Smisao Života

nedjelja, 26.07.2009.

Pravda&nepravda - dobro&loše - pravo&krivo

Na ovaj post potaknuo me nedavni @draženov post na temu pravednosti... Naime, moje mišljenje u vezi pojmova dobrog i lošeg, pravde i nepravde, pravog i krivog odudaraju od poimanja većine ljudi... Kao prvo, prihvatio sam kako priroda te pojmove ne poznaje, i da su oni proizvod ljudskog uma... Čovjek je taj koji je uzeo sebi za pravo da sudi kako su neke stvari dobre, a neke loše... Čovjek je uzeo sebi to pravo jer je prihvatio mit kako je on stvoren da gospodari prirodom, kako je priroda stvorena zbog njega, za njega, kako je cijeli proces evolucije osmišljen da bi kulminirao s čovjekom kao vrhuncem stvaranja na ovoj planeti, mit koji glasi:»Plodite se i množite i napučite zemlju, te je sebi podložite.».... Prihvaćanje tog mita i njegovo provođenje u stvarnost stvorilo je kulturu nasilja u kojoj živimo tisućama godina... Prihvaćanje tog mita dalo nam je odriješene ruke da činimo što god nam se svidi, da sudimo što je pravo, a što krivo, štoviše, da sudimo tko ima pravo na slobodu, a tko nema, jer smo mi gospodari... Koristimo izraze «naša zemlja», «naše rijeke», «naša planeta»... Što je naše?...Ništa!... Svemir i priroda ne pripadaju nama, mi pripadamo njima... Tim antropocentrizmom stvorili smo ono što nazivamo zlom i nepravdom, jer da smo prihvatili živjeti po prirodnom zakonu po kojem su sva bića stvorena slobodna, ne bi imali potrebu za stvaranjem tih pojmova koji služe kako bi se održavala kultura nasilja temeljena na spomenutom mitu...

Taj mit smo toliko razvili da si dopuštamo pojmove dobra i zla smještati u prirodu, govoriti kako se evolucija temelji na nagrađivanju dobra i kažnjavanju zla... Molim?!... Što bi to trebalo značiti?... Da su pojmovi dobra i zla proizašli iz prirode, da priroda svojim zakonima definira što je dobro, a što zlo?... To je smišljeno kako bi opravdali stvaranje i održavanje kulture nasilja, kako bi mogli reći da nismo mi stvorili dobro i zlo, već da je to prirodni poredak stvari, da je Bog stvorio da tako bude... Na taj način smo oprali ruke od odgovornosti za svoje ponašanje dozvolivši sebi da činimo što god želimo, a za postojanje zla i nepravde okrivili smo tko zna koje zle duhove i vragove... Proglasivši sebe gospodarima svijeta morali smo stvoriti pojmove dobra i zla kako bi mogli suditi drugima, i tako smo stvorili kulturu koja funkcionira na temelju oduzimanja slobode drugim ljudima, ali i drugim bićima... Okrenuvši se tako protiv zakona prirode po kojem su sva bića stvorena slobodna, postali smo štetočine, svojim načinom života djelujemo štetno na prirodu, ali i na sebe... Međutim, to svoje štetno ponašanje ne smatramo lošim, jer smo prihvatili mit kako je to poredak stvari , već unutar tog štetnog ponašanja definiramo pojmove dobra i zla koji su nam potrebni kako bi održavali kulturu koja se zasniva na oduzimanju slobode...

