Smisao Života

subota, 27.06.2009.

Kultura nasilja - 5.dio, finale

«Nenasilje je moćno i pravedno oružje. Uistinu, ono je jedino oružje u povijesti; ono napada bez ostavljanja rana i ono čini plemenitim onoga tko ga upotrebljava.» Martin Luther King

«Oko za oko i cijeli svijet bi bio slijep.»
«Sila je oružje slabih; nenasilje je oružje jakih.» Mahatma Gandhi

Uistinu, za borbu nenasiljem potrebna je velika hrabrost.... Silu je puno lakše i jednostavnije uporabiti... Sila je u biti odraz kukavičluka, posljedica straha; straha od gubitka naših iluzija....
Našu kulturu nasilja zasnovali smo i na tom strahu; strahu od gubitka onoga što smatramo vrijednostima.... Onog davnog trenutka kada smo stvorili pojam materijalne vrijednosti i na taj način odredili mjeru vrijednosti naših života, odnosno stvorili ideju kako svi ljudi nisu jednako vrijedni, vrijedniji su postali oni koji više posjeduju jer si u takvom društvu mogu osigurati bolji, kvalitetniji život... Međutim, ako u takvom društvu želimo imati više, to možemo ostvariti jedino iskorištavanjem drugih... Tako stvaramo izopačeno društvo u kojem se materijalna vrijednost stavlja ispred vrijednosti života.... Izopačenost te naše kulture danas možemo sažeti u jednu riječ – NOVAC...

Novac je danas sredstvo s kojim se održava kultura nasilja, nekada je to bila hrana ili drugo materijalno dobro.... Pomoću takvih sredstava ostvarujemo moć nad drugim ljudima... Onaj tko ima novaca postaje izopačen kada si dopusti da s tim novcem odlučuje o sudbinama drugih ljudi (u smislu da ih iskorištava, a ne da im pomaže)... Postaje izopačen jer zna da mu taj novac daje moć da može kupiti što god poželi, čak i drugu osobu – muškarca, ženu, dijete... Od tuda počinju svi naši problemi – od trenutka kada je čovjek sebi uzeo za pravo oduzimati slobodu drugom čovjeku, odnosno ostvarivati svoju slobodu na uštrb tuđe... Generacijama prenosimo taj virus ropstva koji je izvor sveopćeg nasilja.... U takvom društvu svima je ugrožena sloboda i sigurnost....Jer onaj kome je sloboda nasilno oduzeta teži ostvarivanju iste, a to čini na način kako je i njemu bila oduzeta – nasiljem....

Kako je danas novac sredstvo s kojim se održava kultura nasilja, te kako stjecanjem istog kupujemo slobodu i sigurnost (iako je to samo privid, jer koliko god novaca imali nismo potpuno slobodni niti sigurni), sustav nam daje za pravo da taj novac stičemo na razne načine, od kojih je najučinkovitije iskorištavanje, odnosno krađa.... I zato kada nekoga osuđujemo zato što krade, trebamo imati na umu da je sustav taj koji ga je stvorio, koji mu je jasno dao do znanja: – jedino krađom (iskorištavanjem) se stiče pravo bogatstvo.... Ali to pravo na krađu sustav je dao samo nekima, dok je drugima zabranio.... Jer ako svi kradu, koga ćemo iskorištavati?... Netko mora i raditi.... Stvaranje i održavanje odnosa pobjednik – gubitnik temelj je funkcioniranja kulture nasilja u kojoj je zbog toga nemoguće ostvariti opće dobro, u kojoj pravda ne može postojati... U takvom, hijerarhijsko – patrijarhalnom društvu ljudi se ne rađaju slobodni niti se rađaju u sigurnosti....

