Smisao Života

četvrtak, 11.06.2009.

Kultura nasilja - 4. dio

«Zemlja će i bez nas preživjeti i ustrajati. No, mi ne možemo postojati bez nje.»
Alan Weisman

Da li je ova gornja rečenica logična, razumna i smislena?.... Pretpostavljam da će svatko odgovoriti da jest.... Zašto se onda čovjek ponaša nelogično, nerazumno i besmisleno?....
Osobno, takvo ljudsko ponašanje pripisujem mentalnoj bolesti zvanoj SUS iliti samouništavajući sindrom, engleski – SDS, selfdestruction sindrom (moja umotvorina), a koja je postala degenerativna, nasljedna bolest ljudskog roda zahvaljujući kulturi nasilja koju smo prihvatili kao svoj način života, ili bolje rečeno kao način samouništavanja.... Prenosimo tu bolest tisućama godina, s generacije na generaciju, ja sam s njom zaražen, moje dijete je s njom zaraženo....U biti nemamo mogućnost izbora.... Rađamo se u zaraženom okruženju i infekciju ne možemo izbjeći.... Kako rastemo infekcija se produbljuje.... Uče nas da je u svijetu u kojem živimo najvažnija stvar novac (što je istina jer bez novca nitko ne može živjeti – čast izuzecima koji postoje, ali ne u našoj okolini), i kako za taj novac moramo raditi da bi mogli preživjeti, ali nam daju i jednu drugačiju poruku – od rada se nitko ne može obogatiti, obogatiti se možeš jedino iskorištavanjem - a koliko si bogat toliko si uspješan, toliko i vrijediš.... Uče nas da moramo uzimati da bi imali, da moramo biti bolji, jači, dominantniji da bi preživjeli – jer u suprotnom ćemo postati gubitnici... Uče nas da svijet može postojati jedino ako postoje oni koji pobjeđuju i oni koji gube.... Uče nas da moramo uništavati kako bismo mogli preživjeti.... A što će biti kada više nećemo imati što uništavati?... Vidite li sada kakvoj smo bolesti izloženi?....

Da li ta bolest ima biološku podlogu?... Naravno da ima.... Agresija nam je urođena.... Mora biti, inače ne bi mogli preživjeti.... Agresija je glavna karakteristika svih predatora....
Iako smo biološki svejedi u svom načinu života postali smo i predatori... Međutim, drugi predatori na ovoj planeti ne koriste svoju sklonost agresiji izvan granica dostatnosti za preživljavanjem, i tako ne uništavaju svoj dom, žive u ravnoteži sa prirodom.... Zar te životinje znaju nešto što mi ne znamo?... Očigledno.... I mi smo to nekada znali... Kada smo bili lovci-skupljači nismo ubijali više životinja nego što nam je bilo potrebno, poštivali smo prirodu, jer smo znali da ćemo uništiti i sebe ako uništavamo nju... I onda smo se odjednom razboljeli, u glavu, pa smo počeli doslovce istrebljivati životinje zbog krzna, slonovače ili nečeg trećeg što nam u životu uopće nije bilo potrebno.... Naša agresija je postala naša bolest, jer je iz osnovnog nagona za preživljavanjem mutirala pretvorivši se u degenerativni SUS/SDS.... E sada, kako je i zašto mutirala?.... To je posljedica zastrašujućeg paradoksa – zahvaljujući razvoju naše inteligencije.... Što smo bili inteligentniji to smo bili bolesniji.... Postali smo živi dokaz kako pamet bez mudrosti iliti inteligencija bez razuma stvara tešku mentalnu bolest.... Kao što sam već napisao u jednom od ranijih posteva, naš tehnološki napredak (koji je posljedica razvoja naše inteligencije) nije bio popraćen odgovarajućim duhovnim razvojem – odnosno, duhovnost smo zanemarili u korist tehnološkog razvoja, tako da sada ispada kako smo prije 10.000 godina bili duhovno razvijeniji i razumniji nego danas....