Stvaranjem pojmova dobra i zla dajemo sebi za pravo donositi svoje zakone, suditi drugima onako kako mi to želimo... Bez tih pojmova ne možemo oduzimati slobodu drugim ljudima i bićima, ovako se opravdavamo kada oduzimamo drugome slobodu, jer je on učinio nešto što nije dobro, nešto što mi smatramo da nije smio učiniti... Tako donosimo zakone koji kažu da ubiti čovjeka nije u redu, ali ipak opravdavamo masovna ubijanja u ratu, kažemo da svi ljudi imaju pravo na slobodu, ali ipak definiramo situacije kada tu slobodu treba ograničiti i oduzeti... Stvaranjem tih pojmova dajemo sebi pravo da činimo drugima ono što ne želimo da se čini nama... Dajemo sebi za pravo da ubijemo drugog čovjeka, da mu oduzmemo slobodu, da ga kaznimo, jer je on loš, jer je on zao, jer je on kriminalac, zločinac... Definiranjem pravde i nepravde omogućujemo održavanje kulture nasilja, jer kaznu definiramo kao pravdu... Kazna nije pravda, kazna je osveta za počinjenu nepravdu... Jedina pravda bi bila da se nepravda nije dogodila, a nepravda se ne može dogoditi u kulturi koja prihvaća i živi po zakonima prirode u kojima ne postoje zlo i nepravda...

Dok god ćemo razmišljati na način kako je uporaba sile nužna, čak štoviše, jedina mogućnost kako bi se dovelo u red (kaznilo) one koji nisu «dobri», održavati ćemo kulturu nasilja u kojoj živimo i ništa se neće promijeniti... Ako ja sebi dam za pravo smatrati kako je ostvarivanje pravde kažnjavanje onoga koji je počinio nepravdu, u zabludi sam jer ne vidim kako time održavam kulturu nasilja u kojoj živim... Ovakvo razmišljanje na prvi pogled se može činiti kao pozivanje na ravnodušnost, odnosno na nečinjenje ničega u cilju rješavanja problema s kojima se ljudsko društvo suočava... Međutim, takav zaključak nije točan... Način na koji smo tisućama godina pokušavali riješiti naš osnovni problem – nasilje, tako što smo na isto odgovarali nasiljem - nije riješavao problem, već je imao suprotan efekt, poput gašenja vatre benzinom... Takvim ponašanjem zapravo namjerno održavamo kulturu nasilja jer u biti ne želimo promjenu, smatramo kako je takav poredak stvari (poredak koji smo mi stvorili) dobar, kako bolji ne može biti... Ali ako stvarno želimo prestati živjeti u kulturi nasilja i stvoriti društvo u kojem neće biti onoga što nazivamo zlom i nepravdom, tada je jedino činjenje koje doprinosi takvoj promjeni – odricanje od nasilja...

Poanta je u tome kako čovjek stvara ono što naziva nepravdom i zlom time što ne prihvaća stvari onakve kakve jesu... Pod tim ne podrazumijevam našu sadašnju kulturu, jer ona ne predstavlja stvari onakve kakve jesu, ona predstavlja stvari onakve kakve čovjek želi da budu... Priroda je ta koja definira stvari kakve jesu, a ne čovjek... A priroda ih je jasno definirala – sva bića su stvorena slobodna.... Svako uplitanje u taj zakon štetno je činjenje koje destruktivno djeluje na prirodni poredak, na opstanak mnogih vrsta živih bića, uključujući i ljudsku vrstu... U svom pokušaju da zavlada svijetom u kojem živi, da provodi svoje zakone koji se protive prirodnim, čovjek uništava sebe i prirodu... Eliminirati svoje štetno ponašanje možemo jedino ako se odreknemo kulture nasilja, jedino ako se odreknemo svog statusa gospodara i sudaca i prihvatimo stvari onakve kakve jesu – SVA BIĆA SU SLOBODNA - SVIJET NIJE STVOREN ZBOG I ZA NAS - MI NISMO GOSPODARI TOG SVIJETA I NEMAMO PRAVO SUDITI NIKOME JER DOBRO I ZLO, PRAVO I KRIVO, PRAVDA I NEPRAVDA NE POSTOJE U PRIRODNOM PORETKU STVARI, VEĆ SAMO U LJUDSKOM UMU...

Neki me smatraju čudnim, nenormalnim, čak i ludim, ali ako sam ja u istini ili u neistini u manjini, to ne znači da sam nenormalan ili lud, već samo da sam u manjini...

nedjelja, 19.07.2009.