Već sam spominjao kako su u matrijarhalnom društvu suradnja i solidarnost bili temelj funkcioniranja plemenskih zajednica, i u takvoj zajednici ljudi su se rađali slobodni i sigurni, a mjeriti vrijednost ljudskih života bilo je nepojmljivo.... Zamislite takvu zajednicu kao jednu obitelj, što je ona uistinu i bila, u kojoj svi članovi znaju da su sigurni i slobodni, da nisu predmet ničijeg iskorištavanja, jer se svi brinu za sve.... Kultura nasilja otuđuje čovjeka od čovjeka i čovjeka od prirode.... Zaražen tom bolešću čovjek u drugom ljudskom biću više ne vidi člana svoje obitelji, već potencijalnog napadača ili žrtvu... U toj bolesti i priroda mu postaje predmet bezobzirnog iskorištavanja i neprijatelj kojeg treba svladati... Kao što sam već spomenuo, u društvu koje se temelji na iskorištavanju umjesto na suradnji, sigurnost i sloboda samo su privid koji se održava donošenjem pravila ponašanja, a ta se pravila mogu provoditi jedino represijom – nasiljem.... A nasiljem se pravda ne ostvaruje, nasilje kao reakcija je samo osveta za počinjenu nepravdu.... Jedina pravda je nečinjenje nepravde....

Ako se nasiljem borimo protiv nasilja, stvaramo začarani krug, lančanu reakciju koja se odvija unedogled, tako da sloboda i sigurnost u takvom društvu stvarno ne opstoje... Sigurnost i sloboda ne mogu opstojati u ropstvu, u sustavu iskorištavanja... Sigurnost je u slobodi, a sloboda je u sigurnosti... Jedno drugo ne isključuje, dapače, jedno bez drugog ne postoji...
A što je to sloboda?... Sloboda je stanje svijesti u kojem je moja primarna želja i vodilja – sloboda drugoga.... Kada moj cilj postane sloboda drugih i kada taj cilj bude ostvaren, tek tada sam i ja slobodan.... To je stanje svijesti u kojem ja razumijem kako se uvažavanjem tuđe slobode eliminira mogućnost činjenja štete bilo kome na bilo koji način, jer znam da ako činim štetu drugome rušim temelje na kojima se gradi sigurnost i sloboda, te tako činim štetu i sebi, jer u takvom društvu niti ja ne mogu biti slobodan i siguran.... To je lijek za našu bolest - SVJESNOST SLOBODE - kada postanemo svjesni da se sigurnost ostvaruje u slobodi, a sloboda u sigurnosti.... Izliječiti ćemo se i kada shvatimo kako je logika «imam ako uzmem», bolesna i destruktivna, a da je logika «imam ako dajem», zdrava i konstruktivna, jer ako svi daju sve, nitko ne mora tražiti ništa....

Kako bi se društvo slobode i sigurnosti ostvarilo, čovjek se mora odreći kulture nasilja i početi graditi kulturu suradnje i solidarnosti.... To je teško ostvariti jer se vladajuća elita koja donosi i provodi pravila kojima se održava kultura nasilja ne želi odreći eksploatacijskog sustava u kojem oni sebe smatraju gospodarima... U današnjem sustavu solidarnost se svodi na ublažavanje posljedica tog sustava, na pomoć onima kojima je pomoć potrebna (velikom većinom žrtvama sustava), a zahvaljujući «dobroj volji dobrih ljudi», i na tom nivou treba ostati, jer ako se solidarnost pretvori u način života, sustav se ruši.... Mnogi duhovni učitelji tijekom stoljeća širili su upravo tu ideju bezuvjetne suradnje i solidarnosti, dajući ljudima na znanje da jedino na taj način čovjek može stvoriti pravedno društvo.... Neki su poput Isusa o toj ideji govorili kao o čovjekoljublju, što ona u biti i jest.... Ta ideja postala je opasna gdje god se pojavila jer bi njeno eventualno ostvarivanje uništilo kulturu nasilja.... Isus je zbog toga morao biti ubijen, ali kako bi se izbjeglo ostvarivanje te ideje poslije njegove smrti jednostavno je pretvoren u Boga – Idola, te je tako ideja pretvorena u religiju koja je postala održavatelj kulture nasilja.... Jer, ako je zemaljska vlast Bogom dana, otkud čovjeku pravo da to osporava?....

