se društveni odnosi temelje na nasilju (prisili), od državnih institucija kao što su zakonodavna i izvršna vlast, te sudstvo i policija, preko obrazovnog sustava do obitelji, neminovno stvara bolesno društvo puno psihotičnih i neurotičnih pojedinaca... U našem obrazovnom sustavu nastavnici su žrtve kao i djeca... Razlika je u tome što su nastavnici uistinu uvjereni da čine nešto dobro za društvo, dok se učenici pitaju zašto se moraju školovati na način da im se nameće što i kako trebaju učiti?... Neki učenici prihvaćaju svoju poziciju jer su prihvatili da tako MORA biti... Neki pak učenici ne prihvaćaju svoju poziciju jer se pitaju zbog čega im je pobogu na taj način oduzeta sloboda?... Takvi učenici u sebi viču obračajući se svojim nastavnicima i roditeljima: « NE ŽELIM UČITI ŠTO VI KAŽETE DA MORAM, JA VAMA NE GOVORIM ŠTO DA ČINITE SA SVOJIM ŽIVOTOM, PUSTITE ME NA MIRU, TKO STE VI DA ME OCJENJUJETE, JA SAM SLOBODNO BIĆE, OTKUD VAM PRAVO DA ODLUČUJETE O MOJOJ SUDBINI!?.». Prisiljavajući dijete da uči nešto što ne želi od njega stvarate buntovnika, potencijalnog budućeg delinkventa, a najvjerojatnije i psihotičara ili neurotičara... A naš obrazovni sustav temelji se na prisili, djeca MORAJU učiti ono što im odrasli nameću... Kao što sam već rekao, neka djeca će tu prisilu prihvatiti, a neka neće... Onu djecu koja ne prihvaćaju tu prisilu jer je nagonski odbijaju kao neprirodnu, te zbog toga postaju delinkventi, osuđujemo i kažnjavamo... Ali ona nisu kriva za ništa... Krivi smo mi...

Ako želimo zdravo društvo trebamo srušiti sve škole i crkve... To ne mislim doslovno... Pod tim podrazumijevam napuštanje ovakvog obrazovnog sustava (u potpunosti) kao i napuštanje naših bogomolja... To ne znači napuštanje obrazovanja i vjere, već napuštanje institucija koje promiču ono što danas nazivamo obrazovanjem i vjerom... Jer je u ovakvom sustavu uloga tih institucija da održavaju hijerarhijsko-eksploatacijski sustav, da stvaraju podanike, neslobodna bića... Da bi društvo bilo zdravo škole trebaju biti slobodne... Djecu ne treba tjerati da uče ono što ne žele... Pustiti ih da biraju što će i kako učiti... Ako se žele igrati do svoje desete godine i ne žele učiti čitati i pisati treba ih pustiti... Kada sami uvide da su njihovi vršnjaci pismeni a da su oni nepismeni, itekako će se potruditi da nauče sve što im je potrebno... Djeca žele i vole učiti, ali bez prisile, bez pritiska u obliku očekivanja od strane okoline... Kada su slobodna, djeca sa žarom uče i nauče ono što ih zanima, i nikakvo im tada ocjenjivanje neće biti potrebno jer će postati stručnjaci u onome što su izabrali... A svako dijete će nešto izabrati... Ako će htjeti biti liječnik postaće liječnik, ako će htjeti biti pjesnik postaće pjesnik, a učiti će samo ono što mu treba da bi to i postao... Danas djeca u školama uče hrpe beskorisnih informacija (a samo s ciljem da im se oduzme vrijeme kako bi što manje bila slobodna, da ih se navikne na neslobodu), i 90% onoga što uče u školama ne nauče ili kasnije zaborave, jer im je potpuno nepotrebno u životu... Malo je zanimanja, poput liječnika, pravnika, raznih znanstvenika, učitelja, nastavnika i profesora, koji stvarno koriste ono što su naučili tijekom školovanja...

Na nama je da izaberemo želimo li i dalje ovakav prisilni obrazovni sustav kojim se stvara i održava bolesno društvo, ili želimo stvarati novi slobodni obrazovni sustav kojim se stvara i održava zdravo društvo...


