Ne volim pisati o našem obrazovnom sustavu, ali eto, zbog nekih okolnosti koje neću iznositi jer nisu tema ovog posta, osjetio sam potrebu da iznesem svoje mišljenje... Učenje je neophodno, ali školovanje je nepotrebno... Dapače, školovanje se, kao i cijeli sustav (država), temelji na nasilju (prisili)... Veleumovi našeg obrazovnog sustava kroz nastavne programe određuju što naša djeca MORAJU učiti i što TREBAJU znati... Škole ne služe kako bi djeca stjecala znanje... Škole služe kako bi se generacijom za generacijom djeca usmjeravala na koji način TREBAJU razmišljati, na koji način TREBAJU živjeti, na koji način TREBAJU doprinositi «dobrobiti» društvene zajednice, na koji se način TREBAJU ponašati kao uzorni i poslušni građani, na koji način TREBAJU služiti sustavu... Školama je svrha stvarati podanike hijerarhijsko-eksploatacijskog sustava kako bi se isti mogao održavati... Takve škole pridonose održavanju bolesnog neslobodnog društva... Roditelji u takvom društvu u kojem je takvo školovanje obavezno nemaju izbora i MORAJU djecu slati u takve škole, i očekivati od njih da u školi budu uspješni ako u životu žele nešto postići... Međutim, kako škole ne služe da bi djeca stekla znanje (naročito ne znanje koje će im u životu koristiti), uspjeh u školi ne jamči uspjeh u životu... Još jedna značajna uloga našeg obrazovnog sustava jest držanje mladih ljudi podalje od tržišta rada što je to duže moguće... Da, dobro ste pročitali, cilj što zahtjevnijeg i dugotrajnijeg obrazovanja jest da mladi ljudi što je moguće duže budu nezaposleni, jer su mnoge gospodarske grane ovisne o takvom obrazovanju... Što se djeca duže školuju, to njihovi roditelji duže i više troše na knjige, školski pribor itd., itd... Zato je srednjoškolsko obrazovanje postalo obavezno – zbog povećanja potrošnje, a ne zbog kakti povećavanja stupnja obrazovanosti naših građana (jer obrazovanost ne mora imati veze sa stupnjem školovanja)...
Sustav u kojem se društveni odnosi temelje na nasilju (prisili), od državnih institucija kao što su zakonodavna i izvršna vlast, te sudstvo i policija, preko obrazovnog sustava do obitelji, neminovno stvara bolesno društvo puno psihotičnih i neurotičnih pojedinaca... U našem obrazovnom sustavu nastavnici su žrtve kao i djeca... Razlika je u tome što su nastavnici uistinu uvjereni da čine nešto dobro za društvo, dok se učenici pitaju zašto se moraju školovati na način da im se nameće što i kako trebaju učiti?... Neki učenici prihvaćaju svoju poziciju jer su prihvatili da tako MORA biti... Neki pak učenici ne prihvaćaju svoju poziciju jer se pitaju zbog čega im je pobogu na taj način oduzeta sloboda?... Takvi učenici u sebi viču obračajući se svojim nastavnicima i roditeljima: « NE ŽELIM UČITI ŠTO VI KAŽETE DA MORAM, JA VAMA NE GOVORIM ŠTO DA ČINITE SA SVOJIM ŽIVOTOM, PUSTITE ME NA MIRU, TKO STE VI DA ME OCJENJUJETE, JA SAM SLOBODNO BIĆE, OTKUD VAM PRAVO DA ODLUČUJETE O MOJOJ SUDBINI!?.». Prisiljavajući dijete da uči nešto što ne želi od njega stvarate buntovnika, potencijalnog budućeg delinkventa, a najvjerojatnije i psihotičara ili neurotičara... A naš obrazovni sustav temelji se na prisili, djeca MORAJU učiti ono što im odrasli nameću... Kao što sam već rekao, neka djeca će tu prisilu prihvatiti, a neka neće... Onu djecu koja ne prihvaćaju tu prisilu jer je nagonski odbijaju kao neprirodnu, te zbog toga postaju delinkventi, osuđujemo i kažnjavamo... Ali ona nisu kriva za ništa... Krivi smo mi...