Ostvarivanje slobode nasiljem paradoksalno je njenoj biti.... Zbog toga se nikakvom nasilnom revolucijom sloboda ne može ostvariti, već se revolucijama mijenja samo fasada, a kuća i dalje ostaje ista... Protiv kulture nasilja možemo se boriti jedino nenasiljem... Davati suprotan primjer – kako je život temeljen na suradnji i solidarnosti moguć... I zato kada vam netko nanese štetu recite sami sebi: »Opraštam mu jer ne zna što čini.»... Neznanje, pomanjkanje svjesnosti, izvori su naše bolesti... Pomoći ćemo drugima da dođu do znanja, do svjesnosti, da se izliječe, tako što ćemo na učinjenu štetu odgovarati oprostom - uvijek.... Tako pomažemo i sebi; odričemo se nasilja i učimo druge da se odriču nasilja, i stvaramo bolji svijet... Svaki puta kada nasiljem odgovaramo na nasilje gubimo bitku protiv bolesti koja nas uništava.... To ne znači da moramo biti pasivni u smislu da nedaće oko nas ravnodušno podnosimo.... Trebamo se boriti, ali ne nasiljem, jer tako ne možemo nikada pobijediti....

«Mi moramo postati promjena koju očekujemo vidjeti u svijetu.... Moramo pružati otpor ugnjetavanju, ali nipošto ne smijemo nanositi zlo ugnjetaču. Njega moramo pobijediti ljubavlju – otkazati mu poslušnost, makar po cijenu života.» Mahatma Gandhi

četvrtak, 11.06.2009.

Kultura nasilja - 4. dio

«Zemlja će i bez nas preživjeti i ustrajati. No, mi ne možemo postojati bez nje.»
Alan Weisman

Da li je ova gornja rečenica logična, razumna i smislena?.... Pretpostavljam da će svatko odgovoriti da jest.... Zašto se onda čovjek ponaša nelogično, nerazumno i besmisleno?....
Osobno, takvo ljudsko ponašanje pripisujem mentalnoj bolesti zvanoj SUS iliti samouništavajući sindrom, engleski – SDS, selfdestruction sindrom (moja umotvorina), a koja je postala degenerativna, nasljedna bolest ljudskog roda zahvaljujući kulturi nasilja koju smo prihvatili kao svoj način života, ili bolje rečeno kao način samouništavanja.... Prenosimo tu bolest tisućama godina, s generacije na generaciju, ja sam s njom zaražen, moje dijete je s njom zaraženo....U biti nemamo mogućnost izbora.... Rađamo se u zaraženom okruženju i infekciju ne možemo izbjeći.... Kako rastemo infekcija se produbljuje.... Uče nas da je u svijetu u kojem živimo najvažnija stvar novac (što je istina jer bez novca nitko ne može živjeti – čast izuzecima koji postoje, ali ne u našoj okolini), i kako za taj novac moramo raditi da bi mogli preživjeti, ali nam daju i jednu drugačiju poruku – od rada se nitko ne može obogatiti, obogatiti se možeš jedino iskorištavanjem - a koliko si bogat toliko si uspješan, toliko i vrijediš.... Uče nas da moramo uzimati da bi imali, da moramo biti bolji, jači, dominantniji da bi preživjeli – jer u suprotnom ćemo postati gubitnici... Uče nas da svijet može postojati jedino ako postoje oni koji pobjeđuju i oni koji gube.... Uče nas da moramo uništavati kako bismo mogli preživjeti.... A što će biti kada više nećemo imati što uništavati?... Vidite li sada kakvoj smo bolesti izloženi?....