DODATAK:

Ponovo ću spomenuti školu slobode u Summerhillu koju je 1921.g. osnovao britanski pedagog i dječji psiholog Alexander Sutherland Neill... Ta škola primjer je drugačijeg (po meni zdravog) načina obrazovanja... Škola koja to nije... Škola u kojoj nema prisile, u kojoj se od učenika NE TRAŽI NIŠTA, osim da poštuju tuđu slobodu... To je jedino pravilo u toj školi – SLOBODA – koja ne znači odsustvo pravila, već znači pravilo koje glasi: - tuđa sloboda je moja sloboda... Učenici sami upravljaju školom putem samoupravne skupštine... Glas najmlađeg djeteta vrijedi isto kao i glas nastavnika... Djeca sama biraju da li, i koju nastavu žele polaziti... Među onima koji polaze nastavu ne treba uvoditi nikakav red jer oni sami uspostavljaju red ostvarujući svoju želju (neće sami sebi ometati nastavu koju žele)... Oni koji ne žele polaziti nikakvu nastavu to i čine, a pritom ne ometaju polaznike nastave, jer poštuju njihovu slobodu kao što se i njima poštuje njihova... Na kraju ipak gotovo svi učenici polaze nastavu (jer to sami žele) i završavaju školu kao zdrava djeca koja su uistinu naučila ono što su htjela, odnosno ono što će im stvarno trebati u životu... Škola slobode u Summerhillu postoji i danas i funkcionira besprijekorno... Škole takvog tipa naš sustav ne prihvaća jer one ne odgajaju podanike, već slobodoumne ljude, a hijerarhijsko-eksploatacijski sustav bez podanika ne može opstati... Neću ulaziti u detalje načina funkcioniranja škole slobode već preporučam Neillovu knjigu «Summerhill»...

utorak, 03.11.2009.

"Bol je neizbježna,...

...patnja je, međutim, stvar izbora.»... Ova izreka pripisuje se Kathleen Casey, iako ona najvjerojatnije nije bila prva koja je došla do tog zaključka. Kada sam prije više od godinu dana pokrenuo blog, u svom prvom postu postavio sam pitanje: koja je svrha patnje?... Ali nisam niti pokušao dati odgovor... E, pa došlo je vrijeme da pokušam odgovoriti i na to pitanje... Svi smo se mi u životu našli u situacijama u kojima smo iskusili bol i patnju (ako netko nije neka me ispravi)... I u takvim situacijama često postavljamo pitanje: zašto?... Zašto me boli, zašto moram patiti, zbog čega je ovaj svijet pun boli i patnje?... Zašto svijet nije stvoren SAVRŠEN – bez patnje?... Zašto priroda svijeta mora biti predatorska, zašto svijet nije stvoren bez mogućnosti nanošenja boli?... Ali nam ne pada na pamet kako ovaj svijet jest SAVRŠEN zahvaljujući upravo patnji... Kako sam već napisao u jednom komentaru kod blogera @AF-L, u svijetu koji ne poznaje bol i patnju, nemoguće je znati što je odsustvo boli i patnje, u svijetu koji ne poznaje nesreću nemoguće je ostvariti sreću... Kako mogu znati što je sreća, ako ne znam što je nesreća, kako mogu znati što je odsustvo boli, ako nisam iskusio bol?...

Svijet koji naš um zamišlja kao savršen – «Raj na Zemlji», u kojem nema boli i patnje je utopija... A svaki pokušaj ostvarivanja utopije (neostvarivog) završava stvaranjem antiutopije... Pisci poput Zamjatina, Huxleya i Orwella u svojim su antiutopijskim romanima jasno pokazali kako slobodno društvo prestaje biti slobodno ako se ljudima oduzima iskustvo boli, patnje i nesreće... Takvo društvo koje pokušava ostvariti utopiju eliminirajući osjećaj boli pretvara se u neslobodno društvo robota... Društvo u kojem se ljudi drže u stalnom prividnom stanju sreće zbog utjecaja droge («Vrli novi svijet», A. Huxley) ili se nad njima vrši lobotomija («Mi», J. Zamjatin)... Čovječanstvo u tom smislu ne treba težiti nikakvom SAVRŠENOM svijetu, jer svijet jest SAVRŠEN – za to se pobrinula priroda... Mi samo trebamo to savršenstvo prepoznati i prihvatiti kako bi izbjegli patnju, odnosno kako svoju bol ne bi pretvarali u patnju... Bol, patnja i nesreća, nužna su iskustva kako bi mogli živjeti kao slobodna bića... Međutim, kako je patnja uistinu, na osobnom nivou stvar izbora, nju možemo izbjeći...

