Smisao Života

nedjelja, 19.07.2009.

Nužnost nasilja - 2. dio

Potaknut komentarima s prijašnjeg posta nastavljam s istom temom, tako da je i ovaj post svojevrsna zamjena za odgovore... Ponovo zahvaljujem svima na posjetama i komentarima, te želim dobrodošlicu @toluenu na čiji ću se komentar prvo osvrnuti... Uistinu, čovjek uči jedino vlastitim iskustvom... Često se upotrebljava uzrečica kako je pametnije učiti na tuđim greškama, što jest istina u smislu da tako izbjegavamo nanošenje štete sebi i drugima, međutim, stvarno ne mogu ništa znati dok to ne osjetim na vlastitoj koži... Npr., kako ću znati da je vatra opasna ako se nikada na nju neću opeći?... Tako što će mi netko reći da je opasna, ili ću vidjeti kako se netko drugi opekao pa mu je to izazvalo strašnu bol?... Ok, ja ću prihvatiti da je vatra opasna i neću joj se približavati, odnosno, to sam naučio na osnovi tuđih iskustava... Ali ja tako ipak nisam naučio što znači opeći se, jer to nisam osjetio na vlastitoj koži... Naravno, mnoge ćemo situacije izbjegavati spoznavati empirijski kako bi izbjegli činjenje štete...

Osobno sam tijekom svog života bio i žrtva nasilja i nasilnik, trpio sam bol i nanosio sam bol... Promatram svijet u kojem vlada nasilje, ljudsko društvo koje svoju kulturu temelji na nasilju, i postavljam pitanje – zašto?... Zašto netko ima želju vršiti nasilje nadamnom, i zašto ja imam želju osvećivati se?... Koji to uzvišeni cilj opravdava uporabu nasilja nad drugim čovjekom?... Nema ga... Dolazim do zaključka kako je čovjek izabravši nasilje kao nužnost svog načina življenja stvorio bolesno društvo u kojem se «razvoj» ostvaruje nasiljem, i u trenutku kada ovo pišem, gledajući paralelno emisiju «Nedjeljom u dva», čujem kako iste riječi izgovara prof.dr. Slavko Kulić, koji govori upravo o tome kako je Homo sapiens prije mnogo tisuća godina, od vremena kada je živio kao lovac-sakupljač, shvatio da zahvaljujući mogućnosti korištenja oružja i oruđa, može biti superiorniji drugim živim bićima (ali i drugom čovjeku), te je izabrao ekspanziju kao način života, izabrao je nasilje kao način «razvoja» svog društva...

Ako želimo otkloniti nasilje iz međuljudskih odnosa, nenasilje nema alternativu... Odgovarajući nasiljem na nasilje, činim nasilje, ne otklanjam ga... Ako živim po principu «ne čini drugome ono što ne želiš da se čini tebi», onda niti u jednoj situaciji ne smijem koristiti nasilje, jer time kršim princip – činim ono što ne želim da se čini meni... Tu nema kompromisa... Tu iznimka ne potvrđuje pravilo, već ga ruši... Ako izaberem situaciju u kojoj ću (prema vlastitim izmišljenim moralnim načelima) sebi dozvoliti uporabu sile, tada prihvaćam nužnost nasilja u ljudskim odnosima, čak štoviše, prihvaćam nasilje kao temelj funkcioniranja ljudskog društva, prihvaćam kako je nad onima koji ne poštuju zakone zasnovane na tim izmišljenim moralnim načelima, dozvoljena uporaba sile, dapače, jedino silom se red i postiže... I što smo time učinili?... Pogazili smo jedini prirodni moralni zakon – SLOBODU – i stvorili društvo gospodara i robova... Nasilje u današnjem društvu produkt je oduzimanja slobode, nasilje je rašireno jer ljudi nisu slobodni...

To ropstvo je, dakle, uzrok nasilja, a lijek protiv ropstva je sloboda, koja se (ponavljam po tko zna koji put) ne ostvaruje nasiljem, jer je svakim nasilnim činom sloboda oduzeta i onome nad kim je nasilje izvršeno i onome tko je nasilje izvršio... Kako to, velite?... Lijepo... Zamislite da ljudska populacija čini svega nekoliko jedinki, recimo dva muškarca i dvije žene, dva para «Adama i Eve»... Možemo im dati i imena... Mirko i njegova žena Slavica, te Slavko i njegova žena Mira... Isti žive u skladu i sreći, poštivajući jedni druge, živeći jedni za druge u solidarnosti i suradnji, i znaju da su slobodni i sigurni jer nitko nikome ne želi nauditi... Nemaju želju činiti štetu jedni drugima jer ZNAJU da tako čine štetu sebi... Nisu ludi to učiniti, uništiti slobodu i sigurnost koju imaju... Recimo da Slavko postane ljubomoran na Mirka misleći da ovaj ima ljepšu ženu, a koju želi za sebe, te zbog toga ubije Mirka, što je učinio?... Uništio je slobodu i sigurnost i drugima i sebi, jer tada Slavica može iz osvete ubiti njega, a Mira iz istog razloga ubiti Slavicu, pa na kraju i sebe jer je ostala sama na svijetu...