Nužnost nasilja - 2. dio

Potaknut komentarima s prijašnjeg posta nastavljam s istom temom, tako da je i ovaj post svojevrsna zamjena za odgovore... Ponovo zahvaljujem svima na posjetama i komentarima, te želim dobrodošlicu @toluenu na čiji ću se komentar prvo osvrnuti... Uistinu, čovjek uči jedino vlastitim iskustvom... Često se upotrebljava uzrečica kako je pametnije učiti na tuđim greškama, što jest istina u smislu da tako izbjegavamo nanošenje štete sebi i drugima, međutim, stvarno ne mogu ništa znati dok to ne osjetim na vlastitoj koži... Npr., kako ću znati da je vatra opasna ako se nikada na nju neću opeći?... Tako što će mi netko reći da je opasna, ili ću vidjeti kako se netko drugi opekao pa mu je to izazvalo strašnu bol?... Ok, ja ću prihvatiti da je vatra opasna i neću joj se približavati, odnosno, to sam naučio na osnovi tuđih iskustava... Ali ja tako ipak nisam naučio što znači opeći se, jer to nisam osjetio na vlastitoj koži... Naravno, mnoge ćemo situacije izbjegavati spoznavati empirijski kako bi izbjegli činjenje štete...

Osobno sam tijekom svog života bio i žrtva nasilja i nasilnik, trpio sam bol i nanosio sam bol... Promatram svijet u kojem vlada nasilje, ljudsko društvo koje svoju kulturu temelji na nasilju, i postavljam pitanje – zašto?... Zašto netko ima želju vršiti nasilje nadamnom, i zašto ja imam želju osvećivati se?... Koji to uzvišeni cilj opravdava uporabu nasilja nad drugim čovjekom?... Nema ga... Dolazim do zaključka kako je čovjek izabravši nasilje kao nužnost svog načina življenja stvorio bolesno društvo u kojem se «razvoj» ostvaruje nasiljem, i u trenutku kada ovo pišem, gledajući paralelno emisiju «Nedjeljom u dva», čujem kako iste riječi izgovara prof.dr. Slavko Kulić, koji govori upravo o tome kako je Homo sapiens prije mnogo tisuća godina, od vremena kada je živio kao lovac-sakupljač, shvatio da zahvaljujući mogućnosti korištenja oružja i oruđa, može biti superiorniji drugim živim bićima (ali i drugom čovjeku), te je izabrao ekspanziju kao način života, izabrao je nasilje kao način «razvoja» svog društva...

Ako želimo otkloniti nasilje iz međuljudskih odnosa, nenasilje nema alternativu... Odgovarajući nasiljem na nasilje, činim nasilje, ne otklanjam ga... Ako živim po principu «ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi», onda niti u jednoj situaciji ne smijem koristiti nasilje, jer time kršim princip – činim ono što ne želim da se čini meni... Tu nema kompromisa... Tu iznimka ne potvrđuje pravilo, već ga ruši... Ako izaberem situaciju u kojoj ću (prema vlastitim izmišljenim moralnim načelima) sebi dozvoliti uporabu sile, tada prihvaćam nužnost nasilja u ljudskim odnosima, čak štoviše, prihvaćam nasilje kao temelj funkcioniranja ljudskog društva, prihvaćam kako je nad onima koji ne poštuju zakone zasnovane na tim izmišljenim moralnim načelima, dozvoljena uporaba sile, dapače, jedino silom se red i postiže... I što smo time učinili?... Pogazili smo jedini prirodni moralni zakon – SLOBODU – i stvorili društvo gospodara i robova... Nasilje u današnjem društvu produkt je oduzimanja slobode, nasilje je rašireno jer ljudi nisu slobodni...

