nedjelja, 03.12.2017.

Srce na žlicu

(srce uočila Zvonka)

Bio jednom jedan čovjek koji je mnogo putovao. Tijekom
svoga života posjetio je stotine stvarnih i izmišljenih
zemalja...
Jedno od putovanja kojeg se najčešće prisjećao bio
je posjet Zemlji Dugih Žlica. Slučajno je došao do granice:
na putu od Groždezemske do Paraisa nalazio se
malen odvojak prema spomenutoj zemlji. Kako je volio
istraživati, krenuo je tim putem. Krivudava cesta
završavala je pred golemom osamljenom kućom. Kad
se približio, primijetio je da je kuća podijeljena na dva
paviljona: Zapadno krilo i Istočno krilo. Parkirao je
auto i prišao kuci. Na vratima je stajala obavijest:
Zemlja Dugih Žlica
"Ova malena zemlja
sastoji se samo od dvije
prostorije nazvane crna i
bijela. Kako biste prošli
njima, morate ići hodnikom
do račvanja. Skrenite desno
ako želite posjetiti crnu sobu
ili lijevo ako želite posjetiti
bijelu sobu."
Čovjek je hodao hodnikom i nasumce je prvo skrenuo
desno. Novi hodnik, dugačak nekih pedeset metara,
završavao je golemim vratima. Čim je napravio prve
korake, začuo je jaukanje i zapomaganje koji su dopirali
iz crne sobe.
Na trenutak su ga uzvici boli i patnje malo pokolebali,
ali odlučio je nastaviti. Došao je do vrata, otvorio
ih i ušao.
Oko golema stola sjedile su stotine ljudi. Na sredini
stola nalazile su se najizvrsnije delicije koje je
čovjek mogao zamisliti i, iako su svi imali žlicu kojom
su mogli dosegnuti središnji tanjur, umirali su od gladi.
Razlog je bio taj što su žlice bile dvostruko duže
od njihovih ruku i bile su vezane za njihove ruke.
Tako su se svi mogli poslužiti, ali nitko nije mogao
prinijeti hranu ustima.
Situacija je bila tako očajna i urlici tako neugodni
da se čovjek okrenuo i izjurio iz sobe.
Vratio se u središnju dvoranu i krenuo lijevim
hodnikom, koji je vodio u bijelu sobu. Hodnik, potpuno
jednak prethodnome, završavao je jednakim vratima.
Jedina je razlika bila ta što se putem nisu čuli
jaukanje i zapomaganje. Kad je došao do vrata, istraživač
je okrenuo kvaku i ušao u sobu.
Stotine osoba sjedile su i ovdje oko stola jednakog
onome u crnoj sobi. I ovdje su se na sredini nalazile
najizvrsnije delicije i svima su žlice bile vezane za
ruke.
Ali tu nitko nije ni jaukao ni zapomagao. Nitko
nije umirao od gladi jer su svi hranili jedni druge!
Čovjek se nasmiješio, okrenuo i izašao iz bijele
sobe. Kad je čuo "klik" vrata koja su se zatvorila, iznenada
se čudom našao u svome autu na putu u Parais.

Jorge Bucay "Ispričat ću ti priču"


19:15 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

-- Ništa nije slučajno.