Ako želimo zdravo društvo trebamo srušiti sve škole i crkve... To ne mislim doslovno... Pod tim podrazumijevam napuštanje ovakvog obrazovnog sustava (u potpunosti) kao i napuštanje naših bogomolja... To ne znači napuštanje obrazovanja i vjere, već napuštanje institucija koje promiču ono što danas nazivamo obrazovanjem i vjerom... Jer je u ovakvom sustavu uloga tih institucija da održavaju hijerarhijsko-eksploatacijski sustav, da stvaraju podanike, neslobodna bića... Da bi društvo bilo zdravo škole trebaju biti slobodne... Djecu ne treba tjerati da uče ono što ne žele... Pustiti ih da biraju što će i kako učiti... Ako se žele igrati do svoje desete godine i ne žele učiti čitati i pisati treba ih pustiti... Kada sami uvide da su njihovi vršnjaci pismeni a da su oni nepismeni, itekako će se potruditi da nauče sve što im je potrebno... Djeca žele i vole učiti, ali bez prisile, bez pritiska u obliku očekivanja od strane okoline... Kada su slobodna, djeca sa žarom uče i nauče ono što ih zanima, i nikakvo im tada ocjenjivanje neće biti potrebno jer će postati stručnjaci u onome što su izabrali... A svako dijete će nešto izabrati... Ako će htjeti biti liječnik postaće liječnik, ako će htjeti biti pjesnik postaće pjesnik, a učiti će samo ono što mu treba da bi to i postao... Danas djeca u školama uče hrpe beskorisnih informacija (a samo s ciljem da im se oduzme vrijeme kako bi što manje bila slobodna, da ih se navikne na neslobodu), i 90% onoga što uče u školama ne nauče ili kasnije zaborave, jer im je potpuno nepotrebno u životu... Malo je zanimanja, poput liječnika, pravnika, raznih znanstvenika, učitelja, nastavnika i profesora, koji stvarno koriste ono što su naučili tijekom školovanja...
Na nama je da izaberemo želimo li i dalje ovakav prisilni obrazovni sustav kojim se stvara i održava bolesno društvo, ili želimo stvarati novi slobodni obrazovni sustav kojim se stvara i održava zdravo društvo...
DODATAK:
Ponovo ću spomenuti školu slobode u Summerhillu koju je 1921.g. osnovao britanski pedagog i dječji psiholog Alexander Sutherland Neill... Ta škola primjer je drugačijeg (po meni zdravog) načina obrazovanja... Škola koja to nije... Škola u kojoj nema prisile, u kojoj se od učenika NE TRAŽI NIŠTA, osim da poštuju tuđu slobodu... To je jedino pravilo u toj školi – SLOBODA – koja ne znači odsustvo pravila, već znači pravilo koje glasi: - tuđa sloboda je moja sloboda... Učenici sami upravljaju školom putem samoupravne skupštine... Glas najmlađeg djeteta vrijedi isto kao i glas nastavnika... Djeca sama biraju da li, i koju nastavu žele polaziti... Među onima koji polaze nastavu ne treba uvoditi nikakav red jer oni sami uspostavljaju red ostvarujući svoju želju (neće sami sebi ometati nastavu koju žele)... Oni koji ne žele polaziti nikakvu nastavu to i čine, a pritom ne ometaju polaznike nastave, jer poštuju njihovu slobodu kao što se i njima poštuje njihova... Na kraju ipak gotovo svi učenici polaze nastavu (jer to sami žele) i završavaju školu kao zdrava djeca koja su uistinu naučila ono što su htjela, odnosno ono što će im stvarno trebati u životu... Škola slobode u Summerhillu postoji i danas i funkcionira besprijekorno... Škole takvog tipa naš sustav ne prihvaća jer one ne odgajaju podanike, već slobodoumne ljude, a hijerarhijsko-eksploatacijski sustav bez podanika ne može opstati... Neću ulaziti u detalje načina funkcioniranja škole slobode već preporučam Neillovu knjigu «Summerhill»...
Post je objavljen 10.11.2009. u 11:09 sati.