Da li ta bolest ima biološku podlogu?... Naravno da ima.... Agresija nam je urođena.... Mora biti, inače ne bi mogli preživjeti.... Agresija je glavna karakteristika svih predatora....
Iako smo biološki svejedi u svom načinu života postali smo i predatori... Međutim, drugi predatori na ovoj planeti ne koriste svoju sklonost agresiji izvan granica dostatnosti za preživljavanjem, i tako ne uništavaju svoj dom, žive u ravnoteži sa prirodom.... Zar te životinje znaju nešto što mi ne znamo?... Očigledno.... I mi smo to nekada znali... Kada smo bili lovci-skupljači nismo ubijali više životinja nego što nam je bilo potrebno, poštivali smo prirodu, jer smo znali da ćemo uništiti i sebe ako uništavamo nju... I onda smo se odjednom razboljeli, u glavu, pa smo počeli doslovce istrebljivati životinje zbog krzna, slonovače ili nečeg trećeg što nam u životu uopće nije bilo potrebno.... Naša agresija je postala naša bolest, jer je iz osnovnog nagona za preživljavanjem mutirala pretvorivši se u degenerativni SUS/SDS.... E sada, kako je i zašto mutirala?.... To je posljedica zastrašujućeg paradoksa – zahvaljujući razvoju naše inteligencije.... Što smo bili inteligentniji to smo bili bolesniji.... Postali smo živi dokaz kako pamet bez mudrosti iliti inteligencija bez razuma stvara tešku mentalnu bolest.... Kao što sam već napisao u jednom od ranijih posteva, naš tehnološki napredak (koji je posljedica razvoja naše inteligencije) nije bio popraćen odgovarajućim duhovnim razvojem – odnosno, duhovnost smo zanemarili u korist tehnološkog razvoja, tako da sada ispada kako smo prije 10.000 godina bili duhovno razvijeniji i razumniji nego danas....

Mnogi od nas danas opravdavaju naše ponašanje urođenom nasilnom prirodom protiv koje ništa ne možemo, a zaboravljaju upravo to kako bi čovjek baš zato što ima tu stvar koja se zove razum (za razliku od drugih živih bića), trebao isti i koristiti na način da kaže samom sebi – nasilje koje koristim za nanošenje štete drugim ljudima i prirodi nije korisno već je destruktivno.... Ako takvo nasilje kratkoročno meni i bude korisno, ono je dugoročno i globalno nanijelo nepopravljivu štetu.... Često se volimo uspoređivati s čimpanzama kao našim najbližim srodnicima.... Čimpanze su čoporativne ubojice, jedna od najagresivnijih životinjskih vrsta.... Međutim, nama po okrutnosti nisu niti do gležnja... Koji je cilj uspoređivanja čimpanzi s nama?.... Da li možda tako zaključujemo kako je sasvim logično, odnosno da je to priroda stvari, da inteligentija vrsta mora biti i agresivnija, da jedno automatski povlači drugo?.... Hitler je tako razmišljao, to je i rekao:»Majmuni na smrt zatuku svakog došljaka, što je dobro za majmune, još je bolje za ljude.»... Da li mi uistinu moramo razmišljati na način da je nasilje naša priroda protiv koje ne možemo ništa?... Ja kažem da tako razmišljamo jer smo mentalno bolesni.... Znate, postoje i neke vrste majmuna koje nisu agresivni poput čimpanza, a također su nam bliski srodnici.... Bonobi su miroljubiva vrsta majmuna, žive u čoporima koji imaju matrijarhalnu organizaciju, brane svoje područje, ali ne napadaju tuđe, međusobno se ne ubijaju, za razliku od čimpanzi koje obožavaju napadati i ubijati druge majmune (i to iz svoje vrste) i žive u hijerarijskoj, patrijarhalnoj organizaciji...