To ropstvo je, dakle, uzrok nasilja, a lijek protiv ropstva je sloboda, koja se (ponavljam po tko zna koji put) ne ostvaruje nasiljem, jer je svakim nasilnim činom sloboda oduzeta i onome nad kim je nasilje izvršeno i onome tko je nasilje izvršio... Kako to, velite?... Lijepo... Zamislite da ljudska populacija čini svega nekoliko jedinki, recimo dva muškarca i dvije žene, dva para «Adama i Eve»... Možemo im dati i imena... Mirko i njegova žena Slavica, te Slavko i njegova žena Mira... Isti žive u skladu i sreći, poštivajući jedni druge, živeći jedni za druge u solidarnosti i suradnji, i znaju da su slobodni i sigurni jer nitko nikome ne želi nauditi... Nemaju želju činiti štetu jedni drugima jer ZNAJU da tako čine štetu sebi... Nisu ludi to učiniti, uništiti slobodu i sigurnost koju imaju... Recimo da Slavko postane ljubomoran na Mirka misleći da ovaj ima ljepšu ženu, a koju želi za sebe, te zbog toga ubije Mirka, što je učinio?... Uništio je slobodu i sigurnost i drugima i sebi, jer tada Slavica može iz osvete ubiti njega, a Mira iz istog razloga ubiti Slavicu, pa na kraju i sebe jer je ostala sama na svijetu...

Poanta je u tome da svaki nasilni čin oduzima slobodu i sigurnost svima... U društvu u kojem se nasilje prihvaća kao nužnost nema sigurnosti i slobode, u takvom društvu nitko nije slobodan i siguran...Sa gore ispričanom pričom mogao bih usporediti priču o Kajinu i Abelu koju sam uvijek shvaćao na način kako se čovjek zarazio s nasiljem u trenutku kada je u svom umu stvorio pojam vlasništva kao najviše vrijednosti... Kajin je bio ljubomoran na Abela jer se Bogu više svidjela Abelova žrtva koja je dolazila iz srca – prava vrijednost, a ne Kajinova koja se temeljila isključivo na materijalnoj vrijednosti... Kajin to nije shvaćao – dao je puno više materijalnih dobara za žrtvu koja nije bila prihvaćena, te je u ljubomori ubio Abela, oduzevši tako i sebi sigurnost i slobodu... Međutim, Bog zabranjuje ljudima da osvećuju Abela, zabranjuje im da ubiju Kajina, jer se kažnjavanjem, osvetom, ne postiže pravda... Kajin mora sam shvatiti što je njegov čin značio, a ne samo on, već i svi ostali ljudi – nasiljem činite štetu cijelom ljudskom rodu – odbacite nasilje...

«Promijenite svoje vrijednosti, i promijenit ćete život.» Anthony Robbins

Nasilje odbacujemo prihvačajući i živeći prirodni zakon po kojem su sva bića stvorena slobodna... Sva naša izmišljena moralna načela ne znače ništa ako se suprotstavljaju tom prirodnom moralnom načelu... Pred prirodnim zakonima (ili, za one koji vjeruju: pred licem Gospodina) svi su jednaki... Svako odstupanje od tog zakona je štetno činjenje... Jer tko smo mi da osporavamo taj prirodni (ili Božji) zakon, izmišljanjem moralnih načela kojima sami sebi dajemo za pravo suditi kako su Priroda (ili Bog), učinili pogrešku stvarajući slobodna bića?... Ostvarivanje potpune slobode donosi kraj kulturi nasilja... U društvu u kojem ljudi ZNAJU što je štetno činjenje sloboda je apsolutna, i svi mogu raditi što god žele, a da nitko nikome ne naudi, jer je želja za štetnim činjenjem eliminirana, ta želja ne postoji, jer su ljudi SVJESNI SLOBODE... Zato sam prošli post završio s rečenicom: «Nasilje nam je nužno jedino zato da bi shvatili kako nam nije nužno.»... Kako bismo naučili na osnovi vlastitog iskustva da kulturom nasilja uništavamo sebe i svoj dom, i da se promijenimo, da promijenimo svoje vrijednosti, da izaberemo nenasilje, solidarnost i suradnju u cilju stvaranja novog svijeta...