Poanta je u tome da svaki nasilni čin oduzima slobodu i sigurnost svima... U društvu u kojem se nasilje prihvaća kao nužnost nema sigurnosti i slobode, u takvom društvu nitko nije slobodan i siguran...Sa gore ispričanom pričom mogao bih usporediti priču o Kajinu i Abelu koju sam uvijek shvaćao na način kako se čovjek zarazio s nasiljem u trenutku kada je u svom umu stvorio pojam vlasništva kao najviše vrijednosti... Kajin je bio ljubomoran na Abela jer se Bogu više svidjela Abelova žrtva koja je dolazila iz srca – prava vrijednost, a ne Kajinova koja se temeljila isključivo na materijalnoj vrijednosti... Kajin to nije shvaćao – dao je puno više materijalnih dobara za žrtvu koja nije bila prihvaćena, te je u ljubomori ubio Abela, oduzevši tako i sebi sigurnost i slobodu... Međutim, Bog zabranjuje ljudima da osvećuju Abela, zabranjuje im da ubiju Kajina, jer se kažnjavanjem, osvetom, ne postiže pravda... Kajin mora sam shvatiti što je njegov čin značio, a ne samo on, već i svi ostali ljudi – nasiljem činite štetu cijelom ljudskom rodu – odbacite nasilje...

«Promijenite svoje vrijednosti, i promijenit ćete život.» Anthony Robbins

Nasilje odbacujemo prihvačajući i živeći prirodni zakon po kojem su sva bića stvorena slobodna... Sva naša izmišljena moralna načela ne znače ništa ako se suprotstavljaju tom prirodnom moralnom načelu... Pred prirodnim zakonima (ili, za one koji vjeruju: pred licem Gospodina) svi su jednaki... Svako odstupanje od tog zakona je štetno činjenje... Jer tko smo mi da osporavamo taj prirodni (ili Božji) zakon, izmišljanjem moralnih načela kojima sami sebi dajemo za pravo suditi kako su Priroda (ili Bog), učinili pogrešku stvarajući slobodna bića?... Ostvarivanje potpune slobode donosi kraj kulturi nasilja... U društvu u kojem ljudi ZNAJU što je štetno činjenje sloboda je apsolutna, i svi mogu raditi što god žele, a da nitko nikome ne naudi, jer je želja za štetnim činjenjem eliminirana, ta želja ne postoji, jer su ljudi SVJESNI SLOBODE... Zato sam prošli post završio s rečenicom: «Nasilje nam je nužno jedino zato da bi shvatili kako nam nije nužno.»... Kako bismo naučili na osnovi vlastitog iskustva da kulturom nasilja uništavamo sebe i svoj dom, i da se promijenimo, da promijenimo svoje vrijednosti, da izaberemo nenasilje, solidarnost i suradnju u cilju stvaranja novog svijeta...

Ponavljam, nenasilje nema altrenativu u borbi protiv nasilja... Kada se nasilje koristi u borbi protiv nasilja, kultura nasilja opstaje unedogled... Ako želimo društvo bez nasilja moramo ga se odreći – u potpunosti... To ne znači da ću ja pred svog ugnjetača ili krvnika stati kao «ovca pred klanje»... Boriti ću se protiv nasilja na sve moguće načine ne dižući ruku na svog ugnjetača i pod cijenu vlastitog života, i ako pritom izgubim svoj život, znam zašto sam ga izgubio... Neću umrijeti kao «ovca» jer sam se borio, bez obzira na to što nisam imao pušku u rukama, a kada bih istu imao, ona mi ne jamči da neću izgubiti život... Nitko mi, isto tako, ne garantira da ću uspjeti u svojoj borbi, ali neću niti znati ako ne pokušam... Kulturu nasilja jednom sam usporedio s tumorom, a mogu je usporediti i sa Borgom... Svrha postojanja Borga je asimilacija... Što se događa s Borgom kada više nema što asimilirati, što postaje njegova svrha?... Što se događa s tumorom kada nestane zdravog tkiva?... Ako uzmem pušku asimiliran sam... Između asimilacije i smrti, biram smrt...

«Ako čovjek nije otkrio nešto za što je spreman umrijeti, nije vrijedan življenja.... Ako vi u vašoj borbi ne odolite iskušenju da upotrijebite silu, dolazeće generacije morati će za žetvu imati dugu i neutješnu noć.» M.L. King

Ta noć traje već tisućama godina... Mislite li da je vrijeme da čovjek ugleda svjetlo dana?... Ili smo ipak osuđeni da živimo na tamnoj strani Mjeseca?...