Zašto se razlika između matrijarhalnih i patrijarhalnih organizacija najviše očituje upravo u privrženosti nasilju?.... Kod naše vrste odgovor je testosteron.... Muškarci su agresivniji spol zahvaljujući tom hormonu.... Muškarci su u matrijarhalnom društvu bili lovci, i njihova agresija imala je upravo tu svrhu – uloviti i ubiti životinju kako bi se mogli s njome nahraniti.... Muškarci su u takvom društvu bili i ratnici čija je dužnost bila braniti pleme od vanjskih ugroza.... Povremeni sukobi između plemena nisu bili ratovi do istrebljenja, dapače, rijetko kad je bilo i mrtvih u takvim sukobima, već su isti imali svoju svrhu u održavanju potrebitog stupnja agresivnosti, odnosno služili su i kao ispušni ventil za višak agresije.... Djelomično su tu ulogu imala i orgijastička stanja – bolje da se ispucavamo u seksualnim igrama, nego da se ubijamo.... Kada smo sami počeli proizvoditi hranu i stvorili višak hrane, povećao se stupanj agresije kod muškaraca jer im je nedostajao svakodnevni lov, pa su preuzeli vlast i višak agresije usmjerili na dominaciju prema drugim ljudima, i tako smo ušli u patrijarhalno društvo.... Sklonost lovu i danas je prisutna kod čovjeka, ali kako mu taj lov više nije potreban za preživljavanje, pronalazi razne načine za trošenje agresije (među kojima je i tzv. sportski lov, iako ja u tome ne vidim ništa sportskog).... Problem je u tome što je čovjek (muškarac) svoju agresiju usmjerio u stvaranje kulture nasilja kao načina života, odnosno tako je doslovce stvorio svoju mentalnu bolest dopustivši da mu testosteron udari u glavu....

Cilj ove serije postova nije idealiziranje nekadašnjeg plemenskog načina života, niti pokušavam reći da bi se mi trebali vratiti nečemu čemu ne možemo, već želim skrenuti pozornost kako postoje neke vrijednosti koje smo zaboravili i da ne moramo svojim načinom života uništavati prirodu i sebe,i da ako to želimo, možemo drugačije.... Kako još uvijek nisam rekao sve što sam htio, a ovaj post je već predugačak, morati ću ga završiti sa već uobičajenim riječima:

Nastavlja se....

nedjelja, 07.06.2009.

Kultura nasilja - 3. dio

«Živimo u kulturi koja uključuje princip: ako netko ima ono što mi trebamo, a ne želi nam dati, a mi imamo način kako ga ubiti i to mu uzeti, nije nerazumno tako postupiti te pritom koristiti sva sredstva i svu potrebnu silu.» Thom Hartmann

Kultura nasilja u kojoj živimo razvijala se upravo na osnovi gore spomenutog principa....
Od trenutka stvaranja eksploatacijskog društva, to isto društvo ne može opstati ako ne širi svoje područje eksploatacije, a obavezna nuspojava širenja takvog društva je uništavanje jer se iskorištavaju resursi koji nisu obnovljivi.... Prve takve zajednice morale su posegnuti za nasiljem kako bi proširile svoje područje iskorištavanja, jer na drugačiji način ne mogu opstati... Kada na njihovom području nestane prirodnih resursa (poput šuma ili ruda) one se šire osvajanjem nekog drugog područja kako bi došli do tih resursa koji su im neophodni za preživljavanje.... Širenje takvih društava je poput raka koji na svom putu širenja uništava zdravo tkivo, ali kada nestane zdravog tkiva nestaje i rak.... Kao što bolesne stanice raka ne razumiju da uništavanjem zdravog tkiva uništavaju sebe, tako niti čovjek ne razumije da uništavanjem svog doma uništava sebe.... Zaključak je logičan – čovjek je bolestan i treba se liječiti....