Ponavljam, nenasilje nema altrenativu u borbi protiv nasilja... Kada se nasilje koristi u borbi protiv nasilja, kultura nasilja opstaje unedogled... Ako želimo društvo bez nasilja moramo ga se odreći – u potpunosti... To ne znači da ću ja pred svog ugnjetača ili krvnika stati kao «ovca pred klanje»... Boriti ću se protiv nasilja na sve moguće načine ne dižući ruku na svog ugnjetača i pod cijenu vlastitog života, i ako pritom izgubim svoj život, znam zašto sam ga izgubio... Neću umrijeti kao «ovca» jer sam se borio, bez obzira na to što nisam imao pušku u rukama, a kada bih istu imao, ona mi ne jamči da neću izgubiti život... Nitko mi, isto tako, ne garantira da ću uspjeti u svojoj borbi, ali neću niti znati ako ne pokušam... Kulturu nasilja jednom sam usporedio s tumorom, a mogu je usporediti i sa Borgom... Svrha postojanja Borga je asimilacija... Što se događa s Borgom kada više nema što asimilirati, što postaje njegova svrha?... Što se događa s tumorom kada nestane zdravog tkiva?... Ako uzmem pušku asimiliran sam... Između asimilacije i smrti, biram smrt...

«Ako čovjek nije otkrio nešto za što je spreman umrijeti, nije vrijedan življenja.... Ako vi u vašoj borbi ne odolite iskušenju da upotrijebite silu, dolazeće generacije morati će za žetvu imati dugu i neutješnu noć.» M.L. King

Ta noć traje već tisućama godina... Mislite li da je vrijeme da čovjek ugleda svjetlo dana?... Ili smo ipak osuđeni da živimo na tamnoj strani Mjeseca?...

nedjelja, 12.07.2009.

Nužnost nasilja

Najprije želim zahvaliti na svim posjetama i komentarima u prijašnjim postovima i ispričati se što sam u zadnje vrijeme odsutan s bloga zahvaljujući nekim obvezama koje sam si sam nametnuo, te molim da moju ispriku uvaže svi koji su moju odsutnost doživjeli kao vršenje nasilja ignoriranjem :)))... Ovaj post nadovezuje se na seriju prijašnjih postova o kulturi nasilja, a inspiriran je komentarima sa zadnjeg posta, odnosno isti je zamišljen kao nadomjestak odgovorima na komentare....

Otklanjanje nasilja iz ljudskog ponašanja i stvaranje svijeta bez nasilja je utopija?!... Racionalno i realno razmišljanje jest da je nasilje nužnost ljudskog načina života?!... Hm?!... Racionalno i realno – nikad mi se nisu dopadale te riječi, možda zato što sam ja iracionalan i nerealan... Ako je racionalno i realno ponašanje na nasilje odgovarati nasiljem, ako je racionalno i realno ponašanje uzeti pušku i ići u rat ubijati druga ljudska bića pod izlikom «obrane domovine» ili ne znam tko zna čega, onda mi je drago što sam iracionalan i nerealan, dapače, sretan sam zbog toga... Početkom `90-ih bio sam mlad i nadobudan Hrvat kojeg je prao domoljubni, čak štoviše, nacionalistički zanos koji je tada vladao Hrvatskom... Tako sam i ja uzeo pušku i aktivno sudjelovao u tom «veličanstvenom» ratu sretan što sam dio tog najvećeg trenutka hrvatske povijesti – borbe za slobodu i stvaranja hrvatske države... Pjevali smo domoljubne (čitaj ustaške) pjesme, pucali na neprijatelja, ubijali smo i bili ubijani, dok su njihove majke plakale za svojim sinovima kao što su i naše plakale za našima... Ja sam danas živ, ali mnogi nisu... Zašto?... Čemu sve to?... Kako sam bio glup... NIKADA VIŠE... Koliko god to nekome blasfemično zvučalo: - svi koji daju život u bilo kojem ratu, daju ga uzalud... Branili smo se od agresora?!... Izborili smo svoju slobodu?!... Slobodni smo?!... Od koga?!... Od «bradatog četnika»?!... Od «crvenog partizana»?!... Od «crnog ustaše»?!... Nismo slobodni!... Sloboda se ne ostvaruje u nikakvom ratu!... Sloboda se ne ostvaruje nasiljem!... Nama je postalo bitno kako će se zvati naš gospodar, poistovjećujemo slobodu sa onim ropstvom koje nam najviše odgovara, a ne borimo se da uistinu ostvarimo svoju slobodu.... I dalje smo robovi sustava, robovi kulture nasilja...