«Patnja je neophodna sve dok ne spoznate da nije neophodna... Istinsku slobodu i okončanje patnje doživjet ćete ako živite kao da ste svojevoljno odabrali sve ono što osjećate ili proživljavate u ovom trenutku.» E. Tolle

Ne donosi nam nesreću bol, već patnja... Nesretni ne postajemo zbog recimo, tjelesne boli, već zbog misli o toj boli kojom sami stvaramo svoju patnju... Prihvatiti bol, prkositi joj, živjeti s njom, veseliti se životu usprkos boli, time pobjeđujemo patnju... A za to je potrebna velika hrabrost... U društvu slobodnih ljudi hrabrosti ne manjka, dok je u društvu potlačenih hrabrost rijetka, jer su ljudi naučeni bojati se... U slobodnim, anarhoplemenskim društvima, uobičajeni su obredi posvećenja mladih muških pripadnika plemena... Takvi obredi u pravilu se sastoje od tjelesnog mučenja, izazivanja što je moguće jače tjelesne boli kod posvećenika... Posvećenik s ponosom i prkosom prihvaća svaku bol... Rane na njegovom tijelu su duboke i opasne po život, ali iz njegovih usta ne izlazi nikakav zvuk, njegova usta ne traže milost i prestanak boli, on stoički podnosi bol dok ne izgubi svijest ili dok mu se njegovi mučitelji sami ne smiluju, a to će se dogoditi kada donesu zaključak kako je posvećenik dokazao svoju hrabrost i za sva vremena prihvatio ZAKON SLOBODE... Posvećenik u ovakvom obredu zahvaljujući svojoj hrabrosti ne pretvara bol u patnju i u stanju je podnijeti svaku bol, ako treba do smrti...

Cilj je ovakvih obreda (koliko god oni okrutno izgledali) jednostavan... Kao što smo mi u neslobodnom društvu prisiljeni imati pisane zakone kao zaštitni mehanizam kojima se održava sustav, tako su u anarhoplemenskim društvima ovakvi obredi zaštitni mehanizam koji održava njihovo slobodno društvo – upisivanje zakona u tijelo posvećenika... Takvim obredima pripadniku plemena zakon ispisan na tijelu čini svijest posvećenika neizbrisivom za sva vremena... A taj zakon mu govori: «Ti si jedan od nas. Svatko od vas je kao i bilo tko drugi među vama; svatko od vas je kao i svi ostali pripadnici plemena. Nosićete isto ime i nikada ga nećete promijeniti. Svatko od vas zauzima među nama isti prostor kao i bilo tko drugi. Nitko od vas ne vrijedi više od nekog drugog; nitko od vas ne vrijedi manje od nekog drugog. To nikada nećete zaboraviti. Uvijek ćete imati na umu da je SVAKOME OD VAS NA TIJELO UTISNUT ISTI ZNAK.», iz eseja «O mučenju u primitivnim društvima», P. Clastres.

Taj žig na tijelima svih pripadnika plemena stalno im govori da neće imati želju za vlašću, niti želju za potčinjavanjem... Te ljude nitko neće moći pretvoriti u robove, niti će ti ljudi ikada ostvarivati vlast nad drugim ljudima, jer je sloboda za njih najveća vrijednost... Ta plemena pod cijenu strašne okrutnosti spriječavala su pojavu nečeg još okrutnijeg – hijerarhije... Naravno, ja ne želim reći kako bi se mi trebali podvrći tjelesnom mučenju kao metodi koja bi nam pomogla pri promjeni odnosa u našem neslobodnom društvu... Daleko od toga... Poanta je u tome da te «primitivne» zajednice tim činom prenose vječnu istinu s generacije na generaciju: - kako je čovjek rođen slobodan i da bi takav trebao ostati... U stanju slobode bol se lakše podnosi, a patnja je svedena na minimum ili je nema...

A opet, bez iskustva boli, patnje i nesreće nema slobode... Kada bi eliminirali ta iskustva iz svog života pretvorili bi se u zombije, hodajuće mrtvace, to ne bi bio život već čisto vegetiranje... Bez tih iskustava ovaj svijet bio bi svijet robota, a ne slobodnih bića... Kroz bol i patnju učimo se poštivati slobodu kao najveću dragocjenost, učimo se poštivati ŽIVOT... Ali ipak smo tu svoju slobodu prodali... Izabrali smo ropstvo, svjesno, možda stoga slobodu niti nismo zaslužili... Prihvatili smo okove jer smo umislili da je sloboda bolnija, i u tom smo stanju toliko ukalupljeni da smo slobodu proglasili smrtnim neprijateljem... Poput dugogodišnjeg robijaša koji se po odsluženju kazne neda iz zatvora, jer se boji vanjskog svijeta – slobode, on je uvjeren da u tom svijetu neće moći opstati... I neka ga, ako tako misli niti nije zaslužio slobodu, neka ostane zatvoren...

«To dvoje u raju – imali su izbor; ili sreća bez slobode – ili sloboda bez sreće: treći izbor nije im bio dan. Oni, blesani, izabrali su slobodu – i što ćeš: jasno je – nakon toga vjekovima su tugovali za okovima. Okovi – shvaćate – eto u čemu je svjetska bol. Stoljećima!». iz romana «Mi», J. Zamjatin