Kultura nasilja izuzetno je zarazna i proširila se diljem svijeta vrlo brzo.... Naime, kulture koje se temelje na principima suradnje i solidarnosti u dodiru sa kulturom nasilja imaju vrlo male ili nikakve izglede za preživljavanje.... Imaju mogućnost pobjeći (ako uspiju), boriti se za svoj opstanak (a to mogu učiniti jedino ako posegnu za nasiljem čime su u biti prihvatili kulturu nasilja, odnosno s njom su se zarazili), i mogu se prepustiti asimilaciji ili potpunom uništenju.... U vrijeme naše tzv. kršćanske civilizacije najbolji primjer susreta nove kulture nasilja sa starim kulturama solidarnosti dogodio se prilikom otkrivanja tzv. Novog Svijeta.... Iako su na oba američka kontinenta postojale kulture nasilja prije dolaska Europljana, kao što su bile civilizacije Maja, Asteka i Inka, postojale su i stare kulture koje još nisu bile zaražene.... Tako je na otoku Hispaniola živio narod Taina sa populacijom oko 3 milijuna, čija je kultura bila zasnovana upravo na principima plemenske suradnje i solidarnosti....

1492. godine na otok Hispaniola iskrcao se Kolumbo i prvo što je vidio u pripadnicima naroda Taina bila je robovska radna snaga.... Tako Kolumbo u svom pismu španjolskoj kraljici navodi: «Moguće je, u ime Svetoga Trojstva, prodati sve robove koje se može prodati... Ovdje ima toliko robova, a i brazilskog drva, da su te stvari – premda žive – vrijedne kao suho zlato...»... Narod Taina bio je porobljen.... Na tisuće muškaraca, žena i djece odvedeni su i prodani u roblje... Ostali su bili prisiljeni na težak fizički rad na otoku, međutim, tome nisu bili vični i Kolumbo s njima nije bio zadovoljan, a naročito kada su pokušali odbiti poslušnost... Kolumbo je primjenio strašne metode mučenja kako bi domoroce doveo u red.... Ali Taini takvu okrutnost nisu mogli podnijeti .... Pedro Cordoba 1517. godine piše kralju Ferdinandu slijedeće:»... kao rezultat patnji i teškog prisilnog rada Indijanci su odabrali samoubojstvo. Povremeno i masovno – ubile bi se stotine odjednom. Žene, iscrpljene radom, prestali su zanositi i rađati... Kad bi ipak zanijele, mnoge su uzele nekakvo sredstvo za pobačaj i pobacile. Druge su vlastitim rukama ubile djecu odmah nakon poroda da ih ne bi zapala sudbina robova.».... 1516. godine broj pripadnika naroda Taina pao je na 12.000, a 1555.g. više nije bilo niti jednog.... Kolumbo i njegovi nasljednici su tijekom 60 godina istrijebili jedan čitav narod – genocid kojeg se ne bi posramio ni sam Hitler.... «Christopher Columbus ne samo da je otvorio vrata u Novi Svijet, nego nam je i svima dao primjer.» George Bush u govoru iz 1989.g....

Naša kultura uništila je mnoge narode starih kultura.... Većina starosjedilaca na oba američka kontinenta istrijebljena je na vrlo učinkovit način – širenjem zaraznih bolesti, poput malih boginja... Danas su preživjeli pripadnici tih kultura na rubu izumiranja jer naša kultura nasilja ne pokazuje znakove odustajanja od daljnjeg širenja.... Iako se narodima poput Bušmana u Africi ili Aboridžina u Australiji formalno priznaje pravo na opstojnost njihove kulture i načina života, postoje jaka nastojanja da se ti narodi u potpunosti asimiliraju u našu kulturu, jer postojanje takvih zajednica potkopava ideju o našoj kulturi kao naprednijoj... Jer ako smo mi napredniji, ako je naš život bolji, sigurniji, zašto pobogu ti primitivni narodi ne žele postati dio naše, naprednije kulture?... Australska vlada je tek nedavno ukinula zakon po kojem su se aboridžinska djeca oduzimala od njihovih obitelji i davala na odgoj bjelačkim obiteljima, kako bi ih «spasili» od njihove primitivne kulture....