Političare inače nikako ne smatram pozitivnim osobama u društvu, jer je njihova uloga održavanje tog sustava baziranog na kulturi nasilja... Međutim, među hrvatskim političarima, sa zadovoljstvom izdvajam Stjepana Radića – čovjeka koji nije bio klasičan političar, čovjeka koji nije ljude razlikovao po njihovoj nacionalnosti, vjeri ili bilo čemu drugome, čovjeka koji je smatrao sve ljude braćom, čovjeka kojeg su hrvatski Srbi poštivali i bili uz njega u borbi protiv velikosrpskog terora – u borbi nenasiljem... Čovjeka koji je poslao svom narodu jasnu poruku koju i ja stalno ponavljam: «SLOBODA SE NE OSTVARUJE NASILJEM; NE DIŽITE RUKU NA SVOG UGNJETAČA; AKO GA UBIJETE POSTAJETE KAO I ON; BOLESNI; ZARAŽENI NASILJEM; POSTAJETE ROBOVI KOJI PRIHVAĆAJU DA SE NAD NJIMA VRŠI NASILJE I DA KAO TAKVI U IME SVOJIH GOSPODARA VRŠITE NASILJE NAD DRUGIMA»... Radić je postao mučenik jer je ubijen, a njegov nasljednik Maček često je bio kritiziran zbog svoje politike jer u 2. svjetskom ratu nije izabrao stranu, jer je ostao vjeran i dosljedan Radićevskoj politici borbe nenasiljem... Zbog onoga zašto su Radića slavili, Mačeka su osuđivali... Pavelić ga je strpao u Jasenovac jer nije dao podršku ustaškim vlastima, a komunisti su ga osuđivali jer se nije pridružio njihovom ustanku... A Maček je jako dobro znao da će taj rat biti bratoubilački, rat u kojem će Hrvat ubijati Hrvata, rat koji će Hrvatima donijeti podjelu i mržnju koja traje i danas... Maček u tome nije htio sudjelovati i svaka mu čast zbog toga...

Logično je kako ću se braniti ako sam napadnut... To je onaj dio naše nagonski urođene agresije koja služi za obranu vlastitog života... Taj obrambeni nagon posjeduju sve životinje, ali je isti kod životinja (barem kod većine njih) sveden na ono što ja nazivam «nužnost nasilja»... Životinja primjenjuje nasilje u skladu sa svojim nagonskim potrebama – da bi se obranila i ako je predator napala kako bi se prehranila... Čovjek prelazi tu granicu nužnosti nasilja, a to čini iz svakojakih razloga zahvaljujući (kojeg li paradoksa) svom razumu – zato što zna da to može... To je ona naša bolest uma koja se razvila kada smo izabrali da se naš način života temelji na kulturi nasilja... Da, mi smo tu bolest izabrali... Taj izbor proizvod je našeg razuma, ono što životinje nemaju, one ne biraju – povode se isključivo nagonom... A kako smo izabrali živjeti u bolesti možemo izabrati i lijek za tu bolest - nenasilje, pod uvjetom da se želimo izlječiti... Tu bolest bih radije usporedio sa ovisnošću... Ovisnik se ne želi izliječiti jer smatra kako bez droge ne može živjeti... Zašto napadati drugog čovjeka?... U ime kojeg to uzvišenog cilja ja imam pravo oduzeti život drugom ljudskom biću?... Problem napada čovjeka na čovjeka proizlazi iz ideje da ljudi nisu jednaki... Ja sam iz tko zna kojeg razloga vrijedniji od nekog drugog i zato ga imam pravo napasti i ubiti...Teško ćemo se izliječiti od te bolesti, ali ako ne pokušamo ne možemo niti uspjeti...