Mnogi od nas danas opravdavaju naše ponašanje urođenom nasilnom prirodom protiv koje ništa ne možemo, a zaboravljaju upravo to kako bi čovjek baš zato što ima tu stvar koja se zove razum (za razliku od drugih živih bića), trebao isti i koristiti na način da kaže samom sebi – nasilje koje koristim za nanošenje štete drugim ljudima i prirodi nije korisno već je destruktivno.... Ako takvo nasilje kratkoročno meni i bude korisno, ono je dugoročno i globalno nanijelo nepopravljivu štetu.... Često se volimo uspoređivati s čimpanzama kao našim najbližim srodnicima.... Čimpanze su čoporativne ubojice, jedna od najagresivnijih životinjskih vrsta.... Međutim, nama po okrutnosti nisu niti do gležnja... Koji je cilj uspoređivanja čimpanzi s nama?.... Da li možda tako zaključujemo kako je sasvim logično, odnosno da je to priroda stvari, da inteligentija vrsta mora biti i agresivnija, da jedno automatski povlači drugo?.... Hitler je tako razmišljao, to je i rekao:»Majmuni na smrt zatuku svakog došljaka, što je dobro za majmune, još je bolje za ljude.»... Da li mi uistinu moramo razmišljati na način da je nasilje naša priroda protiv koje ne možemo ništa?... Ja kažem da tako razmišljamo jer smo mentalno bolesni.... Znate, postoje i neke vrste majmuna koje nisu agresivni poput čimpanza, a također su nam bliski srodnici.... Bonobi su miroljubiva vrsta majmuna, žive u čoporima koji imaju matrijarhalnu organizaciju, brane svoje područje, ali ne napadaju tuđe, međusobno se ne ubijaju, za razliku od čimpanzi koje obožavaju napadati i ubijati druge majmune (i to iz svoje vrste) i žive u hijerarijskoj, patrijarhalnoj organizaciji...

Zašto se razlika između matrijarhalnih i patrijarhalnih organizacija najviše očituje upravo u privrženosti nasilju?.... Kod naše vrste odgovor je testosteron.... Muškarci su agresivniji spol zahvaljujući tom hormonu.... Muškarci su u matrijarhalnom društvu bili lovci, i njihova agresija imala je upravo tu svrhu – uloviti i ubiti životinju kako bi se mogli s njome nahraniti.... Muškarci su u takvom društvu bili i ratnici čija je dužnost bila braniti pleme od vanjskih ugroza.... Povremeni sukobi između plemena nisu bili ratovi do istrebljenja, dapače, rijetko kad je bilo i mrtvih u takvim sukobima, već su isti imali svoju svrhu u održavanju potrebitog stupnja agresivnosti, odnosno služili su i kao ispušni ventil za višak agresije.... Djelomično su tu ulogu imala i orgijastička stanja – bolje da se ispucavamo u seksualnim igrama, nego da se ubijamo.... Kada smo sami počeli proizvoditi hranu i stvorili višak hrane, povećao se stupanj agresije kod muškaraca jer im je nedostajao svakodnevni lov, pa su preuzeli vlast i višak agresije usmjerili na dominaciju prema drugim ljudima, i tako smo ušli u patrijarhalno društvo.... Sklonost lovu i danas je prisutna kod čovjeka, ali kako mu taj lov više nije potreban za preživljavanje, pronalazi razne načine za trošenje agresije (među kojima je i tzv. sportski lov, iako ja u tome ne vidim ništa sportskog).... Problem je u tome što je čovjek (muškarac) svoju agresiju usmjerio u stvaranje kulture nasilja kao načina života, odnosno tako je doslovce stvorio svoju mentalnu bolest dopustivši da mu testosteron udari u glavu....

Cilj ove serije postova nije idealiziranje nekadašnjeg plemenskog načina života, niti pokušavam reći da bi se mi trebali vratiti nečemu čemu ne možemo, već želim skrenuti pozornost kako postoje neke vrijednosti koje smo zaboravili i da ne moramo svojim načinom života uništavati prirodu i sebe,i da ako to želimo, možemo drugačije.... Kako još uvijek nisam rekao sve što sam htio, a ovaj post je već predugačak, morati ću ga završiti sa već uobičajenim riječima:

Nastavlja se....