Zašto se toliko bojimo njihove kulture da ih pod svaku cijenu moramo asimilirati?.... Zbog ideje solidarnosti, suradnje i poštivanja prirode, a koja je temelj funkcioniranja njihovog društva i s kojom u praksi dokazuju da su drugačiji odnosi u društvu mogući, štoviše, da su takvi odnosi izvorni, prirodni i zdravi, a da je društvo nasilja i dominacije bolesno, samouništavajuće društvo.... Bojimo se kulture u kojoj je najuzvišeniji čin dati drugome sve što imaš, a ne oduzeti koliko možeš.... Bojimo se kulture u kojoj ideja - ako svi daju sve, nitko ne mora ništa tražiti - obitava u praksi.... Kada su britanski misionari učili aboridžinsku djecu igrati nogomet, čudili su se zašto djeca stalno igraju igru na način da rezultat uvijek bude izjednačen.... Pokušali su naučiti djecu da je cilj igre pobijediti, ali djeca to nisu razumjela – zašto bi netko htio nekoga drugoga pobijediti, zar nismo svi jednaki?.... Ta djeca su živjela i odgajana u matrijarhalnom društvu gdje je najveća vrijednost suradnja, a Englezi su došli iz patrijarhalnog društva u kojem se najviše cijeni dominacija....

O tome koje su moguće perspektive naše kulture nasilja i dominacije, te da li stare kulture suradnje i solidarnosti mogu preživjeti i utjecati na kolektivnu svijest čovječanstva, pisati ću u idućem postu....

Nastavak slijedi....

ponedjeljak, 01.06.2009.

Kultura nasilja - 2. dio

«Pradavni su narodi znali nešto što smo mi, čini se, zaboravili.»
Albert Einstein

Zamislite organizaciju društva kojoj nisu potrebni vojska, policija i zatvori... Zamislite društvo koje funkcionira na temeljima suradnje i solidarnosti, u kojem se nitko ne mora brinuti da li će imati što jesti, da li će imati krov nad glavom, da li će u bolesti ili smrti ostati sam... Zamislite društvo u kojem vlada sigurnost, jednakost i sloboda.... Rekli biste da se tu radi o nekom izuzetno naprednom utopističkom društvu iz SF filmova.... Ali ne, takvo društvo je postojalo, a ostaci istoga postoje i danas... Naši preci su više od 100.000 godina živjeli u malim plemenskim zajednicama koje su funkcionirale na temelju suradnje, u kojima koncept vlasništva kao vrijednosti nije bio poznat...

Primarni cilj takvih zajednica bio je sigurnost svih pripadnika zajednice, a time i opstojnost same zajednice, dok je glavna vrijednost bila solidarnost... Ako se brinem za drugoga, brinem se za opstojnost zajednice, a time i za sebe... U takvoj zajednici sigurnost mi je zajamčena jer ću u svakom trenutku imati hranu i krov nad glavom, kao i pomoć u bolesti, a i ja sam tu da to isto pružim drugim članovima zajednice... Takva je svijest svakoga pojedinca u zajednici.... Svi sudjeluju u pribavljanju ili proizvodnji hrane (nije važno da li netko pridonosi više ili manje, svatko prema svojim sposobnostima), i svi se koriste plodovima zajedničkog rada, svatko prema svojim potrebama....U takvim zajednicama je nezamislivo nekoga puštati da umre od gladi ako hrane ima dovoljno....