«Riječima: - 'ja to ne mogu' -, nitko nije postigao ništa; - 'pokušat ću' -, stvara čuda.» G.P. Burnham

Kako sam već spomenuo, mi imamo izbor – kada nas netko napadne možemo se braniti, ali i ne moramo... Sve ovisi o situaciji u kojoj smo se našli i o vlastitim principima kojih se držimo... Ako se nađem u situaciji gdje uviđam kako se ne mogu nikako obraniti, i nemam drugi izbor nego prihvatiti ono što me čeka... Ako se opet nađem u situaciji da se mogu obraniti ali time i oduzeti tuđi život, moj postupak će ovisiti o tome kakvi su moji principi, moja uvjerenja – da li ću ubiti drugoga da spasim sebe ili ću se prepustiti smrti ne želeći oduzeti život drugom ljudskom biću... Naravno, mogu se naći i u situaciji gdje žrtvujem svoj život kako bih spasio tuđi... Ovu potonju situaciju bih mogao usporediti sa onom situacijom u kojoj se ja prepuštam smrti jer ne želim ubiti drugog čovjeka... I u jednoj i u drugoj situaciji žrtvujem svoj život da bi netko drugi živio... Međutim, u onoj situaciji kada se žrtvujem kako bi preživio moj napadač, proglasiti će me ludim, a u situaciji kada se žrtvujem braneći drugoga od napadača, proglasiti će me junakom... Tko je vrijedniji živjeti?... Tko smo mi da o tome imamo pravo suditi?... Zar naša obrana ne prelazi u zločin kada oduzmemo život drugom ljudskom biću – bez obzira na to što nas je on namjeravao ubiti?... Znam, nismo ludi da se žrtvujemo ako se možemo obraniti... Da me se krivo ne shvati, ja ne osuđujem ništa, na to nemam pravo, tko ima pravo bilo kome zamjeriti ili ga osuđivati ako se brani?... Samo primjećujem kako ljudi traže razlog za napad na drugog čovjeka, a što je potpuno nepotrebno, dapače, štetno za cijelo društvo...

Moja poruka je kako bi se čovjek trebao odricati nasilja što više može ako želi stvarati bolje, zdravije društvo u kojem neće uništavati sebe i prirodu... Društvo u kojem se neću moći dovesti u situaciju da se moram braniti jer me nitko neće napadati... Tu poruku – odricanja od bilo koje vrste nasilja, na razne su nam načine davali mnogi pojedinci i skupine tijekom povijesti... Spomenuti ću prve kršćane koji su stoički prihvaćali progone i ubojstva sebe i svoje djece ne pokušavajući se braniti, jer su znali da nasilje ne mogu pobijediti nasiljem... Ti su ljudi proglašeni svecima, a ne ludima, iako bi bilo bolje da su proglašeni ludima... Naime, na njihovoj žrtvi izgrađena je religija koja je njihovu mučeničku krv iskoristila za ostvarivanje vlasti i moći, za održavanje kulture nasilja, gdje se njihova istinska poruka – «Borite se protiv nasilja nenasiljem, jer tako stvarate pravedno društvo.», pretvorila u poruku - «Žrtvujte se u ime Boga kao što su se žrtvovali i prvi kršćani (a predstavnici Božji na Zemlji će vam reći kada se treba žrtvovati u ime Boga)»... Promjena naše svijesti, da shvatimo kako nasiljem činimo štetu sebi i drugima, to je poruka koju želim istaknuti – čovjek može birati – kako je izabrao nasilje, može ga se i odreći, jer u stanju smo živjeti i bez nasilja, samo to trebamo željeti... Nasilje nam je nužno jedino zato da bi shvatili kako nam nije nužno....