A hrane je bilo u izobilju... Većina zemljinog kopna bilo je prekriveno bujnim praiskonsim šumama koje su vrvile životom.... Samo se trebalo nekoliko sati dnevno prošetati šumom, ubrati plodove jestivih biljaka, uhvatiti koju životinju, eventualno ubrati koju ljekovitu biljku ili pribaviti neku drugu potrepštinu... Kada bi hrane ponestalo na jednom mjestu jednostavno bi je potražili na drugom.... A većinu svog vremena provodili smo u slobodnim aktivnostima... Pjevali smo i plesali, slavili smo Majku Zemlju, koja nas je rodila, koja nam omogućuje život dajući nam svoje plodove... Da, živjeli smo u matrijarhalnom društvu u kojem smo svi bili jednaki, u kojem smo svi bili sinovi iste Majke – Prirode koju smo štovali i koje smo bili dio – i to smo znali, da smo mi njena djeca, i da se kao takvi nikada ne smijemo okrenuti protiv nje, jer je ona naš život...

Bila su to vremena kada smo štovali Boginju, a ne Boga, kada smo poštivali ženu kao sveto biće koje rađa život, a njenu menstrualnu krv kao svetu krv života.... Bili smo sretni jer postojimo, znali smo da od života ne moramo tražiti ništa jer sve imamo.... U našoj svijesti nije obitavala želja za činjenjem štete drugome, jer smo znali da na taj način činimo štetu zajednici (to bi mogao činiti samo netko tko je lud ili netko tko ne zna što je štetno činjenje).... Zato nam u takvom društvu nisu potrebni niti čuvari reda, niti suci, niti krvnici; jer se red – priroda stvari zna – mi znamo.... U takvom društvu su čak i mentalne i degenerativne bolesti gotovo nepoznanica, jer su te bolesti izravna posljedica odnosa u društvu.... Takvo je društvo bilo zdravo društvo koje je svoje zdravlje održavalo desetke tisuća godina prenoseći s generacije na generaciju vrijednosti poput suradnje, solidarnosti i osjećaja povezanosti s Majkom Prirodom....

Živjeli smo u dostatnosti.... A onda se pojavilo nešto novo, nešto što je promjenilo naš pogled na svijet.... Shvatili smo da možemo obrađivati zemlju i sami proizvoditi hranu, bez da se stalno selimo u potrazi za istom... Ali da bi obrađivali zemlju morali smo krčiti šume – digli smo ruku na svoju Majku.... I tako smo došli do trenutka kada smo na jednom mjestu stvorili višak hrane i prešli točku dostatnosti – početak kraja stare kulture suradnje i solidarnosti.... Netko je odlučio ne dijeliti taj višak hrane, već ga zadržati za sebe i pomoću tog viška ostvariti dominaciju nad drugima.... Da bi netko tko hranu nije imao istu mogao dobiti morao je slušati onoga tko je hranu imao, morao je postati njegov podanik, rob.... Ljudi više nisu bili jednaki – netko je vrijedio više, a netko manje – ovisi tko je koliko posjedovao....

Taj netko tko je odlučio manipulirati drugima pomoću viška hrane morao je biti muškarac, jer je to novo hijerarhijsko društvo bilo patrijarhalno... Ti muškarci koji su preuzeli vlast stvorili su nove mitove koji su im bili neophodni da vlast zadrže, od Epa o Gilgamešu preko Knjige Postanka iz Biblije, gdje su stvarani mitovi o tome kako je muškarcu dana vlast nad Zemljom od strane Boga, a priče iz davnina o našoj jednakosti pod Suncem su zatirane... Ljudi više nisu bili djeca Majke, postali su gospodari, Boginja je postala muškarac – Bog... Čovjek je svoj svijet, zemlju i ljude, vlastite žene i djecu, pretvorio u vlasništvo.... Stvoren je najgori mit ikada – da je čovjek stvoren kako bi vladao Zemljom.... Posljedica tih kulturoloških mitova koje smo prihvatili kao moralne zakone, jest ova naša današnja kultura nasilja koja nas doslovce uništava.... Zaboravili smo što smo nekoć bili, tko uistinu jesmo, izgubili smo znanje prihvativši lažne mitove kao istinu.... Da li ćemo ikada uspjeti vratiti znanje, sjetiti se tko smo?....

Nastavak slijedi....